Nerijetko ćete čuti da je percepcija, način na koji doživljavamo događaje i pojave, sve. Međutim, percepcija je svojevrsna igra uma i što je nekome istina, drugome nije. Kao da kažemo – svi bogati ljudi su loši. Nisu, naravno, ali ovakva konstatacija dolazi iz nedostatka činjenica, drugim riječima, percepcija je, uistinu sve ako je bazirana na činjenicama.
No što se događa kad je nešto neopipljivo, kad razumiješ o čemu se radi, ali to razumijevanje ne možeš potkrijepiti činjenicama ili možeš iznoseći činjenice, ali teško možeš „uprijeti prst” i reći- to je uzrok, tu leži krivnja.
Otprilike je takva današnja globalna ideologija koja je nametnula svoje vrijednost i koja se pravi nevješta i glupa kada je dovedeš u korelaciju s određenim posljedicama ili te, ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa predstavi kao svojevrsnog fundamentalista.
Zašto? Zato što je ideologija takva pa tako i ideologija neoliberalizma koja misli da posjeduje sva znanja, da poznaje čovjekovu prirodu bolje od njega samoga i sve to dovodi u vezu s ekonomijom.
Ova tragedija u Osnovnoj školi u Prečkom, u kojoj je život izgubilo jedno nevino dijete, u kojoj su djeca i učiteljica ranjeni i zbog koje su svi pod teškom traumom, kao i dan poslije u Njemačkoj napad saudijskog teroriste koji je Njemačku krivio za ‘islamizaciju i čiji stavovi sada zbunjuju istražitelje jer se ne radi o tipičnom teroristu, primjeri su posljedica globalne ideologije u kojoj sustav ideja i vjerovanja pruža orijentaciju za razumijevanje stvarnosti i društveno djelovanje i koja u konačnici stvara zbrku uma. Ako ćemo se poslužiti frazemom – tvrda je to glava koja slijedi svoj cilj, bez obzira na posljedice.
Struka u svijetu i u Hrvatskoj upozorava da se s djecom nešto događa, da postaju sve depresivnija, da se samoozljeđuju, razmišljaju o suicidu, no sva upozorenja udaraju u zid. Samo u jednom danu iz Zadra hospitalizirano je šestero djece na dječju psihijatriju zbog pokušaja suicida i, čini se da ni to nije bio dovoljan alarm. I sada kad se dogodila tragedija mi hajku provodimo nad doktorima, nad roditeljima, ne razumijevajući uzroke.
Ovakve reakcije od šoka su razumljive, ali treba stati na loptu i razmisliti jer, ovdje je problem puno širi i ne radi se samo o nedvojbeno zapuštenom hrvatskom društvu, već zastrašujuće zapuštenom globalnom svijetu u kojem djeca i mladi više ne pronalaze smisao vlastitog postojanja. Izgubljeni u vrijednostima, nemaju ništa za što bi se čvrsto uhvatili i kao posljedicu imamo ovakvu tragediju ili tragedije.
Jedno provedeno sociološko istraživanje u Hrvatskoj pokazuje kako se djeca sve više pokušavaju okrenuti vrijednostima njihovih baka i djedova. Zašto?
Zato što tu nalaze sigurnost, jer ih se čuje, jer osjete zajedništvo, ljubav, empatiju i sve one komponente koje da se danas brišu kao da nisu dio čovjeka.
Devetnaestogodišnjak sa psihičkim problemima i pokušajima suicida napravio je, upravo ono što se događa u svijetu, upravo ono što se nedugo dogodilo i u našem susjedstvu – uletio je u školu. Sjećate li se kako je tinejdžer usred noći mirno sjedio na stolici nasred ceste, držeći mobitel u ruci i čekao da ga auto pokupi. Vidio je to na TikTok-u.
Nedugo nakon toga zaprimljeno je u bolnicu više djece s takozvanom torzijom testisa jer internet je prepun videa na kojima djevojke stanu pokraj mladića i odjednom ih udaraju u međunožje.
