Nedjelja je – Dan Gospodnji, a mi franjevci slavimo svetoga Franju, utemeljitelja franjevačkoga pokreta u Crkvi, u godini 800. obljetnice njegove smrti 1226. godine u Asizu, u kapelici Porcijunkuli.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, za novi dan – vedar i prohladan. Temperature idu sve niže, a ovdje je hodočasnika sve više. Izmolimo svoje uobičajene molitve i pripremimo se za susret s Gospodinom u njegovoj riječi i euharistiji.
Mi franjevci imamo posebne obrasce za svetu misu i Časoslov jer je za nas ovo velika svetkovina. I sinoć smo bili u ispovjedaonicama do sedam sati, do kraja svete mise, a zatim smo svi zajedno slavili Obred preminuća svetoga Franje do osam sati. Mnogi su ostali neispovjeđeni jer su fratri po župama također zauzeti obredima i svečanim slavljima osamstote obljetnice Franjine smrti.
Preminuće u Porcijunkuli
Franjo je svjesno htio, kad mu se približilo vrijeme preminuća, poći s ovoga svijeta u maloj kapelici Porcijunkuli, koja se danas nalazi unutar velikoga baroknog zdanja u asiškoj ravnici.
Htio je umrijeti bez igdje ičega, gol na goloj zemlji, okružen braćom. Prethodno se oprostio s Klarom i klarisama. Ponizno je predao dušu Gospodinu, nakon što je ispunio svoju misiju u svijetu.
Mnogi znamo za njegov život, no vrijedi ponovno istaknuti najvažnije točke njegova životnoga puta, od 1181. do 1226. godine.
Mladi Franjo i obraćenje
Sveti Franjo Asiški možda je najpoznatiji i najomiljeniji svetac u Katoličkoj Crkvi. Iako mnogi hrle k njemu zbog slike čovjeka koji je volio životinje i prirodu, postao je jedan od najvećih svetaca u povijesti iz jednostavnoga razloga: bio je istinski sluga i ljubitelj Svevišnjega Boga.
Franjo Asiški najvjerojatnije je rođen 1181. godine u malome gradu Asizu u Italiji, oko 160 kilometara sjeverno od Rima. Potjecao je iz trgovačke obitelji; njegov otac bio je trgovac finom tkaninom i svilom. Kao mladić Franjo je bio poznat po živahnosti i često je bio u središtu pozornosti među prijateljima. Kao tinejdžer uživao je u zabavama i pjevanju te je bio prilično svjetovno usmjeren.
Njegov otac želio je da mu se Franjo pridruži u obiteljskom poslu, što je Franjo učinio bez velikoga interesa. Mnogo su ga više zanimali prijatelji i dobra zabava nego posao, što je redovito izazivalo napetosti kod kuće.
Kao mladić Franjo je sanjao o velikim stvarima. Međutim, te „velike stvari“ imale su mnogo više veze sa stjecanjem svjetovnih počasti nego sa slavljenjem Boga. Jedna od njegovih glavnih želja bila je postati veliki vitez. Njegova obitelj također je željela da postane vitez kako bi se uzdigao njihov društveni status.
Oko 1202. godine Franjin se san o viteštvu počeo ostvarivati. Opremljen finim oklopom, mačem i konjem, poslan je u bitku protiv susjedne Perugie. Uspjeh u toj bitci pripremio bi ga da jednoga dana postane križar u papinskoj vojsci, s nadom da će mu to donijeti vitešku čast.
No bitka kod Perugie bila je kratka i završila je Franjinim zarobljavanjem. Dok je godinu dana čekao da otac plati otkupninu za njegovo oslobađanje, veoma je patio zajedno s drugim zatočenicima.
Nakon puštanja na slobodu Franjo je mjesecima bolovao od teške bolesti. I zatvor i bolest duboko su ga pogodili pa je počeo preispitivati svoj život. Unatoč tomu, 1205. godine krenuo je u još jedan vojni pohod, u vojsci grofa od Briennea, ponovno dobro opremljen konjem, mačem i oklopom.
Međutim, Franjo je imao viđenje koje mu je promijenilo život. U njemu je čuo glas koji mu je rekao: „Tko može više učiniti za tebe: gospodar ili sluga? Bogataš ili siromah?“
Franjo je odgovorio: „Bogati gospodar!“
Glas ga je zatim upitao: „Zašto onda ostavljaš Gospodina zbog sluge i Boga beskrajnoga bogatstva zbog siromašnoga smrtnika?“
To viđenje bilo je dovoljno da se Franjo okrene i vrati u Asiz, tražeći Božju volju.
