Ruski parlament Duma izglasao je 13. svibnja zakon koji formalno opravdava buduće agresije na države sa značajnom ruskom manjinom. Nakon što ga predsjednik Vladimir Putin potpiše, i time zakon stupi na snagu, moći će po svojoj volji pokretati napade na države za koje procijeni da ugnjetavaju Ruse.
Nije da je Putinu do sada trebao takav zakon da bi krenuo u rat. Međutim, ovim se zakonom jasno prijeti prije svega Baltičkim državama, koje su nekada bile u sastavu SSSR-a i u kojima još uvijek živi jako puno Rusa.
Estonska ‘crvena krpa’ za Putina
Država koja je najbolji kandidat da se prva nađe pod udarom novog zakona je Estonija. U njoj još uvijek živi više od 400 tisuća građana kojima je ruski materinji jezik. U sklopu niza mjera protiv Rusa, Estonija je zatvorila ruske škole, protjerala estonskog mitropolita Jevgenija Rešetnikova zbog podrške ruskoj agresiji, oduzela oružje ruskim državljanima i predložila oduzimanje prava glasa na lokalnim izborima za građane “neprijateljskih država”.
Mjere su toliko drastične da su ih Ujedinjeni narodi osudili kao djelomično diskriminatorne. Zbog toga novi ruski zakon odgovara Estoniji kao rukavica dlanu.
Jedino NATO kao prepreka
Jedino što stoji na putu sigurne agresije je činjenica da je Estonija članica NATO saveza. Pa bi otvorena agresija neminovno pokrenula aktiviranje Članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora o kolektivnoj obrani. Ruska vojska je više nego sposobna slomiti otpor estonske vojske, zajedno s vojskama Litve i Latvije. Ali za otvoreni sukob s NATO-om nije. Tim prije jer bi sve to moglo eskalirati u nuklearni rat. Međutim, sve bi se to moglo vrlo brzo promijeniti.
Kad kažemo NATO zapravo mislimo na borbene potencijale oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Bez njih NATO je, kako je nedavno rekao predsjednik Donald Trump, „tigar od papira”. Predsjednik Trump ne može ukinuti NATO. Ne može ni povući Sjedinjene Države iz njega jer mu za to treba potvrda Kongresa. Ali može povući američke snage iz Europe. I javno objaviti da nema namjeru ponovno žrtvovati živote američkih vojnika za obranu Europe.
Najbolji trenutak za to biti će 7. i 8. srpnja u Ankari, na NATO samitu. Pod uvjetom da se predsjednik Trump pojavi u Ankari. Umjesto njega put Turske bi mogao potpredsjednik JD Vance. Koji obožava donositi loše vijesti Europljanima.
Financijski pritisak na saveznike
Svima je bilo jasno da će, povratkom predsjednika Trumpa u Ovalnu ured Bijele kuće, jedinstvo NATO-a ponovno doći u pitanje. Stanje u kojem su Sjedinjene Države financirale Savez s 60 posto, a preostalih 31 članica s 40% jednostavno nije bilo održivo. Naročito u okolnostima kad su Europljani, prestravljeni Putinovom agresijom na Ukrajinu, zahtijevali od SAD-a sve veći udio u financiranju ukrajinske obrane.
Donald Trump je u predizbornoj kampanji obećao prestanak financiranja Ukrajine, i to je obećanje ispunio. Žele li Europljani američko oružje za Ukrajinu moraju ga platiti.
Idući korak bio je natjerati ostale članice NATO saveza da povećaju izdvajanja za obranu. Na prošlogodišnjem NATO samitu u Hagu sve članice, osim Španjolske, pristale su do 2035. godine povećati izdvajanja za nacionalnu sigurnost na 5% BDP-a. Od toga 3,5% izravno za oružane snage, a 1,5% za jačanje kritične infrastrukture.
Europljani su odahnuli jer se činilo da je jedinstvo NATO-a sačuvano. Uostalom, 2035. godina je jako daleko. A drugi mandat Donalda Trumpa završava u siječnju 2029. Treći mu brani američki ustav. Pa je velika većina članica zaključila kako će do tada samo prividno povećavati izdvajanja za obranu, u nadi da će se nakon predsjedničkih izbora u studenom 2028. u Bijelu kuću vratiti demokrat.
