Najpoznatiji živući strani stručnjak za hrvatski jezik dr. Artur Bagdasarov poslao nam je sljedeći prilog koji objavljujemo u cijelosti.
Jezični savjetnici
Na području Hrvatske većina se jezičnih savjetnika pojavljuju u drugoj polovici 19., a poglavito u 20. stoljeću.
Danas u Hrvatskoj postoji mnoštvo različitih mrežnih i tiskanih jezičnih savjetnika kao što su: Hrvatski u školi – IHJ (portal namijenjen učenicima, profesorima i roditeljima); Bolje je hrvatski! – IHJ (prijedlozi hrvatskih zamjena za strane riječi i tuđice); Jezični savjetnik – IHJ; Jezikomat – kanal prof. dr. sc. Marka Alerića na kojem gledatelji rješavaju pojedine jezične dvojbe; Govorimo hrvatski HRT-a; Hrvatski jezični savjetnik iz 1999.; Jezični priručnik, drugo izdanje iz 2012.; Pravilno govorim hrvatski 4: praktični jezični savjetnik – Naklada Protuđer; 555 jezičnih savjeta – IHJJ; Hrvatski jezični savjeti – Školska knjiga; Reci mi to kratko i jasno Nives Opačić; Svakojaki jezični grijesi iz glasila Alemka Gluhaka i mnoštvo drugih.
Hrvatski jezični savjetnici jezikoslovna su djela koja obično sadržava različite uputnice, rješenja i preporuke kako pretpostavljaju autor(i) za pravilnu porabu standardnoga jezika, razrješavajući ili ne razrješavajući dvojbe na pravopisnoj, gramatičkoj, leksičkoj i stilskoj razini.
Jezični su savjeti nazočni ne samo u odvojenim jezičnim savjetnicima nego i u pravopisima, rječnicima i gramatikama u vidu različitih normativnih uputnica (v., →, >) ili objašnjenja (ne – da) ili posebnoga kazala jezičnih savjeta, odnosno poglavlja Pravopisni rječnik u pravopisima.
Susrećemo jezične savjete i u jezikoslovnim časopisima, primjerice u rubrici Pitanja i odgovori u jezikoslovnom časopisu Jezik.
Katkad govornicima hrvatskoga jezika jezični savjetnici pomažu u prevladaju nedoumica i uklanjanju mogućih pogrješaka, a katkad stvaraju dodatne upite i još više zamrsuju rješavanje normativnih nedoumica. Jezični savjetnici ili priručnici različitih autora ili institucija ponekad međusobno nemaju potpuno usklađena stajališta o istim jezičnim pitanjima, što može unijeti dodatnu nesigurnost među govornicima. Porabniku u odabiru niza dvostrukih normativnih inačica jedan autor jezičnoga savjetnika ili priručnika može predložiti samo jednu inačicu norme od dvije (ređe od triju), u drugom savjetniku – drugu, a u trećem pri odabiru – i jednu i drugu.
Navest ćemo nekoliko primjera: Camus – Camusja ili/i Camus – Camusa; Katar – Katra ili/i Katar – Katara; pater – patra ili/i pater – patera; ne će ili/i neće; podbjel ž ili/i podbjel m i podbjel m i ž; pogrješka ili/i pogreška; šport ili/i sport; zadatak – zadatci ili/i zadaci i sl.
Jedne te iste natuknice u različitim rječnicima mogu biti stilski obilježene kao zastarjelice, neutralne, razgovorne i regionalne ili pokrajinske riječi (potanko v. A. Bagdasarov, Normativni status odrednica u rječnicima, Lahor, br. 3, 2007., str. 5–13). Rezultat razdvojenoga i nesređenoga rada različitih prevoditelja i lektorske nedosljednosti u prevođenju Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva vrsno je prikazao poznati teolog i publicist Petar Marija Radelj na portalu Dijalog.hr. Primjerice, o pisanju riječi s -ije- ili -e- piše:
„Riječi od osnove strijela 74 puta dolaze s -ije- (strijela, strijelac, prostrijeliti, ustrijeliti), a 24 puta s -e- (strelica)” (potanko v. ovdje).
Ispada da je jedan prevoditelj na jednom mjestu teksta Biblije rabi jedno pravopisno pravilo, a drugi ili možda jedan te isti na drugom – drugo i sve to u jednoj knjizi.
Kako govornici hrvatskoga jezika mogu prevladati nedoumice i uskladiti svoj govor sa standardom ako jezične savjete i tvrdnje pojedinih kroatista u priručnicima međusobno često razilaze? I dalje npr. školarci u školi pišu i čitaju jedno, a u medijima, uključujući internet, nalaze nešto sasvim drugo. Porabnici ištu pravilan odgovor u labirintu jezičnih savjeta i nije uvijek mogu ga naći jer je konsenzus struke izočan u pojedinim pitanjima standardizacije i daljnje kodifikacije pojedinih norma.
