U nesretnim okolnostima II Svjetskog rata na području bivše Jugoslavije paralelno s ratnim aktivnostima odvijala se i komunistička revolucija. Osim oslobađanja teritorija od njemačkih okupatora jedan od njenih ciljeva, koji iz propagandnih razloga nije javno proklamiran, bio je kulturocid koji je uključivao zatvaranje škola, paljenje knjiga kao i fizičke likvidacije intelektualne i duhovne elite klasnih neprijatelja.
U jeku završnih borbi protiv njemačkih i ustaških snaga krajem 1944. i početkom 1945. komunističke vođe planirali su ubojstva kojima će očistiti put za željenu ideološku indoktrinaciju stanovništva.
Trn u oku bili su im hercegovački fratri, osobito oni iz Širokog brijega. Fratri su tamo još 1889. pokrenuli širokobriješku gimnaziju koja je nosila ime Probandat, a razvila se u pravi inkubator hrvatske katoličke inteligencije.
Legendarni fra Didak Buntić, poznat po zalaganjima kojima je spasio 17 tisuća hercegovačke djece preimenovao je ovu ustanovu u Franjevačku Gimnaziju da bi u školskoj godini 1917. / 1918. tu bila održana prva matura s pravom javnosti.
Nova zgrada gimnazije dovršena je 1931., a već sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća Franjevačka gimnazija u Širokom Brijegu proglašena je najboljom školom takve vrste u staroj Jugoslaviji.
Koliko je ova škola bila opasna za planove ondašnjih komunističkih vođa najbolje govori podatak da je od 20 profesora koji su u školi predavali njih 15 imalo titulu doktora znanosti. Učenici iz svih krajeva Hrvatske koji su se ovdje školovali mahom su ostajali vjerni svojim kršćanskim vrijednostima i odbacivali komunističku ideologiju koja se širila na ovim prostorima još i prije početka rata.
Plan za uništenje gimnazije i njenih osnivača navodno je donesen još na sjednici partizanskih vođa krajem 1944. ili početkom 1945. u Trebinju, a potvrđen, nešto kasnije, 17. siječnja 1945. na njihovom idućem sastanku na Crvenom vrhu na Biokovu.
Kad su partizanske snage iz pravca Dalmacije napredovale prema Mostaru na putu im se našao i Široki Brijeg.
Namjera komunista da poubijaju širokobriješke fratre nije ostala skrivena. Iz nekoliko izvora do fratara je došla informacija o naumu partizanskih vođa, ali širokobriješki fratri nisu se osjećali krivima ni zbog čega, a s obzirom na raspon ratnih operacija teško je i bilo skloniti se na neki siguran teritorij.
Opsada Širokog Brijega započela je još u studenom 1944. nakon prodora partizanskih snaga iz smjera Dalmacije. Međutim napad nije tekao kako su se partizani nadali i u jednom protuudaru ustaških i njemačkih snaga nazvanom „Bura” (https://hrcak.srce.hr/file/219559) bili su odbačeni, njihova 4. Dalmatinska brigada razbijena, a Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Gabela i Metković vraćeni pod kontrolu njemačkih i ustaških snaga.
Kredibilitet Partizanskog pokreta došao je kod saveznika u pitanje zbog vojnih neuspjeha u Hercegovini. Zato je pokrenuta „Mostarska operacija” u koju su partizani uključili svoje najjače postrojbe. Kao krivce pa čak i organizatore operacije “Bura” označavali su širokobriješke franjevce.
Glavna bitka za Široki Brijeg počela je 6. veljače 1945. žestokom topničkom pripremom. Gotovo 300 granata pogodilo je pročelje crkve što pokazuje da su partizani nju izabrali kao jedan od svojih glavnih ciljeva.
Dio fratara tada se sklonio u fratarsku mlinicu i hidrocentralu na rijeci Lištici koje su bile dobro zaklonjene računajući da će tako biti manje izloženi topničkim udarima, što je dobrim dijelom bilo točno.
Partizani iz 11. brigade u sastavu 26 divizije 8. Dalmatinskog korpusa su do franjevačkog samostana stigli idući dan, 7. veljače oko 10 sati. Operacioni dnevnik 8. Dalmatinskog korpusa koji se čuva u Beogradu, a povjesničarima je postao dostupan tek nedavno ni jednom riječi ne spominje otpor kojeg su franjevci navodno pružali. Ne spominje ga jer otpora nije ni bilo.
To su bili ljudi u srednjim i starijim godinama, ni jedan mlađi od 55, a jedan od njih čak je bio i nepokretan.
