Ovih dana na području Biokova i šire okolice Zagvozda, Vrgorca i Imotskog pronađeni su posmrtni ostaci najmanje 11 žrtava zločina iz završnih dana i poraća Drugog svjetskog rata. Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, devet tijela ekshumirano je iz Medviđe jame na Biokovu, dok su preostali posmrtni ostaci pronađeni u pojedinačnim grobnicama na tom području.
Dosad prikupljena svjedočanstva i indicije upućuju da bi među ubijenima mogli biti i hercegovački franjevci, čiji je progon i likvidacija 1945. godine simbol stradanja Crkve i hrvatskog naroda pod partizansko‑komunističkim režimom. Istražitelji najavljuju daljnje analize i DNK identifikaciju, kako bi se sa sigurnošću utvrdio identitet žrtava i omogućio njihov dostojanstven kršćanski pokop.
Novi nalazi iznova otvaraju pitanje razmjera poslijeratnih komunističkih zločina nad hrvatskim vojnicima, civilima i klerom.
U tom kontekstu donosimo ponovno tekst o mučeništvu hercegovačkih franjevaca i povijesnoj istini o zločinima 1945., kako bismo nove nalaze stavili u širi povijesni i crkveni okvir;
U nesretnim okolnostima II Svjetskog rata na području bivše Jugoslavije paralelno s ratnim aktivnostima odvijala se i komunistička revolucija. Osim oslobađanja teritorija od njemačkih okupatora jedan od njenih ciljeva, koji iz propagandnih razloga nije javno proklamiran, bio je kulturocid koji je uključivao zatvaranje škola, paljenje knjiga kao i fizičke likvidacije intelektualne i duhovne elite klasnih neprijatelja.
U jeku završnih borbi protiv njemačkih i ustaških snaga krajem 1944. i početkom 1945. komunističke vođe planirali su ubojstva kojima će očistiti put za željenu ideološku indoktrinaciju stanovništva.
Širokobriješka gimnazija – „opasni“ rasadnik katoličke inteligencije
Trn u oku bili su im hercegovački fratri, osobito oni iz Širokog brijega. Fratri su tamo još 1889. pokrenuli širokobriješku gimnaziju koja je nosila ime Probandat, a razvila se u pravi inkubator hrvatske katoličke inteligencije.
Legendarni fra Didak Buntić, poznat po zalaganjima kojima je spasio 17 tisuća hercegovačke djece preimenovao je ovu ustanovu u Franjevačku Gimnaziju da bi u školskoj godini 1917. / 1918. tu bila održana prva matura s pravom javnosti.
Nova zgrada gimnazije dovršena je 1931., a već sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća Franjevačka gimnazija u Širokom Brijegu proglašena je najboljom školom takve vrste u staroj Jugoslaviji.
Koliko je ova škola bila opasna za planove ondašnjih komunističkih vođa najbolje govori podatak da je od 20 profesora koji su u školi predavali njih 15 imalo titulu doktora znanosti. Učenici iz svih krajeva Hrvatske koji su se ovdje školovali mahom su ostajali vjerni svojim kršćanskim vrijednostima i odbacivali komunističku ideologiju koja se širila na ovim prostorima još i prije početka rata.
Plan za uništenje gimnazije i njenih osnivača navodno je donesen još na sjednici partizanskih vođa krajem 1944. ili početkom 1945. u Trebinju, a potvrđen, nešto kasnije, 17. siječnja 1945. na njihovom idućem sastanku na Crvenom vrhu na Biokovu.
Kad su partizanske snage iz pravca Dalmacije napredovale prema Mostaru na putu im se našao i Široki Brijeg.
Planirana likvidacija i napad na Široki Brijeg
Namjera komunista da poubijaju širokobriješke fratre nije ostala skrivena. Iz nekoliko izvora do fratara je došla informacija o naumu partizanskih vođa, ali širokobriješki fratri nisu se osjećali krivima ni zbog čega, a s obzirom na raspon ratnih operacija teško je i bilo skloniti se na neki siguran teritorij.
Opsada Širokog Brijega započela je još u studenom 1944. nakon prodora partizanskih snaga iz smjera Dalmacije. Međutim napad nije tekao kako su se partizani nadali i u jednom protuudaru ustaških i njemačkih snaga nazvanom „Bura” (https://hrcak.srce.hr/file/219559) bili su odbačeni, njihova 4. Dalmatinska brigada razbijena, a Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Gabela i Metković vraćeni pod kontrolu njemačkih i ustaških snaga.
Kredibilitet Partizanskog pokreta došao je kod saveznika u pitanje zbog vojnih neuspjeha u Hercegovini. Zato je pokrenuta „Mostarska operacija” u koju su partizani uključili svoje najjače postrojbe. Kao krivce pa čak i organizatore operacije “Bura” označavali su širokobriješke franjevce.
Glavna bitka za Široki Brijeg počela je 6. veljače 1945. žestokom topničkom pripremom. Gotovo 300 granata pogodilo je pročelje crkve što pokazuje da su partizani nju izabrali kao jedan od svojih glavnih ciljeva.
