Samo su nam jučer bacili nekoliko udica. I za sve smo se zakačili. U komentarima uvrede, dobacivanja, izrugivanja… I sada tome pribrojite 364 dana i koji je rezultat? Sveopći kaos. Ciljani kaos. Shakira nadmašila Thompsona?
Kao prvo, zašto ne? Međutim, nije točno da ga je nadmašila, njezin je koncert bio besplatan, a Thompson i dalje “drži” specifičan svjetski rekord za koncert s najviše plaćenih ulaznica (pa nije slučajno čak dvaput završio u Guinnessovoj knjizi rekorda – za najprodavaniji koncert na svijetu i za 1000 Ivana na Kupresu). Dakle, Shakirin se uspjeh u Meksiku kategorizira kao rekordna posjećenost javnog trga, a ne kao rekord u prodaji ulaznica. Razlika je velika, a to i novinari znaju. Ali kad bi pisali istinu, kako bi onda narodu bacali udice? Ne bi.
Tereza je svojedobno izjavila, u jeku rata, da neće odgovarati za svoje postupke sretne li na Stradunu kojeg Srbina iz Beograda. A jučer je suze lila za jednim od najvećih svjetskih krvnika. Uglavnom, baš ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo ili onako kako nam to oni pokušavaju prikazati. Zato se u posljednje vrijeme nekako sve manje emotivno unosim u te medijske spinove, sad radije s neke pristojne udaljenosti promatram sav taj cirkus. I maštam…
Što bi se dogodilo kad bismo samo – utihnuli?
Zamišljam trenutak u kojemu nas pokušavaju silovati informacijama i zavaditi, a s druge strane – muk. Potpuni izostanak reakcije. Što god nam pokušali podmetnuti, nailaze na zid kolektivne šutnje i ravnodušnosti. Kad bi izostala reakcija, doseg svake takve objave bio bi mizeran. A bez dosega nema sponzora, bez sponzora nema profita, a bez profita takav “projekt” postaje neodrživ. Da, nisu jednom vrijeđali ono što nam je sveto ili bitno – jer vrlo dobro znaju da je to najbrži put do snažne emocionalne reakcije.
Provokator se hrani osjećajem moći koji dobiva kad vidi da je uspio poljuljati cijelu naciju. Parazit, naravno, ne može preživjeti bez domaćina koji ga hrani. Onog trenutka kad bi narod odlučio prestati biti besplatan švedski stol za tuđe agende i kad bi svoj fokus preusmjerio na vlastiti rast, kulturu ili rad, provokacija bi postala tek pucanj u prazno. Besmisleni performans bez publike. Ignoriranje ne bi bio znak pasivnosti, već najviši oblik kontrole.
Tko zapravo drži daljinski upravljač?
A oni? Oni bi u tom vakuumu ostali samo skupina zbunjenih tuljana koji se, u nedostatku vanjskog neprijatelja, mlate među sobom. Ali ja to, naravno, samo maštam jer volim maštati. Volim i taj scenarij jer je u njemu narod konačno onaj koji drži daljinski upravljač. Ali realnost je, nažalost, banalnija i prozaičnija. Nikad se nećemo promijeniti i zato smo tuljani ipak samo mi – jer skačemo na svaku udicu koja nam se baci, a onda se čudimo što nas boli grlo.
Nije problem u tome što mi lažeš, nego što misliš da ti vjerujem
