Grad heroj koji je stajao i stajat će dok protječu vode Dunavske – Vukovarska bolnica kao simbol otpora i stradanja Vukovara
Prije 33 godine u sve čisto i svjetlo ušao je zvjerski instinkt. U zemaljske ljubavi i zemaljske radosti demon zla donio je smrt i muke. Srpski agresor ušao je u simbol otpora u vukovarsku bolnicu i na Ovčari pogubio ranjenike i medicinsko osoblje.
Oko 20 tisuća ljudi prognano je iz Vukovara, oko 1000 hrvatskih branitelja je ubijeno, 8 tisuća branitelja i civila prošlo je kroz srpske koncentracijske logore.
Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72 godine.
Kolone izmučenih ljudi odlazile su iz svog grada. Slike vječno urezane. Strašne i ljudskom umu nepojmljive. Ali i slike moralnog kraha jugoslavenštine.
A upravo onaj koji je platio za istinu i vlastitu dosljednost, dajući vlastitu žrtvu i vlastiti život zastupa i govori o budućnosti. To je Vukovar. Grad heroj koji je stajao i stajat će dok protječu vode Dunavske.
U sjećanje na dan kada je 1991. slomljena herojska obrana grada Vukovara, kada je u Škabrnji počinjen stravičan zločin nad stanovništvom, 18. studenog obilježava se Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Vukovarska bolnica, jedan je od najpoznatijih simbola otpora i stradanja Vukovara u velikosrpskoj agresiji.
Iz bolnice je planski odvedeno preko 200 ranjenika, bolesnika, a među njima i 20 djelatnika bolnice i potom pogubljeno na Ovčari.
Sve su to bili naši ljudi, naša mladost željna života, željna stvaranja Hrvatske.
Suprotno međunarodnim konvencijama, suprotno Ženevskoj konvenciji, suprotno zdravoj pameti, vukovarska bolnica je tijekom opsade bila stalno granatirana, bombardirana, napadana snajperskom vatrom. Dnevno je na bolnicu padalo do 100 projektila.
U razgovoru sa Zoricom Gregurić, hrvatskom braniteljicom, medicinskom sestrom koja je zadnja ostala u vukovarskoj bolnici, gdje je hrabro i požrtvovno ostala štiteći ranjene branitelje i civile, i ženom koja se i danas bori za prava hrvatskih branitelja, ona kaže:
„Da, Ženevska konvencija se nije apsolutno poštovala, niti je bila bitna. Bitno je bilo ubiti što više nesrba i razrušiti područje gdje su znali da se nalazimo. Koliko su bili okrutni i koliko su bili bolesni svjedoči primjer kada je tenk dobio dojavu gdje se nalazi sklonište i gdje se kriju Hrvati. U skloništu su bila djeca, žene, starci i tenk je stao ispred zgrade, ispaljivao granate dok nije raznio sklonište.
Taj dan je negdje oko 86-87 ranjenih i mrtvih dovezeno u bolnicu, među njima i nekoliko djece. To je bilo strašno. Jedan jedini put sam zaplakala u vukovarskoj bolnici kad su doveli malog Ivana Kljajića, bebu od 6 mjeseci koja je bila jako teško ranjena, mrtva..”
Ova hrabra žena koja je tada imala samo 23 godine svjedoči i tisućama civila koji su potražili utočište u bolnici, s vjerom da će pod nadzorom međunarodnih promatrača biti sigurno evakuirani, no utočište je postalo kobno za mnoge:
„U bolnicu je JNA pod vodstvom Šljivančanina ušla 19. 11. u popodnevnim satima i kako je bio dogovor da će bolnica biti predana po Ženevskoj konvenciji dobili smo naputak da pripremimo ranjenike za transport…
Znam da smo 48 sati radili i da sam bila toliko umorna da nisam mogla više čekati – stalno smo čekali kada će doći međunarodna zajednica, međunarodni Crveni križ i preuzeti bolnicu jer je bilo dogovoreno da će oni prvi ući.
Oko 10,00 sati ujutro nisam više mogla i otišla sam se odmoriti. Negdje popodne pokojni doktor Stanko Kunšt, anesteziolog iz Klinike dječje bolnice Klaićeva je došao i rekao- sestro Zora budite se, uzmite stvari i siđite dolje, četnici su u bolnici. Samo sam se trgnula, pokupila stvari i čula sebe kako vičem -doktore Kušt, kakvi Čeee…
Kako sam izletjela van naletim na jednu smrdljivu, bradatu spodobu i onda sam vidjela u stvarnosti kako četnik izgleda i smrdi. Da nešto ne valja shvatite kad vidite da su vojnici s oružjem u bolnici… Oružje je bilo strogo zabranjeno u bolnici… A sada odjedanput bolnica je puna vojnika s dugim oružjem.