Tamo su partizani zatekli dvanaestoricu fratara i nekoliko civila među kojima je bila i jedna trudnica, Stana Šušak. Jedan od partizana htio ju je odmah ubiti, ali za nju se zauzeo neki od njegovih suboraca i ona je ipak preživjela rat, a mjesec dana kasnije rodila je sina Gojka, kasnijeg ratnog ministra obrane Republike Hrvatske i jednog od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana.
Partizani su potom odvojili fratre od civila i započeli ih ispitivati da bi ih oko 16:00 sati počeli ubijati. Jednog po jednog su dovodili do ulaska u avionsko sklonište i ubijali metkom u potiljak. Na kraju su ih sve zapalili.
Uskoro je na području Širokog Brijega osvanulo još 303 grobišta u koje su partizani sklanjali dokaze svojih odmazda nad zarobljenim vojnicima i civilima.
U sastavu 11. Dalmatinske brigade u to vrijeme i na tom ratištu bio je i Ante Josipović, otac Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske.
Dan prije ili dan nakon ubojstva u širokobriješkom samostanu, ovisno o izvorima, partizani iz 2. brigade u sastavu 19. divizije 8. Dalmatinskog korpusa ušli su u Mostarski Gradac u neposrednoj blizini Širokog Brijega. Fratri su tu vodili župu, a petorica fratara iz samostana uoči napada na Široki Brijeg sklonilo se u tamošnji župni stan. Njih petoricu i župnog pomoćnika fra Zvonka Grubišića partizani su odveli i ubili u mjestu Gostuša.
Dan nakon prestanka borbi, 8. veljače, neupućeni u zbivanja u samostanu, prema njemu su krenuli fratri koji su borbe za Široki Brijeg proveli u već spomenutim skloništima na rijeci Lištici. Još vas ima? Dočekali su ih iznenađeni partizani i potom ih odveli prema Splitu gdje su putem svi poubijani na Biokovu s izuzetkom fra Mariofila Sivrića koji je iz nekog razloga upućen u smjeru Ljubuškog i ubijen u mjestu Vitina gdje mu je pronađeno tijelo.
U naselju Izbično također su fratri držali župu, a trojica fratara, jedan iz Mostara i dva iz Širokog Brijega tamo su 11. veljače dočekali dolazak partizana iz Devetnaeste divizije 8. Dalmatinskog korpusa.
Baš u trenutku kad su partizani došli u mjesto, fratri su imali pučku misu. Misa je nasilno prekinuta, crkva uništena, a fratri odvedeni prema Knešpolju gdje su cijeli dan prenosili oružje. Navečer su ubijeni, a tijela su im bačena u nepoznatu jamu.
Četrnaesta divizija 8. Dalmatinskog korpusa, zapovjednika Stanka Parmaća, stigla je u Mostar 14. veljače. U samostan su došli oko 16.00 sati. Nakon kraćih obavijesnih razgovora partizani su otišli, da bi se nakon dva sata vratili, popisali fratre pa otišli i opet se sat vremena kasnije vratili, očito s uputama koje su u međuvremenu dobili. Izdvojili su sedmoricu fratara, petoricu koji su bili iz drugih samostana i dvojicu domicilnih i odveli ih prema izlazu iz grada gdje su ih strijeljali i bacili u rijeku. Među njima je bio i fra Bernardin Smoljan, župnik u Međugorju od 1931. do 1933. koji je sa svojim župljanima izgradio zavjetni križ na današnjem brdu Križevac.
Tih dana partizani su u opisanim događajima kao i na drugim mjestima ubili ukupno 66 hercegovačkih fratara, a zapaljena je i zgrada Gimnazije.
Knjige i župne matice koje su preživjele 45.’ uništene su 1947. i tako su nestali svi gimnazijski kabineti i zbirke te knjižnica s oko 70.000 svezaka.
Da bi opravdali svoje zločine komunisti su u svom glasilu Borba objavili tekst odmah dan nakon ubojstva u širokobriješkom samostanu. Ova je tema obrađena u znanstvenom članku prof.dr.sc. Ivice Šarca s Filozofskog fakulteta u Mostaru koji se može pogledati ovdje, a iz kojeg donosimo citat:
Odmah je 8. veljače u komunističko-partizanskome glasilu Borba objavljen članak pod naslovom Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama. To je po svemu tipičan propagandno-huškački uradak kojemu je cilj bio prikazati sve franjevačke samostane u BiH kao „ustaška legla“, a franjevce kao navodne organizatore i čak predvodnike oružanoga otpora partizanskim snagama.