Dio fratara tada se sklonio u fratarsku mlinicu i hidrocentralu na rijeci Lištici koje su bile dobro zaklonjene računajući da će tako biti manje izloženi topničkim udarima, što je dobrim dijelom bilo točno.
Partizani iz 11. brigade u sastavu 26 divizije 8. Dalmatinskog korpusa su do franjevačkog samostana stigli idući dan, 7. veljače oko 10 sati. Operacioni dnevnik 8. Dalmatinskog korpusa koji se čuva u Beogradu, a povjesničarima je postao dostupan tek nedavno ni jednom riječi ne spominje otpor kojeg su franjevci navodno pružali. Ne spominje ga jer otpora nije ni bilo.
Stariji fratri, nekoliko civila i jedna trudnica
To su bili ljudi u srednjim i starijim godinama, ni jedan mlađi od 55, a jedan od njih čak je bio i nepokretan.
Tamo su partizani zatekli dvanaestoricu fratara i nekoliko civila među kojima je bila i jedna trudnica, Stana Šušak. Jedan od partizana htio ju je odmah ubiti, ali za nju se zauzeo neki od njegovih suboraca i ona je ipak preživjela rat, a mjesec dana kasnije rodila je sina Gojka, kasnijeg ratnog ministra obrane Republike Hrvatske i jednog od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana.
Egzekucije
Partizani su potom odvojili fratre od civila i započeli ih ispitivati da bi ih oko 16:00 sati počeli ubijati. Jednog po jednog su dovodili do ulaska u avionsko sklonište i ubijali metkom u potiljak. Na kraju su ih sve zapalili.
Uskoro je na području Širokog Brijega osvanulo još 303 grobišta u koje su partizani sklanjali dokaze svojih odmazda nad zarobljenim vojnicima i civilima.
U sastavu 11. Dalmatinske brigade u to vrijeme i na tom ratištu bio je i Ante Josipović, otac Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske.
Dan prije ili dan nakon ubojstva u širokobriješkom samostanu, ovisno o izvorima, partizani iz 2. brigade u sastavu 19. divizije 8. Dalmatinskog korpusa ušli su u Mostarski Gradac u neposrednoj blizini Širokog Brijega. Fratri su tu vodili župu, a petorica fratara iz samostana uoči napada na Široki Brijeg sklonilo se u tamošnji župni stan. Njih petoricu i župnog pomoćnika fra Zvonka Grubišića partizani su odveli i ubili u mjestu Gostuša.
Dan nakon prestanka borbi, 8. veljače, neupućeni u zbivanja u samostanu, prema njemu su krenuli fratri koji su borbe za Široki Brijeg proveli u već spomenutim skloništima na rijeci Lištici. Još vas ima? Dočekali su ih iznenađeni partizani i potom ih odveli prema Splitu gdje su putem svi poubijani na Biokovu s izuzetkom fra Mariofila Sivrića koji je iz nekog razloga upućen u smjeru Ljubuškog i ubijen u mjestu Vitina gdje mu je pronađeno tijelo.
U naselju Izbično također su fratri držali župu, a trojica fratara, jedan iz Mostara i dva iz Širokog Brijega tamo su 11. veljače dočekali dolazak partizana iz Devetnaeste divizije 8. Dalmatinskog korpusa.
Baš u trenutku kad su partizani došli u mjesto, fratri su imali pučku misu. Misa je nasilno prekinuta, crkva uništena, a fratri odvedeni prema Knešpolju. Navečer su ubijeni, a tijela su bačena u nepoznatu jamu.
Teror u Mostaru
Četrnaesta divizija 8. Dalmatinskog korpusa, zapovjednika Stanka Parmaća, stigla je u Mostar 14. veljače.
U samostan su došli oko 16.00 sati. Nakon kraćih obavijesnih razgovora partizani su otišli, da bi se nakon dva sata vratili, popisali fratre pa otišli i opet se sat vremena kasnije vratili, očito s uputama koje su u međuvremenu dobili. Izdvojili su sedmoricu fratara, petoricu koji su bili iz drugih samostana i dvojicu domicilnih i odveli ih prema izlazu iz grada gdje su ih strijeljali i bacili u rijeku.
Među njima je bio i fra Bernardin Smoljan, župnik u Međugorju od 1931. do 1933. koji je sa svojim župljanima izgradio zavjetni križ na današnjem brdu Križevac.
Tih dana partizani su u opisanim događajima kao i na drugim mjestima ubili ukupno 66 hercegovačkih fratara, a zapaljena je i zgrada Gimnazije.
Knjige i župne matice koje su preživjele 45.’ uništene su 1947. i tako su nestali svi gimnazijski kabineti i zbirke te knjižnica s oko 70.000 svezaka.