Glasovat ćemo ili glasat ćemo na izborima?
Katkad premnogo vremena i energije trošimo na polemiku i raspravu koja je riječ u nizu riječi bolja, pravilnija, više ili manje poželjna, dopuštena ili preporučena, standardna ili nestandardna i sl. Primjerice, jedni daju prednost glagolu glasovati, a drugi glagolu glasati u značenju „davanje glasa na izborima ili pri kakvu odlučivanju“, a ima tko smatra da nema tu nikakve razlike pa možemo rabiti i jedan i drugi.
Profesor Mile Mamić daje prednost u porabi glagolu glasovati, a Marko Alerić, Željko Jozić, Nives Opačić glagolu glasati.
U Rječniku hrvatskoga jezika iz 1998. Vladimir Anić ne pravi razliku u definiciji između glasati i glasovati (urednici Ivo Pranjković, Marko Samardžija, v. str. 251).
Rječnik hrvatskoga jezika iz 2000. (glavni urednik Jure Šonje) daje prednost uz pomoć uputnice glagolu glasovati (glasati → glasovati, str. 288).
Hrvatski jezični savjetnik skupine autora iz 1999. (izvršno uredništvo: Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Luka Vukojević, str. 552) i mrežno izdanje Školskoga rječnika hrvatskoga jezika iz 2019. imaju samo natuknicu glasovati (urednici mrežnoga izdanja: Željko Jozić, Lana Hudeček, Milica Mihaljević).
Hrvatski enciklopedijski rječnik iz 2004. ima glasati <…>; glasovati <…> glasovati v. glasati (str. 338.).
Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika iz 2015. (glavna urednica Ljiljana Jojić) upućuje porabnika na natuknicu glasovati (glasati → glasovati, str. 333.).
Većina različitih priručnika pravi razliku: glasovati znači „davati svoj glas na izborima ili pri kakvu odlučivanju, davati povjerenje komu“, a glasati se „javljati se glasom ili zvukom (obično za životinje)“.
Uzgred budi rečeno da u Rečniku srpskoga jezika Matice srpske iz 2007. ima natuknica glasati, a glasovati nema. Natuknica glasati znači: „1. da(va)ti svoj glas (za nekoga ili za nešto) na izborima ili pri kakvom odlučivanju, izjasniti se, izjašnjavati se <…> 2. bezl. govoriti, pričati, pronositi glasove; glasa se. ~ se 1. javljati se, oglašavati se, glasiti se (npr. o pticama). 2. čuti se, razgledati se, odjekivati se (npr. o zvonu) (str. 198.).
Institutski Jezični savjetnik i Hrvatski mrežni rječnik (Osnovni modul) „manju se prednost daju“ glagolu glasati u usporedbi s glagolom glasovati, zbog „boljih tvorbenih mogućnosti i veće potvrđenosti u uporabi i samoga glagola i njegovih izvedenica”.
Ispada da će u idućim izborima jedni glasači i dalje glasovati, a drugi i dalje – glasati, a pojedini kroatisti i dalje će se razilaziti jedan s drugim pa i sami sa sobom (v. Još jednom o jezičnim savjetnicima i normi).
Kakva je uloga države u kodifikaciji jezika?
Jezikoslovci, znanstvene institucije, stručna i radna tijela provode standardizaciju i kodifikaciju jezika. Oni prikupljaju, raščlanjuju i službeno kodificiraju jezične norme u normativnim rječnicima, gramatikama i priručnicima.
Treba istaknuti kako na veliku žalost jezikoslovnoj kodifikaciji hrvatskoga standardnoga jezika još uvijek nedostaje zajednička međusobna koordinacija djelovanja pojedinih subjekata jezične politike.
Na općedržavnoj razini nije konkretno također određeno tko službeno odobrava osnovne normativne priručnike kojima se utvrđuju norme suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika za njegovu porabu kao državnoga jezika Republike Hrvatske i kakva je konkretna uloga Vlade u tom postupku.
Vlada naravno ne stvara jezične norme, ali ona ih legitimira. Vlada (koju često zastupa Ministarstvo znanosti, obrazovanje i mladih zajedno s Agencijom za odgoj i obrazovanje) osigurava ujednačenost kodificiranoga standarda u svim javnim školama, na sveučilištima i u udžbenicima. Njezina je uloga u zakonskom utvrđivanju i odobravanju jezičnih normi ključna jer upravo državna tijela vlasti osiguravaju učinkovitu javnu upravu, pravnu i administrativnu snagu, stabilnost i obvezatnu porabu nacionalnoga jezika.
Artur Bagdasarov
