Hrvatska je na Rujevici doživjela najteži poraz u povijesti reprezentacije. Engleska je slavila 7:0, a pred tribinama punima djece iz nogometnih škola Slaven Bilić u samo tri utakmice drugog mandata uzeo je Daliću neslavni rekord. Mario Zorko u komentaru za portal oel.hr, koji uz dopuštenje prenosimo, piše da Bilić nakon neuspješnog prvog mandata više nema pravo na loš dan. Smatra da bi pravi karakterni potez bila ostavka i isprika navijačima, a najprije djeci s Rujevice. U nastavku u cijelosti prenosimo tekst:
Failure of champions, preveli bi Englezi Bilićev „Neuspjeh prvaka“. Možda bi ga još i zasolili pa Bilićev „regionalni“ show nazvali „A spectacular failure for the champions“. Kako god, Bilić je svoj „Neuspjeh prvaka“ u samo tri utakmice preslikao na Hrvatsku.
Znali smo da je Bilić trenerski limitiran i potkapacitiran da bi drugi put olako dobio priliku voditi Hrvatsku, koliko god se „njegovi“ mediji i novinari upregnuli objasniti kako je on „savršeno rješenje“ jer je postavio „pobjedničku generaciju i temelje svih kasnijih uspjeha“, što je svjesno plasirana obmana.
Umjesto mitomanije i uljepšanog PR-a, iz prvog Bilićeva mandata pamtimo i spektakularne poraze, nadimak „Izgubišvili“ kad je uspio izgubiti od najslabije rangirane reprezentacije koja je ikad pobijedila Hrvatsku te neuspjeh, jedini hrvatski propad u kvalifikacijama, za Svjetsko prvenstvo 2010. godine.
Slaven Bilić sada drži dva neslavna rekorda Hrvatske: poraz od najslabije rangirane reprezentacije, Gruzije, i najteži poraz, 0:7 od Engleske. Svaki daljnji komentar je nepotreban.
Nije bilo slučajno što je Bilić u prvom mandatu dvaput izgubio od Engleske, 1:4 u Zagrebu i 1:5 u Londonu, koliko god je Hrvatska i tada u sastavu imala vrhunske klase i jake adute. Tada barem nismo izgledali nemoćno kao u riječkih 0:7.
Nešto ipak pozitivno: čestitke Hrvatskom nogometnom savezu i Rijeci, koji su tribine Rujevice ispunili s više od 6000 djece iz Primorsko-goranske županije i organizirali više od 70 autobusa iz cijele Hrvatske za djecu iz nogometnih škola, kojoj su Vatreni idoli i uzori. Prekrasna akcija i prekrasan dekor Rujevice, bez ijedne pogrdne riječi upućene igračima koji su na terenu osramoćeni kao nikad u karijeri. Ali bole razočarani pogledi onih najmlađih, koji im vjeruju bez zadrške i svoje junake vole bez upitnika.
Sramotu i poniženje kao svoje osjećala su sva ta djeca koja su stigla na nezaboravni izlet na Rujevicu. Svi su se došli veseliti Hrvatskoj, a mnogi će zbog onoga što su morali gledati izgubiti snove i prestati voljeti nogomet. Što će mi igra u kojoj su moji idoli poniženi do kraja?
Kao da je Bog htio da najteži poraz Hrvatske, pogrešan smjer kojim je krenuo hrvatski nacionalni ponos, naši Vatreni, vide upravo oni najmanji: djeca, nevina i još puna vjere, nade i divljenja prema svojim junacima. Oni o kojima Sveto pismo govori s posebnom nježnošću: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ I upravo su pred tim najmlađim očima Vatreni doživjeli svoje najveće nogometno poniženje.
Postoje porazi nakon kojih se može govoriti o nesreći, lošem danu, pojedinačnim pogreškama ili jednostavno o tome da je protivnik bio bolji i raspoloženiji. Postoje i utakmice nakon kojih ostaje samo pitanje: što se dogodilo s momčadi?
Hrvatska je na Rujevici protiv Engleske doživjela upravo takav slom. Engleska je slavila nevjerojatnih 7:0, s već 4:0 na poluvremenu, i nanijela Hrvatskoj najteži poraz u povijesti reprezentacije.
Ni kad smo 2018. godine kao viceprvaci svijeta u prvoj utakmici Lige nacija nakon finala SP-a izgubili od Španjolske 0:6 u Elcheu, i to s puno prisilnih rošada i neuspjelih eksperimenata u sastavu (Mitrović stoper, Rog desni bek, Santini pa Livaja u napadu…), nismo izgledali tako blijedo i inferiorno.
Samo dva mjeseca kasnije Dalić je vratio šampionski gard i pobijedio Španjolsku u Maksimiru 3:2.
Sada je Hrvatska bila San Marino, kao da smo San Croatia za egzibicije ozbiljnih nogometnih momčadi.
Paradoks je što na papiru Hrvatska nikad nije imala vrjedniju momčad na nogometnoj tržnici: Gvardiol vrijedi 70 milijuna eura, Vušković 60 milijuna, Stanišić 40 milijuna, pa Baturina 55 milijuna, Petar Sučić 45 milijuna… A baš je obrambeni trio protiv Engleza izgledao kao da je skupljen u NK Čučerju, a ne u najboljim klubovima liga petice.