Tekst su iz Borbe preuzele pa „nadograđivale“ i druge komunističke tiskovine toga vremena, poput Politike i Vjesnika, u kojima se za Široki Brijeg navodilo da su i „fratri ustaše iz ovog franjevačkog samostana učestvovali u borbi“, da su upravo oni pružali „najžešći otpor“ te da su kao „puškomitraljesci i borci s karabinima i bombama (i) poginuli (su) u ovim borbama“. Analize pokazuju da su takvi članci služili kao propagandna podloga s ciljem amortizacije i opravdanja masovnih i pojedinačnih odvođenja i ubijanja hercegovačkih (ali i bosanskih) franjevaca, koji su već bili u tijeku po Hercegovini, a naročito na Širokome Brijegu.
Tvrdnje ratne propagande nakon toga preuzimaju (i na njima dorađuju svoje „nove“ teze) jugoslavensko-komunistička historiografija i publicistika, a zatim i partizanska memoaristika, proširujući optužnicu protiv širokobrijeških franjevaca sa sve bizarnijim detaljima poput glasine kako su franjevci polijevali partizane vrelim uljem sa samostanskih otvora.
Koliko je ova teza neuvjerljiva najbolje govori činjenica da postoje bilješke iz širokobriješkog samostanskog ljetopisa u kojem se opisuje kako su poklade prošle bez uštipaka zbog nestašice masti.
Jedan od zagovornika teze da su franjevci bili legitiman vojni cilj je i Ivo Josipović koji u intervjuu Novom listu 2019. godine izjavio:
“Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”.
Razlozi za ovakvu blamažu bivšeg predsjednika dvojaki su; Pokušao je oživjeti svoju ugašenu političku karijeru i istovremeno braniti lik i (ne)djelo svoga oca.
Odgovor na svoju tezu dobio je u obliku teksta u Jutarnjem listu od jednog drugog branitelja lika i djela svog oca, Nevena Sesardića čiji je otac Dražen na mjestu predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske 1971. ukinuo odluku Okružnog suda u Splitu o zabrani raspačavanja brošure Franjevačkog samostana pod nazivom „Široki Brijeg” koja je ukazivala na nevinost fratara. Časni čovjek Dražen Sesardić nakon pritisaka zbog tog događaja dao je ostavku na ovu svoju dužnost.
Da je suglasnost odnosno nalog za likvidaciju hercegovačkih fratara dao osobno vrhovni zapovjednik partizanskih snaga, komunistički vođa i doživotni predsjednik SFR Jugoslavije, Josip Broz Tito, sugeriraju dva izvora.
Prvi je dokument objavljen u knjizi Dušana Bibera, novinara i publicista, sudionika NOB-e pod nazivom „Tito-Churchill strogo tajno” iz kojeg je vidljivo da Tito najavljuje brigadiru Macleanu da za franjevce neće biti nikakva oprosta, a ovaj mu prešutno daje suglasnost za to.
Osim ovog, još jedan dokument, pronađen u Jeruzalemu, o razgovoru između Tita i bl. Alojzija Stepinca, koji je bio i podloga za film Jakova Sedlara „Razgovor”, pruža dokaz za ovu tezu.
Tamo Josip Broz Tito otvoreno govori Stepincu, ne bi li ga ustrašio i tako privolio da pristane na njegove zahtjeve, da je osobno naredio likvidaciju franjevaca.
Godinama je ova tema bila zabranjena, zbog njenog aktualiziranja mogla se glava izgubiti, ali 80 godina kasnije sve teže je skrivati istinu.
Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, koja djeluje u sastavu Hercegovačke franjevačke provincije, a vodi je fra Miljenko Stojić neumorno traga za njom. Vrijedno skuplja svjedočenja i dokumente i bez obzira na to što krivce neće biti moguće sankcionirati pravda za ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca, svih ostalih svećenika kao i civila i ratnih zarobljenika mora doći.
Ona će se prvenstveno očitovati kroz uvažavanje povijesne istine i dostojnog pokapanja svake žrtve.
Počinitelji jesu izmakli sudskom progonu, ali nipošto nisu izmakli Božjoj pravednosti čije su posljedice mnogo bolnije.
A krv svih naših svetih mučenika sjeme je novih vjernika u našem nacionalnom korpusu i temelj naše nacionalne samostalnosti i neovisnosti. Spremnost da u slučaju potrebe slijedimo njihov put stvara nam preduvjet za vječno blaženstvo i blagostanje već danas.