Poziv da obnovi Crkvu
Tijekom sljedeće godine Franjo i njegov otac redovito su se sukobljavali. Franjo je počeo moliti i tražiti Božju volju za svoj život, dok je njegov otac i dalje inzistirao na tome da postane vitez ili radi u obiteljskom poslu.
Tijekom toga razdoblja Franjo je rastao u ljubavi prema siromašnima te je služio gubavcima u obližnjoj bolnici. Dok je jednoga dana molio u oronuloj crkvi svetoga Damjana, čuo je glas s neba koji mu je rekao: „Idi, popravi mi kuću koja se, kao što vidiš, potpuno raspada.“
S tim je započeo fizički obnavljati tu crkvu, živjeti u samoći i neprestano moliti.
Obiteljski sukob između Franje i njegova oca kulminirao je 1206. godine, kada je Franjo imao 25 godina. U prisutnosti asiškoga biskupa formalno su se rastali: Franjo se odrekao nasljedstva i odabrao samo Boga za svojega Oca.
Skinuo je odjeću koju je dobio iz obiteljskoga imetka, a biskup ga je, naga, zaogrnuo svojim plaštem. Franjo je rekao: „Odsada nemam oca Bernardonea, nego Oca nebeskoga.“
Tijekom sljedeće tri godine Franjo je počeo živjeti novi život siromaštva, molitve i služenja Bogu.
Isprva je većina građana mislila da je Franjo sišao s uma i ismijavala ga je. Za njih je bio lud, osobito za asiške dječake. No s vremenom je počeo privlačiti sljedbenike. On i njegova braća provodili su mnogo vremena u molitvi, slušanju Božjega glasa, služenju siromašnima i gubavcima te radu vlastitim rukama na popravku napuštenih crkava.
Nastanak Reda manje braće
Do 1209. godine Franjo je imao dvanaest sljedbenika. Odlučili su napisati Pravilo za zajednički život te su hodočastili u Rim kako bi dobili papinsko odobrenje. Nakon što je papa usmeno odobrio njihovo Pravilo, Franjo i njegovi drugovi vratili su se u Asiz i nastanili se u maloj crkvi zvanoj Porcijunkula.
Odatle su brat Franjo i njegova manja braća započeli život molitve i misionarskoga propovijedanja. Umjesto da obnavljaju samo građevine, počeli su obnavljati Božju Crkvu, duhovno Tijelo Kristovo.
Tijekom sljedećih deset godina Red manje braće narastao je s dvanaest na oko pet tisuća članova. Franjevci su se proširili diljem Europe i snažno utjecali na mnoge ljude. Franjo je nastavio propovijedati, a bio je i oruđe brojnih čuda.
Godine 1223. papa je pismeno odobrio konačno Pravilo manje braće, a Franjo je ušao u posljednje godine života. Godine 1224., tijekom četrdesetodnevne duhovne obnove i posta na brdu La Verna, primio je stigme – vidljive Kristove rane na rukama, nogama i boku. Posljednje dvije godine njegova života obilježile su velike patnje zbog različitih bolesti i gubitak vida.
Dana 4. listopada 1226. godine, nakon što nije pronašao lijeka za brojne bolesti, sveti Franjo umro je okružen svojom braćom u Asizu, u Porcijunkuli, gdje je započeo njegov život manjega brata. Samo dvije godine poslije papa Grgur IX. proglasio ga je svetim, a njegova je ostavština nastavila rasti.
Evanđelje bez dodataka
Sveti Franjo nesumnjivo je bio jedan od najvećih svetaca koji su ikada živjeli. Način na koji je postigao tu veličinu vrijedan je proučavanja i nasljedovanja.
Iako je teško zamisliti da ikada dosegnemo visine svetosti koje je dosegnuo sveti Franjo, to je moguće za sve nas. Franjo je prihvatio Božju volju radikalnim predanjem i trajnim žarom. To ga je sjedinilo s Kristom i omogućilo mu da učini velike stvari za Boga i njegovu Crkvu u vrlo kratkome vremenskom razdoblju.
