HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – USKRSLOGA I PROSLAVLJENOGA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Petak je, spomen na Gospodinovu muku i smrt te ukop, a danas slavimo i spomen svete Rite iz Cascije, redovnice, mističarke, koja je bila stigmatizirana Gospodinovom krunom na glavi, a jedan ubod od trna na čelu krvario je petnaestak godina.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro; ovdje je svježe, oko petnaest stupnjeva, dan je lijep, hodočasnika je mnogo iz cijeloga svijeta, a isto tako i iz Hrvatske, pa čak imamo i autobus iz Crne Gore – iz albanske male enklave Tuzi, koji su došli na hodočašće.
Ovdje se okuplja cijela Crkva – kako bi se kazalo – oikoumene, iz cijeloga svijeta, a to je neizravni dokaz autentičnosti ovoga mjesta, jer postoji staro načelo – što Crkva i kako Crkva moli i štuje, to i vjeruje! Lex orandi est lex credendi, i opći pristanak Crkve znak je da Duh djeluje svejedno – ovdje ili u Oceaniji, na Filipinima, Koreji, Kini ili u Južnoj te Sjevernoj Americi.
Snaga zajedništva i osjetilo vjere
Ispod teksta nalazi se preslika čitanja iz Časoslova govori o Duhu Svetome te o „osjetilu vjere“ kod vjernika koje je plod i dar Duha Svetoga.
Duh vodi i uvodi Crkvu u istinu, o čemu je napose pisao sveti John Henry Newman koji je proglašen naučiteljem Crkve za pape Franje.
A znamo i iz rane Crkve, sa sabora u Niceji, Carigradu, Efezu i Kalcedonu – kad se kanonizirala naša vjera – za utjecaj vjernoga puka na formuliranje dogmatskih istina. Dakle, i puk sudjeluje u rastu vjere u Crkvi.
Od onih povoja u Galileji, od one kolijevke, danas imamo zajednicu s više od milijardu i pol vjernika, a ako se uzmu druge kršćanske vjeroispovijedi, dobije se više od dvije milijarde kršćana i krštenih koji priznaju Krista Gospodina. Dakle, budimo sretni!
Idemo prema završetku uskrsnoga vremena, prema završetku Ivanova Evanđelja i Djela apostolskih. U Djelima Pavao nastupa pred kraljem Agripom i njegovom suprugom te rimskim namjesnikom Festom. Pred njima daje svoju obranu – apologiju.
Prethodno, nismo to imali u čitanjima, Pavao je iznosio svoju obranu pred Židovima u Jeruzalemu – svoj put od revnoga farizeja koji je odobravao ubojstvo jednoga Stjepana do obraćenja, odnosno do zahvata Isusova u njegov život. Iznosi on pred Židovima svoju apologiju, a kad je došao do trenutka kad je počeo govoriti o misiji među poganima, digli su dreku i viku te su vikali upravo kao i kod Isusa: Ukloni ga! Raspni ga! I htjeli su ga rastrgati.
Na sreću, spasili su ga rimski vojnici, a i okolnost da je bio rimski građanin. I ovdje pred ovim uzvišenim gostima iznosi on svoju obranu. Vrijedi uzeti Djela apostolska i pročitati 25. i 26. poglavlje. Te ekscelencije zaključuju: Luduješ, Pavle! Da, on je luda za Isusa Krista, jer tko bi zdrave pameti uzeo na sebe sve one muke i progone? Ali na njemu je bila ruka Gospodnja i nije mogao dalje od svoga poslanja.
Petrov poziv i svjedočanstvo ljubavi
I u Evanđelju se suočavaju Isus i Petar. Sedmorica njih su lovila i ništa nisu ulovili. Onda Gospodin priprema osobno doručak. Žeravica. Dvaput imamo spomen žeravice u Novom zavjetu. Ovdje i u dvoru Velikoga svećenika gdje je Petar zatajio Isusa tri puta. Zanijekao je da ga uopće poznaje, pod kletvom i zakletvama. I sad ga Isus pored ove žeravice – koja Petra podsjeća na onu u dvoru – pita spram ljubavi!