Koncept NATO 3.0
Europski optimizam je bio tim veći jer je i iz Washingtona počela dolaziti pozitivna retorika. Tako je podtajnik za obrambenu politiku Elbridge Colby europskim kolegama na sastanku održanom 12. veljače 2026. govorio o konceptu NATO 3.0. Colby je u govoru razvoj NATO saveza podijelio u tri faze. NATO 1.0, po njemu, bio je od osnutka do raspada SSSR-a 1991. godine.
Potom je uslijedila faza NATO 2.0 u kojoj je Savez prestao biti obrambeni (jer su europski vlastodršci zaključili kako je Europa postala trajno sigurna) te se pokušao transformirati u savez koji će širiti mir svijetom. Niti Putinova agresija na Ukrajinu 2014. godine, koja je rezultirala okupacijom Krima, nije promijenila taj smjer. Tek će brutalni nastavak agresije na Ukrajinu 2022. godine natjerati europske vlastodršce da „progledaju”.
Tako smo, po podtajniku Colbyu, došli do NATO 3.0. Koji je po svojim odlikama vrlo blizu izvornom NATO 1.0. S jednom ogromnom razlikom što Sjedinjene Države više nisu spremne bezuvjetno braniti europske saveznike. I tu je nastao novi raskol koji prijeti opstanku NATO-a.
Rat u Perzijskom zaljevu mijenja sve
Podtajnik Elbridge Colby održao je govor 12. veljače 2026. Kad rat u Perzijskom zaljevu nije uopće bio tema. Američko-izraelski napad na Iran započeo je 16 dana poslije. Europljani su u panici gledali kako cijena nafte opet probija 100 dolara po bačvi (barrelu).
Iako ispod Europe i u sjeveru Atlanskog oceana leže milijarde tona nafte i bilijuni kubičnih metara plina, zeleni radikali u Bruxellesu zaklinju se u električnu energiju. Naravno, dobivenu isključivo iz tzv. ekoloških izvora. Upravo će divljanje cijene nafte, zbog događanja u Perzijskom zaljevu, pokazati koliko je ta njihova fiks ideja nerealna.
Nakon što je Iran blokirao Hormuški tjesnac predsjednik Trump je pozvao europske saveznike, ali i Japan, Južnu Koreju i Australiju, da zajedničkim snagama osiguraju slobodan promet. Svi su redom odbili. Španjolska je čak zatvorila nacionalni zračni prostor američkim zrakoplovima koji sudjeluju u napadima na Iran, što je korak dalje od prethodne zabrane korištenja vojnih baza kojima zajednički upravljaju.
Njemački kancelar Friedrich Merz ustvrdio je kako je Teheran uspješniji u pregovorima od Washingtona. Merz je bijesan zbog rasta cijena nafte jer ista dodatno otežava i ovako vrlo loše stanje njemačke ekonomije. Naravno, Merz neće priznati da je najveći problem njemačke ekonomije tehnološko zaostajanje pa Njemačka uporno prodaje proizvode izumljene u 19. stoljeću.
Europske reakcije i Trumpove prijetnje
Ovakve europske reakcije izazvale su burne reakcije Trumpa, koji je ponovno doveo u pitanje opstanak NATO-a. Za sada sve se svelo na prijetnju zatvaranja vojnih baza i povlačenja američkih snaga. Doduše, baltičke države, Poljska i Rumunjska lobiraju da američki vojnici, koji će biti povučeni iz Njemačke, ne odu put domovine nego se premjeste k njima.
U zadnjim intervjuima predsjednik Trump je izbjegao pričati o NATO-u i njegovim planovima. Sad kad je posjet Pekingu završen Trump će se morati vratiti rješavanju stanja u Perzijskom zaljevu, ali i u NATO-u.
U svakom slučaju Putin sprema vojne opcije u slučaju raspada NATO-a. Ne samo novi zakon koji legalizira rat za „oslobađanje” Rusa u Baltičkim državama, već i ubrzano pripremanje vojske. Elitne postrojbe povučene su iz Ukrajine i prolaze kroz ubrzani proces popune, obuke i opremanja. Ako mu se ukaže i najmanja prilika Putin neće oklijevati. Europski vlastodršci propustili su četiri godine rata u Ukrajini da naoružaju Europu uzdajući se u NATO i Sjedinjene Države.
Sad bi moglo biti prekasno – barem za Baltičke države.