Franjo je sam napisao Pravilo svojega reda. Nije dopustio da mu se nametne neko drugo postojeće pravilo, nego je govorio kako mu je Gospodin Svevišnji objavio način života. Primao je objave, razgovarao s nebeskim duhovima u Porcijunkuli; za njega je nadnaravni svijet bio nadohvat ruke. Trajno je komunicirao s Gospodinom.
Franjo se držao Evanđelja doslovce, onakva kakvo jest: Evangelium sine glossa – Evanđelje bez tumačiteljskih dodataka. Bez odbitaka i dodataka. Dok čita Evanđelje, rubovi i fusnote, margine i dna stranica ostaju bez komentara, prazni i bijeli. Tu se nema što dodavati. Nema rubnih bilježaka, nema naših „poboljšanja“, ispravaka ni oslabljujućih komentara.
Božja ga je riječ pogodila poput strijele u srce. Riječ otvara mnoge rane, ali te rane zacjeljuju brzo i dobro. Ne dopisujmo ništa između redaka i na rubovima, jer tada priječimo Božju riječ da nas iscijeli te je lišavamo njezine terapeutske snage.
To ne znači da Evanđelje ne bismo smjeli komentirati i tumačiti. Komentari nisu samo korisni, nego često unose svjetlo i vode prema ispravnom razumijevanju. Ali dolazi li nam iz njih radost? Jesmo li zbog njih sretniji?
Odakle, primjerice, izvire Franjina djetinja radost, ako ne iz jednostavnoga posluha čista i djetinjega srca koje prihvaća i vrši? Možda se Franjo katkad prevario u „znanstvenoj“ egzegezi, ali nije se prevario u nutarnjem smislu Božje riječi i Svetoga pisma. To je bilo moguće jer je imao poslušno i savršeno slobodno srce.
Zato je shvaćao što mu je Bog htio reći upravo u tomu trenutku. Franjo je trajno ostajao u krilu žive predaje Crkve. Tu, posred te matice, primio je Riječ i živio Riječ.
„Nitko mi nije pokazao što mi je činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da trebam živjeti prema primjeru svetoga Evanđelja. I to sam dao napisati u malo riječi, vrlo, vrlo jednostavno, i gospodin Papa mi je to odobrio.“
To su njegove riječi iz Oporuke.
Božja se riječ može ispravno shvatiti samo ako se čovjek uključi u veliku, živu rijeku crkvene predaje. Tu ćemo pronaći sve: velike i male, svece i grješnike, učenjake i neuke, pastire i jednostavne ljude koji su osluškivali Božju riječ.
Božja je riječ razumljiva onima koji je prihvaćaju u majčinskom krilu Crkve. Tu Riječ može klijati, sazrijevati, biti nošena i hranjena. Tu pronalazi zaštitu i pravu ravnotežu između desnice i ljevice, upravo kao dijete na koljenima svoje majke.
Poniznost nakon poraza
Na kraju ovih redaka, nismo mogli pratiti utakmicu između Hrvatske i Engleske jer smo bili zauzeti. No doživjeli smo katastrofalan poraz.
Možda mnogi jugofili likuju, a znamo da je Hrvatskoj, još od uspjeha u Francuskoj 1998. godine, mnogima bila trn u oku. Mnogi su govorili kako treba isušiti tu nogometnu „močvaru“.
Došao je jedan mali i ponizni Dalić te smo s njim postigli neviđene rezultate u nogometu. Znamo kakav je današnji nogomet: bazen je to s mnogo krokodila, a Hrvatska je u njemu malena. Smetala je mnogima pa su je, smatramo, zakidali na sve strane.
No u okršaje nas je vodio istinski pobožan katolik i Hrvat koji je oko ruke uvijek nosio krunicu, pa i za vrijeme utakmica. Toga se nije stidio. Zbog toga je bio ismijavan i ponižavan, ali rezultati su bili iza njega i pratili su njegov rad.
Sveti Augustin rekao je da je temeljna krepost poniznost, poniznost i poniznost. Dalić je otišao uspravne glave i ponosan.
Umjesto poniznosti doživjeli smo teško poniženje: nula prema sedam. Sedam je broj punine u Bibliji. Umjesto poniznosti i molitve – poniženje.
Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Nažalost, ima i zluradih ljudi koji ne vole Hrvatsku ni Hrvate, a to, po našem mišljenju, pokazuje i taj pamflet od filma u Beogradu.
Neka nam se Bog smiluje i učini nas vjernima i poniznima, poput svetoga Franje.