Šetaju gledaju, traže s oružjem i to je bio prvi šok. Drugi šok je bio kad su nas odvojili od ranjenika, strpali nas u gipsaonu, zatvorili vrata, a u međuvremenu su izvodili ranjenike. Iz bolnice je izvedeno 274 ranjenika..84 osobe se još traže, znamo da su ubijene ali se ne zna gdje su… Ono što se mora znati u vukovarskoj bolnici dvije trećine zaposlenika i osoblja su bili Srbi i većina njih je otišla.
Kada su otvoreno pokazali da ne žele Hrvatsku državu, otišli su iz bolnice, pogazili svoju Hipokratovu zakletvu. Tih nekoliko njihovih je ostalo…..Kasnije se ispostavilo da imamo Belog Orla među nama, da smo imali dosta njihovih špijuna koji su pisali popis. Oni su došli s popisom i znali točno tko je gdje.
Nakon što su izveli lakše ranjenje, Šljivančanin je došao u gipsaonu, održao nam predavanje kako je on jadan jer ne može više na svoje more, kako se sada nalazimo na tlu Jugoslavije te da on ne zna što bi s nama jer nas Tuđman neće. Bilo je to ispiranje mozga nekih 45 minuta kako bi nas zadržavao dok su izvodili ranjenike.
Nakon toga je rekao – A sada se možete odlučiti, idu tri konvoja. Jedan ide za Beograd, jedan za Šid, jedan za Zagreb. Vi odlučujete kuda ćete ići.
Mi smo, naravno rekli za Zagreb. Kad smo izašli vidjela sam jedan papir u njegovoj ruci i počeo je prozivati 10 imena. Deset teških ranjenika smo iznijeli na nosilima, i nisam vidjela kuda su dalje odneseni. Zapamtila sam imena i 1997. godine kada su objavljena imena i kada su identificirani ostaci na Ovčari, nekoliko je tih imena bilo.
Ja sam to tada ispričala našim službama i rekla – mi direktno možemo teretiti Šljivančanina za smrt tih 10 hrvatskih branitelja koji su bili teško ranjeni jer ih je on prozvao i rekao nam da se ukrcavaju u konvoj. A ti ljudi su odneseni najprije u hangar, na Ovčaru, a potom ubijeni na vrlo okrutan način i zatrpani.”
Kolika je odgovornost države, imajući u vidu da zločinci još nisu kažnjeni, da ubijeni i nestali još nisu pronađeni te da se i danas svjedoči izjednačavanju žrtve i agresora izvrtanju činjenica, falsificiranju povijesti, Zorica kaže:
„Državna uprava, itekako je odgovorna. Prije svega se ne poštuju zakoni, deklaracije, krivo se tumače određeni sporazumi.
Dopušta se jednom Pupavcu i stranci SDSS da oni tumače Erdutski sporazum… Erdutski sporazum je donesen kao zakon koji je vrijedio ukupno 2 godine, međutim učinci koji su bili dogovoreni su vrijedili pet do deset godina… Ratni zločin ne zastarijeva pa će se ponovno aktivirati to pitanje gdje se krši Deklaracija o Domovinskom ratu koja je verificirana i potvrđena u Hrvatskom saboru.
Iz toga razloga je Udruga zagrebački dragovoljci, branitelji Vukovara prošle godine krenula s inicijativom da je potrebno mijenjati Kazneni zakon, u smislu izmjena i dopuna novim člankom kojim će se sankcionirati kršitelje Deklaracije o Domovinskom ratu. Dok Deklaracija nema zakonsku zaštitu i sankcije mi ćemo i dalje slušati o građanskom ratu, o tome kako se izjednačava odgovornost…
U Hrvatskoj ćete imati uvijek situaciju -hrvatski branitelj odmah bude suđen i osuđivan, a razni monstruozni zločini koji su počinili JNA, četnici, paravojne formacije iz Srbije se vode godinama. Recimo, do 2016. nije postojala kaznena prijava za Ovčaru…”
Zorica Gregurić na kraju poručuje:
„Moramo čuvati istinu, svjedočiti i prenositi tu istinu i živjeti vrednote Domovinskog rata – zajedništvo, ona ljubav koja nas je spajala, ljubav prema Bogu, prema obitelji prema svojoj domovini, prema svome bratu, prema svojoj sestri. To čuvajmo, prenosimo dalje i ne dopustimo da nam istinu pišu oni koji su nas ubijali, silovali i razarali našu domovinu.”
Tjedni pregled – o zakonu, nasilju i karakteru
Usamljenost je za čovjeka preteška kazna ili zašto nismo spremni na razočarenja?