Ako se dobro sjećam, već sam pisao o ovoj temi, o djetinjstvu kao duboko osobnoj ljudskoj pojavnosti. Motreći oči djece iz različitih uljudaba i kultura, otkrivamo isto otajstvo: dječje su oči poput malih prozora kroz koje se može nazrijeti u dubinu onoga što može postati čovjek, mislim muškarac ili žena.
Do koje se dobi netko može smatrati djetetom? Argentinski Ustav, odnosno zakoni koji ga razrađuju, smatra ljudsko biće – u ovom slučaju građanina – djetetom do 18. godine. To ograničenje vjerojatno odražava prošlo doba, ono koje nije iskusilo ubrzanje suvremenoga života.
Bilo bi zanimljivo istražiti svjetsku književnost kako bi se vidjelo koji se od slavnih pisaca usudio suočiti s otajstvom djetinjstva i uspio ga na neki način opisati. Ne iznenađuje me da neki od tih književnika nisu bili u stanju pojmiti tu puninu Stvaranja, a to je duša djeteta.
Primjer toga sam primijetio u slučaju velikoga Argentinca Jorgea Luisa Borgesa. Prije nekoga vremena otac Leonardo Castellani istaknuo je Borgesovu nemogućnost suočavanja s religijom – u svakom slučaju, umro je prije 40 godina, pomirio se s Crkvom i primio svete sakramente – i sa seksom. Pada mi na pamet da bi se nešto slično moglo reći i za djecu, koje nema na stranicama ovoga iznimnoga pisca.
Očinstvo
Sada već treći put čitam „Braću Karamazove“, remek-djelo Fjodora Dostojevskog, izvanredan primjer ruske književnosti. Primjećujem nešto što nisam vidio u prethodna dva čitanja: dirljivu nježnost dječje ljubavi prema otcu, osobito očitu kada pretrpi uvrjedu. Uočavam različite primjera. Dijete pruža svoje ručice dok uzvikuje: „Tata, tata, što ti je ovaj čovjek učinio… kad odrastem, osvetit ću te!“ Dječja nježnost traži zagrljaj, u divnom preokretu onoga što bi moglo biti obrnuto.
Riječ je o ljudskom fenomenu koji se može primijetiti u svim uljudbama i kulturama gdje je na snazi vrijednost obitelji. Vječni Sin Božji postao je čovjekom u krilu obitelji. U Evanđeljima – osobito u onom po Ivanu – Isusova ljubav prema Nebeskomu Otcu očita je. Mogli bismo razmotriti sličnu Isusovu ljubav prema svetom Josipu, odrazu Vječnoga Otca.
„Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (Luka 2, 48), kaže Marija svomu Sinu kada ga ponovo pronađu u Hramu u Jeruzalemu; „Niste li znali da mi je biti u onome što je Otca mojega?“ (Luka 2, 49), odgovara Isus. „Otac tvoj“ – „Otca mojega“.
Odnosu između djeteta i majke pridaje se prevelika težina. Majčin dan slavi se dugo vremena. Očev dan došao je dosta kasnije. Ali te proslave treba usađivati djeci i o njima ih poučavati, bez potrebe za određenim danima. Otajstvo djetetove ljubavi prema majci i otcu svakodnevna je stvarnost u svim društvenim slojevima, u bogatstvu i siromaštvu, doma i na ulici.
Siromaštvo koje trpe djeca još je bolnije. U današnjoj Argentini stopa siromaštva pogađa 42,3 posto dječje populacije. Razumljiva je, dakle, nostalgija onih koji se sjećaju da su u „Novoj Argentini generala Peróna jedini povlašteni bili djeca“. Bjehu druga vremena…
U Buenos Airesu 12. lipnja 2026.