Ovo su samo neki primjeri problematičnih challengea, odnosno izazova koji se odvijaju i u Hrvatskoj i koji su ciljano istaknuti zbog snage utjecaja koju ista ima na djecu i mlade i čije uzroke, ipak treba tražiti u sve rizičnijem suvremenom društvu koje nameće dinamiku u kojoj se stalno traže neki novi poticaji, koje generira njihovu nesigurnost i u kojem se mladi, iako predstavljaju budućnost sve teže snalaze.
Taj metaforički rečeno kaos u glavi mladih, nedovoljna vidljivost i zastupljenost, nerijetko rezervirana za neku drugu djecu kojoj se vrata lakše otvaraju, posebno kada govorimo o zemljama u kojima demokracija nije dovoljno razvijena, dovodi i do negativnih stavova, frustriranosti, depresije i potrebe da barem na nekoliko sekundi budu zapaženi.
Ideologija koja se provlači, takozvana borba za ljudska prava kojih je, u osnovi sve manje, otišla je u potpuno krivom smjeru pa doktori zbog sve složenijih zakonskih propisa, u ime ljudskih prava ne mogu prisilno hospitalizirati osobe sa psihičkim poremećajima zbog koji su opasni za sebe i okolinu. Učitelji ne mogu reagirati na problematična ponašanja jer dobivaju „packe” od udruga do samih roditelja.
Roditelji, zbog percepcije više ne znaju, trebaju li se škole zaključavati ili ostaviti otvorenim i, sudeći prema dosadašnjim tekstovima u hrvatskim medijima, pritisak da se škole prestanu zaključavati dolazio je upravo iz redova roditelja koji su to smatrali “nepotrebnom represijom”.
Što reći? I jedni i drugi su u pravu, ali je pitanje zbrke u umovima, nemoći da se riješi problem i pitanje percepcije o kojoj govorimo.
Takvi stavovi i pristupi nisu rezervirani samo za Hrvatsku i ova tragedija nije samo produkti zapuštene Hrvatske već produkt globalizacije kao ideologije koju samo tako zdušno prihvatili, koja uspostavlja globalnu vlast koja upravlja svijetom i koja je izvor problema koji se događaju i zbog kojih se sustavno onemogućuju ljudska prava.
Kad smo već kod ideologije, britansko-američki povjesničar i euroskeptik Niall Ferguson koji je Hrvatskoj govorio da ne ulazi u monetarnu uniju, nedugo je izjavio kako bi pobjeda Demokrata do kraja uništila Ameriku:
„Ono što demokrati predstavljaju nije demokracija, već ću ju nazvati ‘Democraticy Inc.‘ – pseudodemokratska ‘progresivna‘ verzija Tammany Halla, korumpiranog stroja koji je vodio politiku New Yorka od sredine 19. stoljeća do 1920-ih. Democraticy Inc. nema gotovo nikakve veze s pravom demokracijom.
To je politički reket koji se temelji na institucionaliziranoj moći organizacija kao što su sindikati učitelja, ideolozi identitetske politike (koja stvara podjele) i ciničnoj mobilizaciji imigranata kao glasačke mašine.”
Nije on jedini, tu je i knjiga Sheldona S. Wolina „Democracy Incorporated: Upravljana demokracija i bauk obrnutog totalitarizma.
A suverenitet države pa tako i Hrvatske je, naprosto na testu globalizacije ili drugim riječima teza globalizma kao ideologije – svaka suverenost pa i suverenost nacionalnih država je povijesno zastarjela i sve ljudske zajednice moraju se podrediti svjetskom centru vojne, političke, ekonomske i kulturne moći.
U ovako posloženim stvarima, manjina drži osnovne poluge moći i pokušava iskoristi neke dimenzije procesa globalizacije za ostvarenje svojih interesa, povećanje svoje ekonomske i političke moći.
