Nakon tri metka u tijelu, četvrti i puno podliji mogao bi doći iz sudnice

57. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE

NAKON TRI METKA U TIJELU, ČETVRTI I PUNO PODLIJI MOGAO BI DOĆI IZ SUDNICE

Od North Hollywooda do Krakova: policajci oči u oči s nadmoćno naoružanim ubojicama, a potom, u sjeni vlastitih rana, pred sucima i moralistima iz toplih, sigurnih fotelja.

Nakon Krakovskog pokolja nije dugo trebalo proći, a da perverzna simetrija kojom suvremeno društvo gleda na policiju ne ugleda svjetlo dana.

Pa tako dok naoružani ubojica sije smrt po ulicama, društvo od običnih policajaca očekuje da bez oklijevanja zakorače u vatru, prime udarac, zaštite nedužne i ako zatreba, polože živote.

No, čim se dim baruta raziđe, poginuli otpreme u mrtvačnice, a teško ranjeni ljudi završe na operacijskim stolovima, na scenu stupa jedna posve druga, perverzna vrsta „junaka“. Ti junaci u pravilu ne nose prepoznatljive odore, ne znaju kakvog je mirisa izgorjeli barut i nipošto ne riskiraju vlastitu kožu. Oružje kojim oni rukuju u pravilu jest naknadna pamet i tipkovnica dok su bojišnica društvene mreže, televizijski ekrani i u konačnici sudnice.

Najnoviji slučaj iz poljskog Krakova, u kojem su dvojica mladih policajaca umalo ostavila živote zaustavljajući pomahnitalog masovnog ubojicu, bolan je podsjetnik na tu gorku istinu.

Još više zato što nas načinom počinjenja nevjerojatno podsjeća na onaj legendarni, krvavi dan tijekom sukoba kriminalaca s policijom u američkom North Hollywoodu davne 1997. godine.

Premda ih dijeli gotovo trideset godina, oba slučaja zrcale isti zastrašujući nesrazmjer u vatrenoj moći napadača i policije, ali i onu istu, mučnu kaznu koja je policajce dočekala nakonšto su obavili posao. U oba se slučaja radi o sudskom epilogu ljudima koji su se tek pukim čudom izvukli iz ralja smrti.

Kako bi onako naivno, ljudski željeli predočiti tragediju u kojoj su se u oba slučaja uključeni našli, vrlo brzo bi uočili kako ona značajno nadilazi balističke tablice, taktičke priručnike i u konačnici suhoparne članke zakona. Ta tragedija bi u stvari bila priča o svijetu koji od svojih čuvara reda traži nadljudsku hrabrost, a onda im u trenu, s posve druge ljudske strane, pokazuje zapanjujuću i hladnu bešćutnost.

Jeli policijski pištolj danas tek igračka?

Bilo je dopodne, 28. veljače 1997. godine. kada su dvojica prekaljenih kriminalaca, Larry Phillips Jr. i Emil Mătăsăreanu, zakoračili u poslovnicu Bank of America u North Hollywoodu.

Jasan plan i arsenal oružja koji ledi krv u žilama. Ilegalno prepravljene, kako bi mogle pucati rafalno, poluautomatske puške kalibara 7.62×39, 7.62×51 i 5.56×45, tisuće metaka i improvizirani balistički oklopi.

S druge strane našli su se policajci LAPD-a, naoružani tek standardnim pištoljima kalibra 9 mm, revolverima kalibra .38 Special i pokojom sačmaricom.

Za neupućene, možda je riječ tek o različitim vrstama vatrenog oružja. Za laika, metak je metak, no za onoga tko se razumije u unutarnju, vanjsku i terminalnu balistiku, riječ je o razlici koja može odlučiti tko će preživjeti. Onoj razlici koja odlučuje između života ili smrti.

Puščano streljivo tog je dana u pravilu mljelo, kidalo i bušilo sve pred sobom uz višestruko veću kinetičku energiju na cilju od policijakog pištoljskog streljiva čija su se zrna od improviziranih oklopa pljačkaša odbijala poput kamenčića. Iako su policajci pogađali napadače, radi teškog oklopa koji je pokrivao većinu tijela napadača, nisu ih mogli zaustaviti.

Pune 44 minute ulice su grmjele pod paljbom dviju tisuća metaka. Nakon što se pucnjava stišala jedanaest policajaca i šest civila je ranjeno. Srećom nijedan policajac nije poginuo no mit o nepobjedivoj hrabrosti bez prave opreme jasno je razobličen.

