Predavanje Chada Rippergera, američkog katoličkog svećenika, teologa, filozofa i egzorcista.
Razmišljajući o najprisnijem odnosu koji Gospa ima s Gospodinom i razmatrajući najsavršeniji Gospin odgovor u služenju Bogu, trebamo biti potaknuti na duboku pobožnost prema njoj. Međutim, uvijek moramo imati na umu da se pobožnost ne temelji na osjećajima, premda je neki osjećaji mogu pratiti. “Pobožnost se sastoji u raspoloživosti volje da se služi Bogu, naročito u podlaganju našeg cijelog života Njegovoj slavi i željama.”2 Naša pobožnost prema Gospi treba prije svega biti nasljedovanje njezine pobožnosti prema Bogu. Već smo spomenuli Marijino savršeno služenje i potpunu voljnost da učini što god Bog zatraži. Također smo spomenuli činjenicu da je Gospa, kada je intervenirala u ime ljudi na svadbi u Kani, rekla poslužiteljima da učine što god im Isus rekne3, što je poticaj poslužitelja na predanje našem Gospodinu. Ova spremnost da se uvijek vrši sveta Volja Božja je raspoloženje koje najviše godi našem Gospodinu i On običava podariti velike milosti onima koji gaje to raspoloženje.
Ohol čovjek nije sposoban za pobožnost, zato što ohol čovjek ima vlastite brige na prvom mjestu svoga uma i srca. Dok ponizan čovjek, osoba koja nasljeduje duboku Gospinu poniznost, prepoznaje svoje mjesto kao stvorenje koje u svemu potpuno ovisi o Bogu te će stoga učiniti sve što Bog zatraži. Zbog toga je vrlo važno za nas proučavati Marijin život jer tako vidimo one kreposti i raspoloženja koja smo sposobni nasljedovati te tako napredovati u svetosti. Što više postajemo slični Gospi, što se više preobražavamo u njezinu sliku, to će Bog biti zadovoljniji s nama. Ne bi li tako trebalo biti? Jer razlog zbog kojega se Gospa najviše sviđa našem Gospodinu jest taj što je ona najsavršenija slika njezinoga Sina, koji je sama pravednost. Pravednost nije samo vrlina po kojoj nekome dajemo ono što mu pripada, ona je i ono što nas čini “ispravnima” ili “dobrima” u Božjim očima. Jedan od Marijinih naziva je i Ogledalo pravde, jer se Krist, koji je sama pravda, budući da je Bog, savršeno zrcali u Gospi. Pobožnost prema Gospi treba biti takve naravi da nikada ne stane na njoj. Kao što se ne gledamo u zrcalo radi gledanja u samo zrcalo, već da vidimo ono što se odražava, tako je i pobožnost prema Gospi poput duhovnog zrcala, ako hoćete, u koje gledamo da vidimo svu slavu i Božja čuda kako se odražavaju kroz nju.
Sam njezin odabir riječi u Veliča ukazuje nam da je ona nešto kroz što božanska slika nekako prolazi. Rekla je da veliča duša njena Gospodina5, a razlog zbog kojeg je to rekla je taj što je Božja vlastita intrinzična slava savršena i sama po sebi potpuna te Bog ne treba nijedno stvorenje za Svoju slavu. Ali se u stvaranju Božja slava proširila izvan Njega samoga, a Marija, koja je duhovna posuda svih kreposti, savršenosti i milosti, poput povećala odražava i fokusira savršenstvo, milost i kreposti samoga Boga. Oni koji pokušavaju polemizirati protiv sv. Ljudevita Montfortskoga koji kaže da potpuna posveta Gospi u konačnici znači potpuno predanje svega što jesmo Bogu, ne uviđaju da je Gospa ogledalo. Ne zaustavljamo se na njoj kao što ne gledamo ni u samo zrcalo, nego u njoj gledamo Boga, takoreći s fokusom na Njemu, da bismo Ga mogli vidjeti savršenije. Ako naša pobožnost prema Bogu postane savršena, bit ćemo poput Gospe, odnosno, poput ogledala u kojem se zrcali Božja slava. Ali kao i kod svih ogledala, ako je staklo nesavršeno ili oštećeno, onda ono ne odražava sliku dobro, zbog čega i mi moramo nastojati biti savršeni poput Gospe kako bismo mogli savršeno odražavati Boga bez štete grijeha koji kvari taj odraz.
