HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – USKRSLOGA SPASITELJA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Četvrtak je – spomen na Isusovu oproštajnu pashalnu večeru s njegovim učenicima, o kojoj ovih dana svakodnevno slušamo izvještaje, odnosno Isusove završne oproštajne govore. Govori od srca srcu, srcu apostola, svakoga pojedinoga. I kao da želi te riječi zauvijek usaditi, uklesati u njihova srca – da ih nikada ne zaborave niti smetnu s pameti.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro. Ovdje je noćas pala lijepa proljetna kišica; vjerujemo da će je biti i više tijekom dana kako bi usjevi koji su posijani ili posađeni dobili dovoljnu količinu vlage za normalan rast te bili na blagoslov ljudima.
Zahvalimo Gospodinu i za dar Euharistije u kojoj se Gospodin ponovno utjelovljuje među nama, prinoseći nekrvnu žrtvu nebeskomu Ocu preko naših ruku. Bitno je istaknuti da to nije apostolski izum, nego sam dar od Gospodina.
Pavao će u Prvoj poslanici Korinćanima naglasiti nekoliko puta kako je “od Gospodina primio ono što je i predao vjernicima”. Ne izmišlja on svoju vjeru, nego je na tragu Predaje već u ranoj Crkvi, a piše to nepunih dvadeset godina nakon Isusove muke i smrti.
Tako piše u 11. i 15. poglavlju, gdje opširno govori o Isusovu Uskrsu. Uskrs nas podsjeća da je središte povijesti Isus Krist, utjelovljena Riječ, raspet za nas i uskrsnuo da spasi ljudski rod. Sva se povijest vrti oko Isusa Krista i Crkve rođene iz njegova probodenog boka na Kalvariji.
Za kršćanina ne postoji nešto poput isključivo ljudske povijesti. Čovječanstvo je od Boga pozvano na nadnaravnu sudbinu, a povijest čovječanstva mora svjedočiti o tome da je konačni cilj našega života život u Bogu – s onu stranu smrti. Tomu je jamac sam Gospodin Isus koji je utro put svima nama.
Jedinstvo Crkve i povijest spasenja
Stoga Crkva živi s dva plućna krila: od Pisma i Predaje. Pisma svjedoče o Isusu; ta Božja riječ sadrži Božju istinu koja se objavila u Isusu Kristu, a Predaja Crkve jamac je da nismo zastranili, da vjerujemo ono što su stoljeća i tisućljeća prije nas vjerovala.
Stoga nismo prepušteni subjektivizmu ni individualizmu u vjeri, gdje svatko izmišlja svoje vjerovanje i stvara svoje zajednice, kao u protestantizmu gdje svatko može osnovati novu zajednicu, pa danas imamo tisuće protestantskih zajednica i crkvica. Mi smo u korpusu koji broji više od milijardu i pol vjernika, a vidimo kako se Crkva širi u tzv. Trećem svijetu, dok i u Europi imamo sve više onih koji se vraćaju svojim kršćanskim korijenima.

Sve više odraslih pristupa krštenju ili se vraća vjeri otaca, jer bez Boga sve svršava u ništavilu i besmislu. Nikada u Crkvi nije bilo idealno stanje, pa ni u samim početcima. Doduše, nakon onoga procvata poslije Duhova, kad je Petrova riječ pogodila u srce slušatelje, veli se da su vjernici bili svi zajedno – slušali su nauk apostolski, bili zajedno u molitvama, lomili kruh (Euharistiju) te ustrajali u vjeri i nauku.
Pa ipak, ubrzo imamo slučaj s Ananijom i Safirom koji su utajili utržak, pa prijepor oko helenističkih udovica koje su zapostavljane pri diobi pomoći, pa progon zbog Stjepana.
A poglavito se javio problem pristupa pogana u zajednicu vjernika. Što s njima učiniti? Nametnuti im Stari zavjet i propise koje je Bog ostavio preko Mojsija ili se odvratiti od toga? Petar je iskusio nebesko viđenje kad je primio rimskog stotnika Kornelija, ali u Antiohiji je izbio sukob zbog primanja pogana u Crkvu.
Vodstvo Duha Svetoga i put prema miru
Stoga su apostoli – pa i Barnaba i Pavao s pratiteljima – pošli u Jeruzalem da ondje stvar raščiste. Sastali su se s apostolima na tzv. Apostolskom saboru, prvom u povijesti Crkve. I tu su stvar raspravili. Petar uzima glavnu riječ, a onda izvješćuju Pavao i Barnaba što je sve Gospodin preko njih učinio.
Glava Crkve u Jeruzalemu bio je Jakov Mlađi, koga smo slavili neki dan zajedno s apostolom Filipom. Nakon duge raspre veli se – svi su zašutjeli. To je bitno u svemu: zašutjeti u molitvi Duhu Svetome da on prosvijetli. Apostoli su vjerovali da je Duh s njima i među njima, Duh Isusov. I onda su donijeli zaključke koje ćemo čuti sutra u čitanju iz Djela apostolskih. Jednom riječju, postignuto je suglasje, harmonija u Duhu. To bi trebao biti pravi uzorak za sve naše sastanke, sinode i sabore, pa i ove rimske i pokrajinske.
Samo Duh može voditi Crkvu u pravom smjeru. Bez Duha postajemo i ostajemo obična nevladina organizacija koja se oko nečega brine, a bitno ispušta. Konačni cilj mora biti: “A što nam to koristi za spasenje?” Ne svjetski progres ili mir. Jasno, moramo moliti da Gospodin vodi konce povijesti. Pa on je to toliko puta pokazao i u prošlom stoljeću preko Marije – davao je smjernice i upozorenja, davao ljekovita sredstva da se čovječanstvo spasi od katastrofa i ratova.
I ovisi o nama hoćemo li slušati i slijediti naputke Neba. Davno je Gospodin rekao preko Izaije: “Čovječe, tvojemu te putu učim, vodim te putem kojim ti je ići! Kad bi putovima mojim hodio, dokle bi sezala tvoja sreća!” Pa i sreća čovječanstva. O tome sam pisao nešto jučer – o onome prekivanju mačeva u plugove i kopalja u srpove te da hodimo u svjetlosti Gospodnjoj. O, da se ostvari ta Božja utopija i u današnjem svijetu i Crkvi!
Više od istog autora:
Kristova revolucija: Put od ljudskog gnjeva do Božjega mira pod zaštitom svetoga Josipa
Bog u ustavu kao upozorenje i ograničenje
Kad razdvojenost, suočena s Istinom i Ljubavlju, postane poslanje