Pucnjava u North Hollywoodu nije pokazala da su američki policajci bili kukavice ili nesposobni već upravo suprotno. Ukazala je na to da hrabrost ne može uvijek nadoknaditi tehničku inferiornost. Američka policija iz tog je događaja izvukla ozbiljne pouke. Patrolne puške(većinom varijante AR15 pušaka) postupno su postale znatno dostupnije redovnim policijskim ophodnjama, a mijenjali su se obuka, oprema i pristup intervencijama protiv teško naoružanih napadača.

No, ono što je uslijedilo nakon pucnjave pokazalo je svu licemjernost sustava i otvorilo sasvim drugačije pitanje.

Larry Phillips Jr. tijekom sukoba oduzeo si je život. Emil Mătăsăreanu, nakon što je zadobio brojne policijske pogotke, svladan je i stavljen pod policijski nadzor. Preminuo je zbog teškog krvarenja. Njegova obitelj, u ime dvojice maloljetnih sinova, pokrenula je građanski postupak protiv Los Angelesa i policijskih službenika. Tužba se nije prvenstveno odnosila na pucanje tijekom oružanog sukoba, nego na tvrdnju da je Mătăsăreanu, nakon što je bio svladan, razoružan i vezan, ostavljen bez pravodobne medicinske pomoći.

Ovdje se radi o pravno važnoj razlici i nju ne treba prešućivati. Kada je napadač definitivno svladan, policija ima obvezu zaštititi i njegov život. Ali ostaje pitanje jesu li okolnosti nakon završetka takvog sukoba uopće dopuštale trenutačno pružanje pomoći, osobito dok se još nije znalo postoje li dodatni napadači ili eksplozivne naprave.

Postupak je 2000. završio bez jednoglasne odluke porote. Devet porotnika priklonilo se policiji i gradu, a troje tužiteljima.

Slučaj je ipak ostavio neugodan dojam. Policajci koji su se prethodno suočili s nadmoćno naoružanim pljačkašima morali su naknadno braniti svoje postupanje u okolnostima koje je bilo neusporedivo lakše analizirati iz sudnice nego proživjeti na ulici. Na kraju je došlo do nagodbe u kojoj je obitelj odustala od sudskog procesa, u zamjenu da policija odustane od podizanja tužbe za zlonamjerno parničenje.

Krakov – tri metka, razorena pluća i „problematični“ posljednji hitci policajca.

Skočimo li naprijed sve do 7. studenoga 2026., dolazimo u poljski Krakov. Dvojica mladih policajaca, Jakub Kulik i Artur Morański, tijekom uobičajene dužnosti dolaze u situaciju u kojoj se suprotstavljaju pomahnitalom MichałuOksińskom.

I opet sličan scenarij kao iz naše ranije, američke priče. Na jednoj strani dvojica mladih policajaca sa službenim pištoljima kalibra 9 × 19 mm (9 mm Para). Na drugoj napadač naoružan poluautomatskom puškom kalibra 5.56×45 (.223 Remington), zaštićen balističkom zaštitom i borbenom kacigom.

Morański je teško ranjen, navodno pogođen u predjelu ključne kosti, dok je Kulik pogođen trima puščanim projektilima koji su prouzročili tešku ozljedu pluća i unutarnje krvarenje.

Ipak, policajac s tri metka u tijelu ne pada u nesvijest već nastavlja voditi bitku dok napadač konačno nije neutraliziran.

Pokušajmo sada na trenutak zamisliti fiziološko stanje Kulika, policajca koji je upravo zadobio tri puščana pogotka u predjelu torza.

Zastanimo i zamislimo to tijelo. Bol, gubitak krvi, moguća hipoksija, poremećena respiratorna funkcija, ekstremni stres i postupno narušavanje psihomotoričkihsposobnosti. Dok mu se organizam bori za preživljavanje, Kulik je morao nastaviti donositi odluke o uporabi smrtonosne sile.

Valja imati na umu da policajac u takvim okolnostima ne raspolaže luksuzom naknadne analize. Nema mogućnost zaustaviti događaj, pa premotati snimku, konzultirati odvjetnika ili procijeniti sve moguće ishode kako bi donio zakonski najčistiju odluku, a koje bi još k tome bila i politički korektna odnosno društveno prihvatljiva. Slikovito rečeno, naprosto nema luksuz promišljanja iz udobnosti uredske fotelje!

Policajac u tim sekundama vidi naoružanog napadača koji je nekoliko trenutaka ranije ubijao ljude i pucao na njegovog kolegu i njega. Napadač pada, ali puška mu je, prema dostupnim izvještajima, i dalje nadohvat ruke

Je li time prijetnja prestala? Naravno da nužno nije.

Čovjek koji leži na tlu i dalje može biti sposoban za napad vatrenimoružjem. Sama činjenica da je pogođen ili oboren ne znači da je definitivno onesposobljen. Možda negdje na tijelu ima pištolj ili neko drugo oružja, a možda čak i eksplozivnu napravu?! I baš je upravo zato besmisleno i bez razumijevanja okolnosti brojati posljednje hice u kojima su oni ispaljeni.