Pobožnost prema Gospi je, dakle, u konačnici pobožnost prema Bogu, jer se ne zaustavljamo na Gospi, već ona usmjerava i usredotočuje našu pozornost na samoga Boga čija je ona savršena slika. U našoj pobožnosti moramo imati potpunu raspoloživost za služenje Bogu, jer ni Gospa nije činila drugačije. Ako namjeravate imati jaku pobožnost prema Mariji, ona to neće dopustiti osim ako vaša pobožnost prema Bogu ne teži savršenstvu. Pobožnost prema Gospi, kao i pobožnost prema Bogu i svecima, ima dva dijela, nutarnji i vanjski dio.
Nutarnji vid naše pobožnosti uključuje dvije stvari: naš intelekt i našu volju. Trebamo težiti savršenoj spoznaji Boga i Marije, što zahtijeva vježbanje vrline poniznosti po kojoj možemo živjeti u skladu s istinom. Naša predanost istini mora premašiti čak i naš vlastiti život, a tome i sama Gospa daje svjedočanstvo s obzirom da je, kad je pristala biti Gospodinovom majkom, svoj život stavila na kocku jer nije znala što će se zbiti s njezinim životom. Ali je njezina spremnost da živi u skladu sa samom Istinom, tj. s Bogom, bila savršena. Stoga moramo uvijek nastojati njegovati ispravno raspoloženje prema svim učenjima o Gospi kojima nas Crkva podučava i u tom će procesu naša pobožnost rasti.
Naše poznavanje Marije pružit će nam mnogo materijala za razmatranje. Na primjer, ako prihvatimo i ljubimo sveti nauk o Gospinom Bezgrešnom Začeću, ne možemo ne ljubiti samu Mariju. Kakva to osoba ne može imati duboko divljenje, strahopoštovanje, poštovanje i ljubav prema nečemu tako dobrom i savršenom kao što je Gospa? Jedina stvorenja koja je ne vole su ona koja su pod demonskim utjecajem ili su sami demoni. Jer ako je netko hladan, ravnodušan ili neprijateljski raspoložen prema Gospi, onda je on dio neprijateljskog roda prema Gospi, kao što je spomenuto u Postanku. Ipak, ne mogu ne pomisliti da bi, bez obzira na to koliko je neka duša otvrdnula u ovom životu, kad bi joj Bog pokazao čudesnost i veličinu Gospe, ta osoba bila potaknuta na duboku ljubav i privrženost prema njoj. Uostalom, jedan od naziva Gospe je Majka ljubezna. Da bismo voljeli Gospu, trebamo učiti i razmatrati o njoj.
Štoviše, zbog ispravne pobožnosti prema svakom nauku Crkve trebali bismo uvijek izbjegavati skepticizam prema onom nauku koji je Crkva službeno naučavala o Gospi. Na primjer, danas je uobičajena praksa smijati se i šaliti se na račun Gospinog vječnog djevičanstva. No moramo biti vrlo jasni u vezi s činjenicom da je Crkva toliko voljela i poštivala nauk o Gospinom vječnom djevičanstvu, da ga je službeno definirala; jednom riječju, ako ne vjerujete da je Gospino djevičanstvo ostalo netaknuto prije, za vrijeme i nakon što je rodila Gospodina, niste katolici. Znak žive katoličke vjere u pojedincu znak je da je spreman braniti nauk Crkve o Gospi, da jako voli taj nauk i da u njemu pronalazi veliku radost. Uvijek se trebamo podsjećati da je naš Bog – Bog časti i da će on braniti Gospinu čast. Dakle, postoji velika kazna za one koji loše govore o Mariji i njihova će patnja biti velika ako se ne promijene.
Drugi vid nutarnjeg dijela naše pobožnosti prema Gospi odnosi se na volju, odnosno, Gospu trebamo voljeti. Moramo biti vrlo oprezni kako bismo bili jasni da ljubav nije osjećaj ili apetit te da se, ako istinski volimo Gospu, to neće temeljiti na našim osjećajima ili raspoloženju. Oni čija se odanost temelji na osjećajima obično imaju kratke ispade pobožnosti prema njoj, ali kada osjećaji opadnu, nestaje i njihova pobožnost. Štoviše, njihovom pobožnošću prema Gospi upravlja apetit curiositas, tj. apetit znatiželje. Zbog toga idu uokolo u potrazi za ukazanjima jer ne žele voljeti Gospu, već žele zadovoljiti svoju želju da vide nadnaravne pojave. Posljedično, vjeruju svemu što im se kaže bez obzira na to koliko to bilo fantastično te se ne ponašaju razborito. Prava pobožnost prema Gospi nastoji djelovati iz prave ljubavi, a ne iz apetita, stoga će se čuvati znatiželje. Kao rezultat toga, osoba će obuzdati svoje apetite tako što će biti sigurna da daje puni pristanak samo na ona ukazanja koja je Crkva odobrila. No ako osoba zaista voli Gospu, nakon što Crkva da odobrenje, krenut će učiti o ukazanju kako bi upoznala Gospinu volju koja je u savršenom skladu s Božjom Voljom. Osoba ne traži ukazanje kako bi zadovoljila neku pretjeranu želju da vidi čuda, nego će radije cijeniti čudesno djelo koje je Bog učinio preko Gospe.
