MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – USKRSLA I PROSLAVLJENA, KRALJA SVEGA VIDLJIVOGA I NEVIDLJIVOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Subota je, vikend, dani za izlet ili za kućno pospremanje. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, proljetno, pomalo oblačno, kiše nema, temperatura kao i jučer, negdje oko petnaest stupnjeva.
Izmolimo svoje uobičajene molitve da ne idemo u dan onako bezglavo, bez jasne misli u glavi i srcu. Odrecimo se grijeha i zla, svega što vrijeđa Gospodina, pa i najmanjega grijeha. Očistimo se od svega što nas priječi prema Gospodinu.
Snaga psalama i prisutnost Emanuela
I molimo psalme koji su molitvenik cijele Crkve. Stari su i do tri tisuće godina, ali oni odražavaju sva čovjekova stanja jer je čovjek isti, i u Davidovo vrijeme kao i danas. Sva stanja i raspoloženja mogu se ondje pronaći i otkriti, čovjek se može s njima poistovjetiti. Stoga ih Crkva uzima kao svoje molitve, nadahnute Duhom Svetim komu se ovih dana utječemo – u devetnici smo Duhu Svetome.
Pa divni su jutros psalmi iz Jutarnjih pohvala – napose prvi psalam: “Dobro je slaviti Gospodina, pjevati imenu tvojemu, Svevišnji. Naviještati jutrom ljubav tvoju i noću vjernost tvoju. Uz harfu od deset žica i liru – s pjesmom uz citaru…” Treba li nam bolji ili veći motiv i poticaj za davanje hvale Bogu? Poglavito pak kad znamo tko je nad nama i tko vlada ovim svijetom.
Nalazimo se u vremenu nakon Gospodinova uzašašća, a on sam dao nam je jamstvo svoje prisutnosti među nama. Kako divno, primjerice, sveti Matej zaokružuje svoje evanđelje. Na početku imamo anđela koji se objavljuje u snu Josipu te mu savjetuje da uzme Mariju – trudnu – jer to što je njoj, od Duha je Svetoga.
I onda riječ – Emanuel! Bog s nama. Naš Bog je s nama. A koja je završna riječ evanđelja? Isus obećaje svojima: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” Dakle, opet Emanuel! Ne možemo dalje od njega, on je nad našim životima.
Uzašašće i vječno dostojanstvo čovjeka
Uzašašće nije samo Kristova proslava; ono govori i o našoj sudbini. Krist je otišao pred nama. On je Glava tijela, a mi smo udovi tog tijela. Gdje je Glava otišla, tijelo se nada slijediti je. To mijenja način na koji razumijemo sam ljudski život.
U svijetu koji ljude često tretira kao jednokratne, beznačajne ili vrijedne samo zbog produktivnosti, Uzašašće proglašava vječno dostojanstvo čovjekova života i čovječanstva. Ljudski život je važan jer je Sin Božji uzeo tijelo. Ljudski život je važan jer je Krist uzeo našu čovječnost, našu ljudsku narav u nebo. Svaka ljudska osoba posjeduje dostojanstvo koje nijedna vlada, ideologija ili ekonomski sustav ne može izbrisati.
Uzašašće se također suočava s očajem koji je toliko uobičajen u našem dobu. Mnogi se ljudi danas osjećaju zarobljenima ratom, nasiljem, ekonomskom tjeskobom, usamljenošću ili strahom od budućnosti. Svijet se često čini kaotičnim i nestabilnim. Pa ipak, današnji blagdan proglašava da povijest nije besmislena. Krist vlada. Uskrsli Gospodin sjedi zdesna Ocu. Zlo nema posljednju riječ. Smrt nema posljednju riječ. Grijeh nema posljednju riječ.
Ipak, mnogi se ljudi opiru ovom kraljevstvu jer se boje predaje. Moderni svijet slavi radikalnu autonomiju: iluziju da pripadamo samo sebi. Ali Uzašašće nas podsjeća da se istinska sloboda ne nalazi u izolaciji od Boga, nego u zajedništvu s njim. Sveci su najslobodniji ljudi koji su ikada živjeli jer su dopustili Kristu da u potpunosti vlada u njihovim srcima.