No, dakako da postoje i oni kojima je upravo to zapelo za oko! Oni koji problem vide u prekomjernoj sili koju je policajac uporabio, odnosno u činjenici da je prema njihovom poimanju savjesti i pogledu na svijet policajac nepotrebno ispalio nekoliko zadnjih hitaca. Navodno je problem što je nastavio pucati nakon što je napadač pao.

Aktivizam započeo brojiti policijske metke!

Dok su se Jakub Kulik i Artur Morański u bolničkim krevetima oporavljali od teških prostrijelnih rana, u javnosti se otvorila rasprava koja je teško mogla ostaviti ravnodušnim svakoga tko razumije okolnosti njihove intervencije.

Pojavile su se prijave kojima se dovodi u pitanje zakonitost uporabe vatrenog oružja. Odnosno hitaca koje je Kulik ispalio prema napadaču nakon što je ovaj pao na tlo.

Uz jednu od tih inicijativa poljski mediji povezuju i transrodnu aktivisticu Sabinu Bobin, povezanu s inicijativom Hejt Stop, premda službena potvrda zaprimanja njezine konkretne prijave zasad nije dostupna.

Osobno mi je posebno zanimljiv taj aktivistički angažman koji zaslužuje pozornost, ne zbog nečijeg osobnog identiteta, nego zbog pitanja kakav se sustav vrijednosti očituje u zahtjevu da se kaznenopravno preispituju posljednji hici teško ranjenog policajca koji je zaustavljao masovnog ubojicu.

Je li riječ o iskrenoj zabrinutosti za zakonitost policijskog postupanja ili o još jednom pokušaju da se na ljudskoj tragediji gradi javna prepoznatljivost i demonstrira vlastita moralna superiornost?

No tu budalaštinama nije kraj.

Poljski dnevnik Fakt identificirao je navodnog podnositelja druge prijave kao 53-godišnjeg Roberta Talarowskog, poznatog pod nadimkom „Żarówa”, koji boravi u Londonu. Prema pisanju istog lista, riječ je o čovjeku kojega poljska policija traži zbog sumnji na više kaznenih djela, uključujući prijevare i prijetnje. Njegov identitet kao podnositelja prijave tužiteljstvo još nije službeno potvrdilo.

Kada je njegovo ime dospjelo u javnost, Talarowski je, prema Faktu, zatražio međunarodnu zaštitu od Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Xi Jinpinga, predstavljajući se žrtvom progona zbog borbe za ljudska prava!!!

Dakle, dok se teško ranjeni policajac oporavlja od triju puščanih pogodaka, aktivisti preispituju njegove posljednje hice, a čovjek kojega mediji povezuju s prijavom i policijskom potragom traži zaštitu svjetskih državnika. Suludo!

Svatko ima pravo prijaviti sumnju na kazneno djelo, bez obzira na osobni identitet ili vlastite probleme sa zakonom. Ali pravo na prijavu ne znači da su njezini navodi istiniti, niti podnositelja oslobađa javnog propitivanja njegovih motiva i vjerodostojnosti.

Naime, spornima se predstavljaju hici ispaljeni nakon što je napadač pao, iako sam pad ne znači da je prestala njegova sposobnost uporabe oružja. Čovjek koji je nekoliko trenutaka ranije ubijao građane i pucao na policajce ne prestaje automatski predstavljati smrtonosnu prijetnju zato što se našao na tlu, osobito ako mu je puška još uvijek nadohvat ruke.

Nitko razuman neće osporavati potrebu nadzora zakonitosti policijskog postupanja. Međutim, između opravdane provjere okolnosti uporabe vatrenog oružja i olakog sugeriranja kaznene odgovornosti postoji golema razlika.

Posebno kada se radi o policajcu koji je u trenutku intervencije već bio teško ranjen, s oštećenim plućima, izložen daljnjoj paljbi i neposrednoj opasnosti od smrti.

U takvim okolnostima naknadno seciranje svakog njegova pokreta, bez ozbiljnog razumijevanja stvarne opasnosti, poprima obilježja moralnog parazitiranja na tuđoj tragediji.

Moramo priznati kako je neusporedivo lakše iz sigurnosti vlastitog doma, uz šalicu kave i videosnimku koju je moguće neograničeno zaustavljati, donositi sudove o posljednjem policijskom metku nego pokušati zamisliti što se događa u svijesti čovjeka kojemu krv puni prsnu šupljinu, a svaki sljedeći udah postaje sve neizvjesniji.

Sudnica nije vremenski stroj!