Ipak, ljubav nikada nije zadovoljna samom sobom, tj. uvijek nastoji izaći izvan sebe i to nas dovodi do drugog dijela pobožnosti, tj. vanjskog dijela. Ako istinski volimo Gospu, tu ćemo ljubav iskazivati na prave načine čineći djela koja su u skladu s tom ljubavlju. Oni koji kažu da imaju jaku pobožnost prema Gospi, ali nikad ništa ne čine za nju, ne govore vam istinu. Ako nekoga stvarno volite, želite učiniti sve što možete za tu osobu jer želite udovoljiti toj osobi. Najbolji način da ljubite Gospu i da joj ugodite jest da joj se potpuno posvetite prema učenju i misli sv. Ljudevita Montfortskog.
U svojoj Raspravi o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji, sveti Ljudevit primjećuje da smo mi, s obzirom na to da je Marija Kraljica neba i zemlje, ustvari njezino vlasništvo. Jer činjenica je da joj Bog neće ništa uskratiti, pa vezano za nas ona može imati sve što poželi jer će joj Bog to dati. Stoga smo potpuno prepušteni njezinom hiru, a to uobičajenim jezikom nazivamo “posjedovanjem stvari”. Budući da smo Marijino vlasništvo, ako smo ponizni, to ćemo prepoznati te se tako i ponašati. Stoga, budući da je sve što imamo i što jesmo već njezino, najbolje je da to prepoznamo i prikažemo joj sve što imamo, sve što jesmo, sve svoje molitve, patnje i dobra djela.
To činimo iz dva razloga. Prvi je zbog našeg vlastitog pročišćavanja; jer činjenica je da smo svi mi potrebni pročišćenja i ako Gospi predamo sve, svoju kuću, svoju obitelj, svoje živote, stavljamo u njezine ruke ono što nam je najdraže. Čineći tako, nalazimo se putu do savršene nevezanosti koja je neophodna za napredovanje u svetosti. To prepuštanje njoj svega što jesmo i što imamo, kao oblik nevezanosti, pročišćava naše nakane i živote. Drugi razlog je da je ono što prinosimo Bogu uvijek zaraženo vlastitom voljom i nesavršenostima te je zato najbolje da to najprije damo Gospi koja će pročistiti, posvetiti i ukloniti iz našeg prinosa svaku nesavršenost i nesvetost. Budući da je Gospa činom svoga fiat, tj. svoga “neka mi bude po riječi tvojoj”4, u trenutku utjelovljenja predala Bogu sve što ima, što god mi njoj damo, ona zauzvrat daje Bogu. I baš kao što je njezino predanje sebe bezgrešne Bogu prilikom utjelovljenja bio savršen prinos, tako i ona savršeno čini i savršeno prinosi ono malo što smo mi njoj dali. Ako želite da vaše molitve, patnje i dobra djela budu djelotvorniji, trebate ih predati Gospi koja od njih može učiniti dostojni prinos.
Osim što ćemo Gospi dati sve, vršit ćemo i izvanjska djela pobožnosti prema njoj. Njezine ćemo kipove okititi cvijećem u znak ljubavi i štovanja. Molit ćemo njezinu krunicu kako bi njome pobijedila krivovjerje i zlo te pobijedila Sotonu i njegove sluge. Činit ćemo djela zadovoljštine za grijehe počinjene protiv nje i svetih doktrina koje Crkva naučava o njoj. Obraćat ćemo joj se u svakoj potrebi, zahvaljivati joj za svaki dar, hvaliti je zbog njezine veličanstvenosti i moliti milost zbog svojih nedjela. Moleći se njoj, Ogledalu pravde, zapravo se molimo Bogu i On će nam po njoj sve dati. Činit ćemo sve one stvari koje pokazuju našu ljubav i pobožnost prema njoj te ćemo time zadobiti njezinu naklonost te samo u tome možemo imati savršenu nadu u svoje spasenje.