Ovo su hercegovački franjevci mučenici:
1. Dr. Stipan fra KrešimirPandžić(Drinovci, 1892.), profesor u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu, bivši ravnatelj gimnazije i bivši provincijal
2. Leopold fra Augustin Zubac (Čitluk, 1890.), profesor fizike i matematike u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu; upravitelj franjevačke hidrocentrale na Lištici
3. Mate fra Roland Zlopaša, (Posušje, 1912.), profesor fizike i matematike u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
4. Pero fra Zvonko Grubušić (Posuški Gradac, 1915.), kapelan u Mostarskom Gradcu
5. Karlo fra Rudo Jurić, (Radešine, 1925.), bogoslov
6. Ante fra Kornelije Sušac (Cerno, 1925.), bogoslov
7. Mate fra Marko Barbarić Lesko (Klobuk, 1865.), bivši župnik
8. Petar fra Stanko Kraljević (Mokro, 1871.), bivši župnik i gvardijan
9. Ivan fra Ivo Slišković (Mokro, 1877.), bivši župnik i gvardijan
10. Nikola fra Krsto Kraljević (Grljevići, 1895.), bivši profesor i župnik
11. Dr. Nikola fra Arkanđeo Nuić (Drinovci, 1896.), profesor klasičnih jezika u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
12. Dr. Bože fra Dobroslav Šimović (Hamzići, Župa Čerin, 1907.), profesor u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu i odgojitelj franjevačkih đaka
13. Mirko fra Tadija Kožul (Mokro, 1909.), profesor klasičnih predmeta u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu i odgojitelj u konviktu
14. Ljubo fra Borislav Pandžić (Drinovci, 1910.), profesor u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu i prefekt đaka
15. Jerko fra Žarko Leventić (Drinovci, 1919.), kapelan
16. Bože fra Viktor Kosir (Uzarići, 1924.), bogoslov
17. Ante fra Stjepan Majić (Vitina, 1925.), bogoslov
18. Ivan fra Ludovik Radoš (Blažuj, Tomislavgrad, 1925.), bogoslov
19. Jozo fra Andrija Jelčić (Stubica, 1904.), gvardijan
20. Ante fra Bonifacije Majić (Vitina, 1883.), dugogodišnji prefekt i graditelj franjevačkog konvikta i gimnazije u Širokom Brijegu te profesor
21. Ivan fra Radoslav Vukšić (Studenci, 1894.), ravnatelj franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, profesor fizike i matematike
22. Jakov fra Fabijan Paponja (Livno, 1897.), ravnatelj konvikta i profesor povijesti i zemljopisa u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
23. Mijo fra Leonard (Leonardo) Rupčić (Hardomilje, 1907.), profesor francuskoga jezika u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
24. Fra Miljenko Ivanković (Tubolja, Tomislavgrad, 1924.), bogoslov
25. Jerko fra Melhior Prlić (Sovići, 1892.), časni brat
26. Jozo fra Fabijan Kordić (Grljevići, 1890.), časni brat
27. Marijan fra Mariofil Sivrić (Međugorje, 1913.), vikar samostana, najvjerojatnije izdvojen iz ove skupine i odveden kasnije, 10. veljače 1945. g.
28. Dr. Grga fra Leo (Leon) Petrović (Klobuk, 1883.), provincijal
29. Jozo fra Grgo Vasilj (Međugorje, 1886.), gvardijan
30. Ivan fra Jozo Bencun (Međugorje, 1869.), bivši župnik
31. Franjo fra Bernardin Smoljan (Rodoč, 1884.), župnik na Humcu
32. Franjo fra Kažimir Bebek (Vitina, 1901.), župnik u Pločama
33. Ivan fra Rafo Prusina (Hamzići, 1884.), bivši župnik
34. Josip fra Nenad Venancije Pehar (Stubica, 1910.), profesor u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
35. Jure fra Julijan (Julije) Kožul (Ljuti Dolac, 1906.), župnik u Veljacima – ubijen 7. ili 10. veljače.
36. Ivan fra Paško Martinac Čerin, u mirovini – ubijen 7. ili 10 veljače
37. Franjo fra Martin Sopta (Dužice, 1891.), profesor filozofije u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu – odveden iz Čerina i ubijen između 11. veljače i 13. veljače
38. Andrija fra Zdenko Zubac (Gradnići, 1911.), župnik u Ružićima – ubijen 12. veljače ili 13. veljače
39. Ivan fra Slobodan Lončar (Vinjani, 1915.), župni vikar u Drinovcima – ubijen 12. ili 13. veljače
40. Ljubo fra Maksimilijan Jurčić (Ružići, 1913.), župni vikar na Humcu i drugi magister novaka
Ubijen je i pokopan u Vrgorcu. Ne zna mu se za grob.