Djeca, mladi ljudi i mladi roditelji potpali su pod utjecaj globalističke ideologije, ne razumijevaju suštinu života, obitelji se raspadaju, egoizam se stavlja na najvišu razinu, individualne slobode ne krase plemeniti ideali, zajedništvo i empatija polako se gase…
Roditelji igraju ključnu ulogu, međutim i tu nastaje problem jer su sve više fokusirani na rad, opstanak jer sve teže udovoljavaju zahtjevima suvremenog svijeta zbog čega dođe i do izgaranja.
S druge strane primjećuje se i sve veća okrenutost roditelja prema sebi samima i zanemarivanju djece. Govorimo o pojavi koja je dobila i svoj službeni naziv – tehnoferencija, odnosno prekid društvenih interakcija zbog tehnologije i zbog koje postoji opravdana zabrinutost da učestala upotreba digitalnih uređaja od strane roditelja ima negativan učinak na obiteljske odnose i ponašanje djece.
Ta famozna tehnoferencija u kojoj ne obraćaš pažnju na vlastito dijete jer gledaš što se događa na društvenim mrežama – jesi li primijećen, ne razumijevajući da si Goljatkin, golač i da nikoga nije briga, bitno da je dobila svoje ime, jer danas je najvažnije neku pojavu imenovati, a ne razmišljati što ista donosi sa sobom.
U osnovi radi se o globalnoj projekciji na mentalno zdravlje koje nije pošteđena ni Hrvatska, međutim ako dodamo probleme u Hrvatskoj tada mentalna slika postaje još gora.
Od neuređenog sustava i sveprisutnog klijentelizma, gdje se odnosi naprosto hrane sami sobom i postaju sve ukorjenjeniji i koji se povezuju s drugim problemima koji jačaju nejednakost i društvene nepravde, krivog poimanja odnosa prema radu, poštenog zarađivanja koje treba osigurati pristojan život do političkog upliva koji stvara nezdravo okruženje, a u konačnici i nezdrav društveni sustav koji se manifestira na zdravlje.
Dodatni problem koji je u osnovi globalan je broj zaposlenih psihijatara u zdravstvenoj službi koji znatno regionalno oscilira pa je u Gradu Zagrebu u zdravstvenoj službi zaposleno oko 14,8 psihijatara na 100.000 stanovnika, a u slavonskim županijama 7,2 na 100.000 stanovnika, što utječe na dostupnost i kvalitetu skrbi, a i na radni stres i sagorijevanje u regijama u kojima nema dovoljno psihijatara.
Nedostaju i ostali stručnjaci na području zaštite mentalnog zdravlja, kao što su psiholozi, socijalni radnici, radni terapeuti, pedagozi, psihoterapeuti i drugi stručnjaci Tu je i nedovoljan broj stacionarnih kreveta i nepostojanje strateškoga plana razvoja dječje i adolescentne psihijatrije.
Nove generacije ne mogu očekivati ništa bolje jer svijet se ne kreće u tom smjeru, naprotiv, za očekivati je još veći pritisak i posljedično još jači utjecaj na mentalno zdravlje. Nimalo ne zvuči optimistično, no lažni optimizam je loš i treba se suočiti sa stvarnošću kako bi se problemi rješavali.
U ovako posloženim stvarima nikakvi zaštitari, detektori metala neće riješiti problem jer se time ne rješava uzrok već posljedica. Na žalost ova tragedija koja se dogodila u Osnovnoj školi u Prečkom, čini se da je tek početak onoga što možemo očekivati, ako se svijet ne počne mijenjati. Hrvatskoj, do tada jedino preostaje da se ozbiljno uhvati u koštac s rješavanjem posljedica. Hoće li, na koji način je već neko drugo pitanje.
Grad heroj koji je stajao i stajat će dok protječu vode Dunavske
Usamljenost je za čovjeka preteška kazna ili zašto nismo spremni na razočarenja?