Sad je valjda jasno zašto je izbornik Zlatko Dalić na Svjetskom prvenstvu odustao od uparivanja Gvardiola i Vuškovića, zbog čega su ga mediji koji mu nisu skloni žestoko kritizirali. Nije isto upariti najskuplje i prekrižiti ruke ako se obojica razumiju kao Nepalac i Senegalac.
Nijemac Thomas Tuchel nije slučajno među najplaćenijim trenerima na svijetu: snimio je potpunu nekoordiniranost i nepovezanost hrvatske obrane te sporost u preuzimanju. Vratite snimku utakmice i pogledajte kako su nas Englezi s lakoćom pretrčavali i dolazili iza leđa našim stoperima s dva-tri jednostavna dodavanja.
Bilićev stručni stožer očito je sve krivo procijenio. Možda su previše zdušno vježbali prekide i pripremali se za visoke ubačaje kojih nije bilo, a lopta nam je munjevito prolazila po travi ili kroz prizemna, brza ubacivanja. Kad bismo htjeli biti sarkastični do kraja, rekli bismo da je u pripremi zakazala i videoanaliza, za koju je Bilić zadužio svog nećaka, člana stručnog stožera.
Cijela je momčad izgledala potpuno dezorijentirano i nemotivirano. Nijedan duel nismo dobili, tjelesno i trkački izgledali smo kao juniori protiv seniora i odbijali se od Engleza kao od robotiziranih superjunaka.
Nakon dvije godine lobiranja i nametanja sebe kao Dalićeva nasljednika, kojega samo što nestrpljivo nogom nije izgurao kroz vrata, Bilić je najprije najavio kako mu je cilj „ponoviti rezultate i nadmašiti Zlatka Dalića“.
Koje li ironije, već ga je uspio nadmašiti i odmah na startu preuzeti neslavni rekord najtežeg poraza. Svaka usporedba Dalića i Bilića tu završava, koliko god je „Bilićevi propagandisti“ htjeli nametnuti. Zlatko Dalić je kao viceprvak svijeta, potom brončani sa Svjetskog prvenstva i finalist Lige nacija, imao pravo na posrtaj i loš dan. Bilić na to nakon neuspješnog prvog mandata na klupi Hrvatske nema pravo.
Nema pravo ni izgubiti kredit kao da vodi Andoru ili Gibraltar, s deset golova razlike, ukupno 1:11 od Španjolske (1:4) i Engleske (0:7) u tri dana, i to uz zaključak „moglo je i gore, dobro smo prošli“.
Pogotovo jer je preuzeo posloženu reprezentaciju koju mu je ostavio Zlatko Dalić i jer mu je ruku pružio i kapetan Luka Modrić, koji se bezuvjetno stavio na raspolaganje Vatrenima. Nemuštim kombinacijama, nesnalaženjem te nedostatkom trenerskog refleksa i taktičkog instinkta uspio je demolirati hrvatski ponos u tri poteza.
Možda je Bilić, veliki zaljubljenik u engleski nogomet, čovjek koji je na Otoku dobio priliku i ondje se želio trenerski proslaviti, napokon uspio u nečemu što mu ranije nije pošlo za rukom. Ovom je sedmicom ostavio trag za pamćenje. Samo je pitanje hoće li ga Englezi pamtiti s onim simpatijama kojima se svojedobno nadao.
Karakteran potez svakog trenera, odnosno izbornika, na njegovu mjestu bio bi ponuditi ostavku i ispričati se Hrvatskoj i navijačima, a ponajprije hrvatskoj djeci, za ono što im je priuštio i što se ne može lako zaboraviti.
Podnijeti ostavku, pa i po cijenu da u utorak više ne vodi reprezentaciju na svom Poljudu, pred svojim Splićanima, što mu neće biti nimalo ugodno.
Ako sam ne povuče taj potez, odluka je na HNS-u. Dinamo je prije dvije godine, dok je još imao ozbiljne europske ambicije, nakon poraza od Bayerna 9:2 u Ligi prvaka u roku od dva dana sporazumno raskinuo ugovor sa Sergejom Jakirovićem. Učinio je to iako u klubu nisu sumnjali u njegove stručne i ljudske kvalitete i iako je Dinamu donio trofeje i izborio Ligu prvaka. Ali blamaže „vaterpolskim rezultatom“ veliki klubovi i veliki sustavi ne opraštaju.
Prvi je na potezu Slaven Bilić. Odstupi li s mjesta izbornika, neće biti previše razočaranih. Za razliku od razočaranih dječjih pogleda s Rujevice, koji se neće zaboraviti.
Na Rujevici je prije gotovo devet godina, u jesen 2017., zbog neriješenog rezultata s Finskom (1:1) iste noći smijenjen izbornik Ante Čačić. Iste noći kad je počela Dalićeva era.
Simbolično, čini se da je Dalićeva era nepovratno ugašena na istom mjestu, 3. listopada 2026.
