Na našem blogu Sapere Aude u tekstu “Izdaja istine: od sofista prema modernosti” analizirali smo tri ključna povijesna trenutka u kojima se zapadna misao okrenula protiv istine. Skolastički je nominalizam istinu sveo na puk naziv, prosvjetiteljstvo kantovskog oblika ustvrdilo je da do objektivne istine ne možemo doći, a postmodernizam – kao najradikalniji i najrecentniji misaoni eksperiment među navedenima – dovodi u pitanje samu mogućnost artikulacije istine, čak i kada bi ona postojala.
Time su na neki način utjelovljene ideje starogrčkih sofista koji su još prije 2500 godina svojim retoričkim i misaonim trikovima među prvima pokušali osporiti svetost istine. Posljedica toga postupnog raskida prisutne su u samoj srži današnjeg društva.
Da pitanje istine nije isključivo nekakvo apstraktno filozofsko promišljanje već i nešto što formira praktičnu ljudsku svakodnevicu, možemo zaključiti ukoliko se imalo kritički osvrnemo na trenutno stanje našeg društva. Živimo u materijalno bogatom, ali duhovno ispražnjenom, duševno ranjenom i vrijednosno dezorijentiranom svijetu.
U tom svijetu svete se stvari desakraliziraju, no fenomen svetosti kao takav nije iskorijenjen, već je samo usmjeren prema ovosvjetovnim stvarima; služeći se terminom Ivana Pavla II., prema našim strukturama grijeha. Ljudska je duša, kako je upozorio Carl Jung, po svojoj naravi religiozna, stoga mi svoju duhovnu čežnju nismo nadišli, već smo ju počeli popunjavati politikom, ideologijom, osobnim istinama i sl.
Kada stoga danas raspravljamo o politici, u pravilu se koristimo pseudoreligijskom retorikom, pa naš politički protivnik više nije netko s kim se ne slažemo, nego je i fašist/rasist/seksist i tako dalje. On je, drugim riječima, samo utjelovljenje zla, jer se politika prestala gledati kao razumno upravljanje određenom zajednicom – grč. politeikos: javni poslovi polisa – i postala je pitanjem dobra i zla.
U nedostatku etičke sfere koja priznaje metafizičku stvarnost raja i pakla, raj smo i pakao povukli u ovaj svijet, kao i bogove i demone. Relativizmom, koji kroz opisane filozofske škole razvodnjava istinu, pokušali smo racionalizirati problem ljudskog stanja, pokušali smo odagnati staru paradigmu grijeha i vrline, ispravnog i neispravnog načina življenja, no time smo samo odveli u nove sekularne dogmatizme. Bogu se ne klanjamo jer smo za to navodno previše znanstveno uznapredovali, ali zato se klanjamo Znanstvenicima, Struci, Državi te Majci Zemlji, kojoj usput rečeno i prinosimo žrtve kao što su to činili i naši poganski politeistički preci.
U nedostatku izvanjske onosvjetovne referentne točke s koje možemo prosuđivati ovaj svijet te koja služi kao korektiv našim neizbježnim grijesima, naše je djelovanje degradirano. Naše su vijesti prepune prepisivanih ideoloških neprovjerenih žutoštamparskih trabunjanja skrivenih pod terminom “činjenica”, naši su poslovi odrađivani ofrlje, bez metafizičkog užitka u fenomenu rada, naše su trgovine prepune materijalističkih precijenjenih, a nekvalitetnih i kratkotrajnih proizvoda, naše je vodstvo odvojeno od pojedinca te robuje svojoj iskrivljenoj samovolji, a transcendencije dobrog, istinitog i lijepog odbačene su u ime naših grijeha, koje samo poluuspješno skrivamo plaštom nominalne tolerancije i slobode.
Naši su umovi, shodno tome, prepuni smeća; prepuni prolaznog omasovljenog raspršenog skupa “činjenica”, koje ne znamo usustaviti u cjelinu niti znamo što bismo trebali s tim iskorijenjenim deskriptivnim znanjem. Rast bespotrebnog faktičkog znanja obrnuto je proporcionalan razini naše moralne spoznaje. Znamo, primjerice, proizvesti kvalitetne nuklearne bombe, nevjerojatno precizna oružja i strašno efikasna tehnološka sredstva za ubijanje, ali očuvati se od njih, osigurati se od toga da nas naša čudovišta ne proždru, o tome ne znamo ništa.
Ne znamo se očuvati ni od tehnocentričnosti koja prožima ovaj duh vremena, zbog koje smo navezani i pasivizirani svojim tehnološkim dostignućima, dok sve oko sebe prosuđujemo u tehnologiziranim okvirima. Najvažnije je da je nešto efikasno, a ne da je ispravno, pa čak ni da je kvalitetno. Rastuća birokratizacija zapada krajnje je efikasna u održavanju vlastite važnosti, no ona prebiva u prostoru onkraj morala i onkraj istinske kvalitete.
Za razliku od starih sofista, mi istinu danas ne napadamo direktno, kroz hrabro, ali suludo i paradoksalno demantiranje onoga bez čega sami ne možemo djelovati. Ne, mi ju napadamo iznutra, nagrizajući ju tisućama suptilnih rezova i općom dekadencijom. Ono što roditelji naših sadašnjih ideologija, tj. mračni prošlostoljetni sistemi nisu uspjeli slomiti svojom brutalnošću progresivna je demokracija novog vijeka naprosto ugušila prolaznom ugodom, inzistiranjem da ponad ovog grešnog svijeta nema ništa te lažnim učenjem da je ljudska volja načelo kojim se treba voditi. Kao metoda usmrćivanja istine nasilna diktatura pokazala se neefikasnom usporedno s diktaturom ugode koja trenutno vlada. No žrtvujući istinu žrtvovali smo i sebe same.
Na kraju valja naglasiti da iznapadana istina u konačnosti nije i neće biti pobijeđena. Nikakva količina ideoloških laži, umobolnih protuljudskih ideja, politika, doktrina i uvjerenja, pa čak ni granata koje se danas tako olako bacaju u ime interesa manjine, istinu neće slomiti.
Ako je Krist vječna utjelovljena Riječ istine, onda je đavao u modernom svijetu bezlični amoralni birokrat, tehnofilski materijalist, pseudointelektualni relativist, nesvjesni dogmatik svoje dekadencije te, kao i uvijek, rob svojih grijeha i svoje oholosti. Đavao pritom nije originalan – njegova je priča odavno ista, uz ponešto drukčije omote. Priča je to da smo sami sebi dovoljni. Sretno nam bilo ako na to pristanemo.
