Hrvatska vlada uložit će novih šest milijuna eura novaca građana u uspostavljanje tzv. “platforme za provjeru činjenica”, kojoj će cilj biti kontrolirati i upravljati sadržajem kojeg isti ti građani objavljuju.
Radi se, dakle, o još jednom koraku u smjeru kojim je cijeli zapad krenuo, u smjeru cenzure. Koliko slabo danas poznajemo povijest pokazuje činjenica da ovakve očite mehanizme gušenja slobode govora ne znamo prepoznati ni 100 godina nakon prošlostoljetnih strahota, strahota iz kojih očito nismo ama baš ništa naučili.
Naivnom modernom čovjeku treba objasniti da cenzuristi nikada u povijesti nisu svoje djelovanje nazivali cenzurom niti gušenjem nezavisnog intelekta pojedinaca, već su ga uvijek umotavali u celofan općeg dobra. Sam termin “borbe protiv dezinformacija” potječe iz vremena ruskog staljinizma, dakle upravo iz onog monstruoznog režima čije nam nečasno dijete prijeti i danas.
Kako “provjera činjenica” funkcionira u praksi ponajbolje smo vidjeli tijekom godina pandemije, kada su pojedini mediji bili preimenovani u “fact-checkere”, što je označilo njihovo formalno transformiranje iz nominalno nepristranih medija u polugu vlasti. Koliko je laži tada izrečeno u ime “činjenica”, koliko je istinitog sadržaja zamračeno, koliko je lažnih etiketa razdijeljeno ljudima koji su se drznuli koristiti vlastiti um pisali smo u nizu tekstova.
No pisali smo i o tome kako cenzura nije problematična samo u praksi, to jest samo u ovom trenutku sveopće civilizacijske pogubljenosti. Ona je nemoguća i štetna i u teoriji, jer činjenice nikada ne dolaze ogoljene od upliva naše grešne svijesti. Štoviše, naš se um upliće i u sam izbor činjenica koje ćemo probrati i izdvojiti iz mnoštva u danom trenutku. Fact-checkeri su tako tijekom pandemije često “razotkrivali” nekakve sporedne trećerazredne informacije pronađene u bespuću interneta, a nisu opovrgnuli ni jednu jedinu laž vladajućih kojih je bilo napretek. Kako i bi kada su ih oni financirali.
Posebno je porazno u ovom novom širenju cenzure što je ulogu kontrolora narativa prihvatilo i Hrvatsko katoličko sveučilište (Universitas Studiorum Catholica Croatica). Kao javna stranica, ali i kao stranica koju prate i brojni vjernici, osjećamo potrebu otvoriti dijalog sa sveučilištem oko ovoga čina, problematizirati ga te zajedno pokušati doći do rješenja.
Zanima nas stoga što je tamošnje čelne ljude nagnalo na prihvaćanje ovog poteza, zašto su pristali djelovati u smjeru “činjenica” umjesto u smjeru Istine?
Koje je službeno stajalište fakulteta po tom pitanju? Zašto mislite da će baš vaša kontrola jezika biti drugačija od svih drugih kontrola duž naše povijesti? Nikada se katolička vjera nije kitila perjem raspršenih iskorijenjenih svjetovnih činjenica.
Mi bismo trebali težiti cjelovitoj koherentnoj nadsvjetovnoj istini, istini koja nadilazi našu trenutnu grešnost, odnosno ono što u trenutku procijenimo kao “činjenično točno”.
Znajući za negativnu ulogu “fact-checking” fenomena kroz prethodne godine, koja je često išla i eksplicitno kontra vjere same, kao što je to bilo u slučaju zakonskog nametanja rodne ideologije u digitalnoj sferi (link u komentaru), pitamo se je li bilo kojem vjerniku, a posebno vjerskoj instituciji mjesto u takvim grupacijama.
Ukoliko pak sveučilište ne zna za sav mrak cenzure prethodnih godina na koji se referiramo, pozivamo ih tim više na dijalog i na čitanje naših tekstova na tu temu. Ljudi s kojima ćete u budućnosti surađivati, ukoliko ostanete pri ovoj odluci, kao činjenicu navode pravo na pobačaj, na eutanaziju, na rodne identitete, na nazivanje istospolnih zajednica brakom itd.
Umjesto da mi nadalje širimo svoja pitanja, riječ sada prepuštamo vama. Quo vadis, Hrvatsko katoličko sveučilište (Universitas Studiorum Catholica Croatica)?
Ukoliko odgovor ne dobijemo ovdje, uputit ćemo službeni upit na sveučilište sa sličnim sadržajem.