Propaganda, zataškavanje i borba za istinu
Da bi opravdali svoje zločine komunisti su u svom glasilu Borba objavili tekst odmah dan nakon ubojstva u širokobriješkom samostanu. Ova je tema obrađena u znanstvenom članku prof.dr.sc. Ivice Šarca s Filozofskog fakulteta u Mostaru koji se može pogledati ovdje, a iz kojeg donosimo citat:
Odmah je 8. veljače u komunističko-partizanskome glasilu Borba objavljen članak pod naslovom Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama. To je po svemu tipičan propagandno-huškački uradak kojemu je cilj bio prikazati sve franjevačke samostane u BiH kao „ustaška legla“, a franjevce kao navodne organizatore i čak predvodnike oružanoga otpora partizanskim snagama.
Tekst su iz Borbe preuzele pa „nadograđivale“ i druge komunističke tiskovine toga vremena, poput Politike i Vjesnika, u kojima se za Široki Brijeg navodilo da su i „fratri ustaše iz ovog franjevačkog samostana učestvovali u borbi“, da su upravo oni pružali „najžešći otpor“ te da su kao „puškomitraljesci i borci s karabinima i bombama (i) poginuli (su) u ovim borbama“. Analize pokazuju da su takvi članci služili kao propagandna podloga s ciljem amortizacije i opravdanja masovnih i pojedinačnih odvođenja i ubijanja hercegovačkih (ali i bosanskih) franjevaca, koji su već bili u tijeku po Hercegovini, a naročito na Širokome Brijegu.
Tvrdnje ratne propagande nakon toga preuzimaju (i na njima dorađuju svoje „nove“ teze) jugoslavensko-komunistička historiografija i publicistika, a zatim i partizanska memoaristika, proširujući optužnicu protiv širokobrijeških franjevaca sa sve bizarnijim detaljima poput glasine kako su franjevci polijevali partizane vrelim uljem sa samostanskih otvora.
Koliko je ova teza neuvjerljiva najbolje govori činjenica da postoje bilješke iz širokobriješkog samostanskog ljetopisa u kojem se opisuje kako su poklade prošle bez uštipaka zbog nestašice masti.
Povijesna istina
Jedan od zagovornika teze da su franjevci bili legitiman vojni cilj je i Ivo Josipović koji u intervjuu Novom listu 2019. godine izjavio:
“Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”.
Razlozi za ovakvu blamažu bivšeg predsjednika dvojaki su; Pokušao je oživjeti svoju ugašenu političku karijeru i istovremeno braniti lik i (ne)djelo svoga oca.
Odgovor na svoju tezu dobio je u obliku teksta u Jutarnjem listu od jednog drugog branitelja lika i djela svog oca, Nevena Sesardića čiji je otac Dražen na mjestu predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske 1971. ukinuo odluku Okružnog suda u Splitu o zabrani raspačavanja brošure Franjevačkog samostana pod nazivom „Široki Brijeg” koja je ukazivala na nevinost fratara. Časni čovjek Dražen Sesardić nakon pritisaka zbog tog događaja dao je ostavku na ovu svoju dužnost.
Da je suglasnost odnosno nalog za likvidaciju hercegovačkih fratara dao osobno vrhovni zapovjednik partizanskih snaga, komunistički vođa i doživotni predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito, sugeriraju dva izvora.
Prvi je dokument objavljen u knjizi Dušana Bibera, novinara i publicista, sudionika NOB-e pod nazivom „Tito-Churchill strogo tajno” iz kojeg je vidljivo da Tito najavljuje brigadiru Macleanu da za franjevce neće biti nikakva oprosta, a ovaj mu prešutno daje suglasnost za to.
Osim ovog, još jedan dokument, pronađen u Jeruzalemu, o razgovoru između Tita i bl. Alojzija Stepinca, koji je bio i podloga za film Jakova Sedlara „Razgovor”, pruža dokaz za ovu tezu.
Tamo Josip Broz Tito otvoreno govori Stepincu, ne bi li ga ustrašio i tako privolio da pristane na njegove zahtjeve, da je osobno naredio likvidaciju franjevaca.
Božja pravda
Godinama je ova tema bila zabranjena, zbog njenog aktualiziranja mogla se glava izgubiti, ali 80 godina kasnije sve teže je skrivati istinu.
Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, koja djeluje u sastavu Hercegovačke franjevačke provincije, a vodi je fra Miljenko Stojić neumorno traga za njom. Vrijedno skuplja svjedočenja i dokumente i bez obzira na to što krivce neće biti moguće sankcionirati pravda za ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca, svih ostalih svećenika kao i civila i ratnih zarobljenika mora doći.
Ona će se prvenstveno očitovati kroz uvažavanje povijesne istine i dostojnog pokapanja svake žrtve.
Počinitelji jesu izmakli sudskom progonu, ali nipošto nisu izmakli Božjoj pravednosti čije su posljedice mnogo bolnije.
A krv svih naših svetih mučenika sjeme je novih vjernika u našem nacionalnom korpusu i temelj naše nacionalne samostalnosti i neovisnosti. Spremnost da u slučaju potrebe slijedimo njihov put stvara nam preduvjet za vječno blaženstvo i blagostanje već danas.
Thompsonova glazba predstavlja odgovor antihrvatskim politikama