41. Marijan fra Petar Sesar (Kočerin, 1895.), župnik u Čapljini
Odveden je iz župnog stana i ubijen. Do danas mu se ne zna za grob.
42. Nikola fra Križan Galić (Gorica, 1870.), u mirovini
43. Jure fra Filip Gašpar (Ambar, Župa Roško Polje, 1893.), župnik u Gradnićima – ubijen 6. veljače 1945.
44. Gabro fra Ćiril Ivanković (Rakitno, 1878.), u mirovini – ubijen 6. veljače 1945.
45. Ante fra Jakov Križić (Roško Polje, 1893.), župnik u Čitluku – ubijen 9. ili 10. veljače 1945., nađen na groblju
Strijeljani su i pokopani na groblju Podadvor, u Čitluku.
46. Nikola fra Marko Dragičević (Međugorje, 1902.), profesor klasičnih jezika u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu
47. Andrija fra Nevinko Mandić (Lise, Oklaji, 1908.), vjeroučitelj u Mostaru
48. Ivan fra Bono Andačić (Hamzići, 1903.), časni brat
49. Marijan fra Valentin (Vale) Zovko, (Oklaji, 1889.), župnik u Kočerinu
50. Bože fra Andrija Topić (Oklaji, 1919.), župni vikar
Ubijeni su u župnom uredu. Pokopani su na mjesnom groblju.
51. Nikola fra Stipan Naletilić (Lise, Oklaji, 1907.), župnik u Kongori
Odveli su ga i ubili četnici, zajedno s bratom Marijanom. Do danas mu je grob nepoznat.
52. Ivan fra Bono Jelavić (Veljaci 1898.), župnik u Vitini
Ubijen je na Križnom putu. Grob mu je nepoznat.
53. Dr. Andrija fra Radoslav Glavaš ml. (Drinovci, 1909.), načelnik Ministarstva bogoštovlja u Zagrebu
Nakon što se je predao partizanskim vlastima, kao načelnika Ministarstva bogoštovlja NDH-a, partizani su ga objesili. Grob mu je do danas nepoznat.
54. Andrija fra Metod Puljić (Vašarovići, 1912.), župnik u Izbičnu – u bijegu pred partizanima uhvaćen je u Krapini i ubijen u noći 4. lipnja 1945.
55. Bože fra Darinko Mikulić (Kočerin, 1919.), mladomisnik – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Krapini i ondje ubijen, u noći 4. lipnja 1945.
56. Berislav fra Julijan Petrović (Tomislavgrad, 1923.), bogoslov – ubijen je u Maceljskoj šumi, kod Krapine, na lokalitetu Lepa bukva
57. Silvije fra Bruno Adamčik (Konjic, 1908.), profesor glazbe u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu – uhvaćen je i ubijen nakon 18. svibnja
58. Jure fra Anđelko Nuić (Drinovci, 1908.), župni vikar
59. Ivan fra Branko Šušak (Pribinovići, 1912.), župnik u Blizancima – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
60. Stanko fra Jenko Vasilj (Međugorje, 1914.), vjeroučitelj u Konjicu – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
61. Franjo fra Emil Stipić (Drinovci, 1912.), župnik u Gorancima – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
62. Franjo fra Dane Čolak (Ledinac, Donji Mamići, 1916.), župni vikar u Drinovcima – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i ubijen poslije 15. svibnja 1945.
63. Tadija fra Tihomir Zubac (Gradnići, 1918.), župni vikar u Grudama – u bijegu pred partizanima zarobljen je u Sloveniji i ubijen u svibnju 1945.
64. Nikola fra Lujo Milićević (Studenci, 1919.), mladomisnik – u bijegu pred partizanima ubijen je u Sloveniji, u svibnju 1945.
65. Ante fra Svetislav Markotić (Grabovnik, 1921.), mladomisnik – u bijegu pred partizanima došao je u Maribor, gdje je ubijen u svibnju 1945.
66. Dobroslav fra Ante Majić (Vitina, 1922.), bogoslov – u bijegu pred partizanima uhvaćen je u Sloveniji, a na povratku je obolio od upale mozga; dopremljen je u bolnicu u Zagreb, gdje je umro 6. kolovoza 1945.
Thompsonova glazba predstavlja odgovor antihrvatskim politikama