Upozorenje neba
Slavili smo ovih dana Gospu Fatimsku. Veliko se mnoštvo okupilo u Fatimi, govori se o tristo tisuća vjernika koji su Gospodina i Gospu slavili. (poveznica na Vodič za hodočasnike, knjigu o Fatimi nalazi se ovdje) A sve je počelo u tragičnim vremenima Prvoga svjetskoga rata koji je odnio oko petnaest milijuna života, kad je Europa plivala u krvi. Marija se ukazuje pastirima, nepismenim, i od njih traži da prenesu poruku svijetu.
Ono psalmist veli – “Iz usta djece i dojenčadi hvalu si pripravio, Gospodine”, a Isus je rekao za ulaska u Jeruzalem: “Ako oni ušute, kamenje će progovoriti.”
Danas ono jeruzalemsko kamenje – ostatci Hrama – dovoljno jasno govore i zbore o sudbini naroda koji nije htio poslušati i prihvatiti Božjega Mesiju – Isusa Krista. Tako se dogodilo i s Europom i svijetom. Nisu htjeli poslušati nebeski glas i dogodio se ruski Veliki oktobar koji je odnio dvadesetak milijuna žrtava, samo u Ukrajini za “gladomora” oko sedam milijuna. Imali smo “industriju smrti” u konc-logorima sve do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća.
A Fatima stoji kao veliko upozorenje. Isto tako i Međugorje. Nije bilo moguće ušutkati ni poljskoga Papu s pokušajem ubojstva na dan Fatimske Gospe, 13. svibnja 1981., nije bilo moguće ušutkati ni međugorske vidioce kad su protiv njih ustali svi: lokalne vlasti, milicija, prijetnje, svi mediji. Bili su spremni i umrijeti za istinu ukazanja.
Dobro se toga sjećam. Koje samo žrtve onih prvih mjeseci 1981. A dogodilo se ono neposredno nakon atentata na Papu, kojih četrdesetak dana, na svetkovinu svetoga Ivana Krstitelja. To bi nas trebalo duboko uznemiriti. Ovo bi nas trebalo duboko izazvati. Jesmo li još uvijek sposobni slušati Boga? Ili su nam životi postali toliko bučni, rastreseni i užurbani da više ne čujemo njegov glas?
Moć u jednostavnosti
Suvremeni svijet pun je stalne buke: telefona, medija, svađa, zabave i beskrajnih informacija. Pa ipak, ispod sve te buke često se krije duboka duhovna praznina. Marija je došla u Fatimu i Međugorje gotovo poput majke koja glasno doziva svoju djecu koja su odlutala predaleko od doma. Njezina poruka bila je jednostavna: obratite se, Bog postoji, molite krunicu, pokajte se za grijehe, postite, prinesite žrtve za grešnike i tražite mir kroz obraćenje srca.
Jednostavnost te poruke je sama po sebi izvanredna. Nebo nije nudilo komplicirana politička rješenja ili filozofske sustave. Nebo je pozvalo čovječanstvo natrag na molitvu. A o tome govori i Gospodin u današnjem evanđelju. Svojima je rekao: “Molite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se!” Jesmo li to smetnuli iz svoje prakse?
Mnogi ljudi podcjenjuju moć molitve jer se molitva čini slabom u očima svijeta. Vojnik sa strojnicom u ruci izgleda jače od starice koja drži krunicu. Političar koji drži govore čini se utjecajnijim od djeteta koje tiho kleči pred Isusovim križem. Pa ipak, povijest uvijek iznova pokazuje da je duhovna moć veća od svjetovne moći. Carstva se uzdižu i padaju. Ideologije se ruše. Vojske nestaju. Ali svetci ustraju, a Božja milost nastavlja mijenja srca kroz stoljeća. Vjerujemo li u to?
Više od istog autora:
Čovječanstvo već sjedi s desna Ocu – u Kristu!