Ljubiš li me, voliš li me, ljubiš li me? I povjerava mu Crkvu, da pase ovce i janjce. Jasan Gospodinov nalog Petru – Šimunu. Isus ga pita imenom koje mu je dala obitelj: Šimune, sine Ivanov! Još je stari, a na Duhove će postati novi i uzeti riječ. Čut ćemo to prekosutra – na Duhove. Veliki je to ispit savjesti svakomu od nas. Iz toga nukleusa, maloga broja, imamo danas Crkvu po cijelom svijetu.
To je i fizičko i nadnaravno čudo u svijetu. U svijetu koji nikako nije htio Isusa ni njegovu poruku. Tri stoljeća trebala su proteći da bi ta nova zajednica dobila legitimitet od vlasti. I onda je zahvatila svijet.
Ovih sam dana pisao nešto o „kućnoj Crkvi“. Tu se vjera rađa i prenosi, tu je majka onaj bitni svećenik koji prenosi istinu i iskustvo vjere. Moramo snažno braniti svetost braka jer bračna veza služi kao temeljno svjedočanstvo vjernosti u kulturi koja štuje privremeno zadovoljstvo i prolazne užitke.
Kada roditelji ne uspiju primjerom ljepote Evanđelja, nenamjerno guše potencijal svoje djece da velikodušno odgovore na božanski poziv. Zvanje – poziv je u konačnici radikalan odgovor Osobi koja se identificira kao Put, Istina i Život.
Često svodimo koncept poziva na puki izbor karijere među mnogim konkurentskim sekularnim opcijama dostupnim ambicioznoj mladeži dvadeset i prvog stoljeća. Međutim, prava priroda poziva podrazumijeva potpuno sebedarje koje nadilazi ograničenja profesionalnog zadovoljstva ili društvenog statusa unutar zajednice.
Crkvi su hitno potrebni muškarci i žene koji posjeduju nepokolebljivu predanost Kristovom križu unatoč intenzivnim pritiscima neprijateljske sekularne kulture. Stoga molimo za zvanja.
Sveta Rita: Svetica nemogućega
A gore sam spomenuo, sjećamo se svete Rite iz Cascije – Svetice nemogućega, kako je nazivaju. Rita je bila prisiljena udati se protiv svoje volje. Nakon 18 godina braka, njezin nasilni suprug je ubijen. Njezina dva sina zaklela su se na krvnu osvetu, a Rita se molila da radije umru nego da postanu ubojice. Obojica su umrli od epidemije.
Rita je htjela ući u augustinski pustinjački dom u Casciji, ali je odbijena. Predaja pripovijeda da su se Riti tada u noćnoj viziji pojavili Ivan Krstitelj, Augustin i Nikola Tolentinski i odveli je do samostanskih vrata, nakon čega je primljena. Zatim je vodila život strogog odricanja i pokore.
Njezina mistična iskustva kulminirala su stigmama uzrokovanim ranama trnove krune 1443. godine: trn s Isusove krune probio joj je čelo, a bolnu, otvorenu ranu nosila je 15 godina do svoje smrti. Prije nego što je umrla, zamolila je da joj se iz vrta donese ruža; unatoč jakoj zimi, procvjetao je buket ruža.
Ubrzo nakon Ritine smrti, na njezinu grobu dogodila su se mnoga čudesa te se njezino štovanje brzo proširilo. Deset godina nakon smrti, njezino neraspadnuto tijelo preneseno je u sakristiju njezina samostana.
Godine 1946. u Casciji je pored starog samostana izgrađena bazilika; to je popularno hodočasničko mjesto: u Italiji je po popularnosti nadmašuje samo sveti Antun Padovanski. U spomen na čudo s ružama, u Italiji se 22. svibnja blagoslivljaju takozvane „Ritine ruže“. Bratovština, osnovana u Rimu 1904. godine, nosi njezino ime. Mnoge crkve u Južnoj Americi i na Filipinima također su joj posvećene.
Više od istog autora:
Kultura ruganja i neizbrisivi pečat kršćanstva
Kućna Crkva: Izvorno mjesto susreta
Srca koja slušaju usred buke svijeta
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