Načelo nužnosti i razmjernosti uporabe sile neupitno je i mora vrijediti za svakoga, uključujući policijske službenike. Međutim, jednako je neupitno da se zakonitost njihova postupanja mora prosuđivati prema okolnostima koje su postojale u trenutku intervencije, a ne prema naknadno stečenim saznanjima, usporenim videosnimkama i zaključcima donesenima u sigurnosti sudnice.

U psihologiji je dobro poznata pojava hindsight biasa, odnosno pristranosti naknadnog znanja, zbog koje nam se prošli događaji čine predvidljivijima nego što su doista bili. Kada već znamo kako je oružani sukob završio, lako zaključujemo što je policajac morao vidjeti, razumjeti ili učiniti. Pritom zanemarujemo činjenicu da on nije raspolagao informacijama koje su nama postale dostupne tek nakon događaja.

Jakub Kulik nije imao mogućnost zaustaviti vrijeme, procijeniti napadačevo zdravstveno stanje ili sa sigurnošću ustanoviti je li njegova sposobnost daljnjeg oružanog djelovanja prestala.

Nije imao ni luksuz razmišljanja o tome kako će neki budući tužitelj, odvjetnik ili aktivist protumačiti njegov posljednji hitac.

Imao je teško ozlijeđeno tijelo, službeni pištolj i naoružanog napadača pred sobom. Između odluke i njezinih posljedica dijelili su ga djelići sekunde.

Posebno je apsurdno očekivati savršenu procjenu od čovjeka kojemu rane pluća mogu ozbiljno narušiti disanje, opskrbu organizma kisikom i sposobnost racionalnog odlučivanja. Upravo zato okolnosti ranjavanja, fiziološke posljedice i percepcija neposredne opasnosti moraju imati odgovarajuću težinu u svakoj ozbiljnoj pravnoj i stručnoj analizi.

Naravno, ni ranjavanje ne daje policajcu neograničeno pravo na uporabu smrtonosne sile. Ali isto tako nijedan zakon ne zahtijeva da policajac dopusti napadaču još jedan pokušaj ubojstva kako bi naknadno mogao dokazati da je opasnost doista postojala.

Ako bih prihvatili ovakvu praksu, a sve je više pritisaka upravo u tom smjeru (iz iskustva rada u policiji mogu potvrditi da se, nažalost, ovakvo načelo duboko svojedobno ukorijenilo i u našu policiju), kakvu poruku bih poslali policajcima?

Zamislite da od policajaca zahtijevamo da bez oklijevanja interveniraju protiv najopasnijih naoružanih zločinaca, a istodobno im sugeriramo da bi ih svaki dodatni hitac, čak i u trenucima kada se bore za goli život, mogao odvesti na optuženičku klupu?!

Ne stvaramo li tako opasnu situaciju u kojoj će policajac, suočen s neposrednom smrtonosnom prijetnjom, dragocjene djeliće sekunde potrošiti razmišljajući o mogućim kaznenopravnim posljedicama vlastite obrane?

Europski policajac definitivno se olako ne hvata oružja što je dobro, no ono što nije dobro jest i činjenica da u pogibeljnim situacijama velik broj policajaca oklijeva energično se suprotstaviti napadačima.

Jedan od razloga je upravo bojazan od progona pretpostavljenih i percepcije javnosti koja većinom, moramo biti iskreni, na policijsku uporabu vatrenog oružja gleda s nevjericom i često s osudom.

Zakonitost policijskog postupanja mora se nadzirati, ali ne smije se pretvoriti u zahtjev za nemogućim.

Od teško ranjenog čovjeka ne može se očekivati savršenstvo koje ne bismo bili sposobni pokazati ni sami, potpuno zdravi, sigurni i neopterećeni smrtnom opasnošću.

A kad već govorimo o postupcima poljskih policajaca žao mi je samo što nisu bili energičniji, možda bi uspjeli neutralizirati napadača prije negoli je on njih uspio teško raniti!

Izvor: Dubravko Gvozdanović/Facebook

Najnovije vijesti

Završnica zahtjevne turneje: Papa Lav XIV. unatoč nedavnoj operaciji pluća donio poruke nade diljem Južne Amerike

Lav XIV. privodi kraju svoje putovanje u Urugvaj, Argentinu i...

Bojao sam se: zašto je treći sluga zakopao svoj talenat

HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD...

Slikarska poveznica Hude jame i stradanja Vukovara

U sklopu programa susreta goranskih i susjednih Ogranaka Matice...

Dobre vijesti za vozače: Od utorka pojeftinjuju sva goriva, evo koliko ćete uštedjeti po spremniku

Vozače u Hrvatskoj od sutra, utorka 17. studenoga, na...

Vrijedno čitanja

spot_img

Slični članci

Popularne kategorije

spot_imgspot_img