HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KRALJA DJEVICA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana i radnoga tjedna. Zahvalimo Gospodinu za ovo svježe, prohladno jesensko jutro, zahvalimo za svaki udisaj i izdisaj, čisti zrak – barem ovdje – a onda i za svaki otkucaj srca. Neka sve naše bude usmjereno prema Gospodinu te neka ga sve naše veliča.
„O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka“ – počinje psalmist svoju pjesmu Gospodinu. A Jeronim je to preveo kao: Misericordias Domini in aeternum cantabo, što je nerijetko refren u pjesmi za euharistijsko klanjanje. Misericordias – što znači Milosrđe. O Milosrđu Gospodnjem pjevat ću dovijeka.
Danas slavimo sveticu koja je cijelim svojim bićem promicala pobožnost Božanskom, Božjem milosrđu – svetu Faustinu Kowalsku, poljsku časnu sestru, mističarku koja nam je ostavila predivni biser – svoj Dnevnik razgovora s Gospodinom Isusom te svojih mističnih viđenja. Prva je to svetica ovoga stoljeća i tisućljeća, a proglasio ju je svetom u travnju 2000. sveti papa Ivan Pavao II., koji ju je zapravo u Crkvi rehabilitirao.
Mislim da malo tko ne moli u tri popodne Krunicu Božjega milosrđa – to je postalo nešto kao „rutina“, a nikada ne bi trebala molitva biti rutina, nego treba dolaziti iz zahvalna srca. Ta obična djevojčica s tri razreda pučke škole rano je naučila što znači biti dana nekomu u najam. Ovdje bismo htjeli približiti životopis te izvanredne svetice koja je živjela samo 33 godine, a ostavila Crkvi neprocjenjivo blago.
Djetinjstvo i Božji poziv
Helena Kowalska rođena je g. 1905. kao treće od desetero djece u selu Glogowiec u Poljskoj, koje je tada bilo pod kontrolom Ruskog Carstva. Poljska je ponovno stekla neovisnost trinaest godina kasnije, 1918., nakon Prvog svjetskog rata. Kowalski su bili prilično siromašni, ali su imali snažnu katoličku vjeru i zadržali su svoju živopisnu poljsku kulturu usprkos ruskim pokušajima da je iskorijene.
Kao dijete Helena je pohađala samo tri godine škole, ali je voljela moliti, bila je pobožna, slušala roditelje i bila je osjetljiva na ljudsku patnju. Kasnije će u svom Dnevniku napisati: „Od svoje sedme godine iskusila sam definitivan Božji poziv, milost poziva na redovnički život.“ U to vrijeme, priča, prvi put je čula Boga kako joj govori u duši i osjetila „poziv na savršeniji život“. Kada je pitala roditelje da postane časna sestra, oni su je više puta odbili.
S četrnaest godina Helena je napustila obiteljski dom i postala kućna pomoćnica u obližnjem gradu kako bi financijski pomogla svojoj obitelji. Nakon što su joj roditelji odbili dopuštenje da ponovno uđe u redovnički život kada je imala osamnaest godina, ispričala je: „Predala sam se ispraznim stvarima života, ne obraćajući pažnju na poziv milosti, iako moja duša nije nalazila zadovoljstvo ni u jednoj od tih stvari.“ Unatoč njezinom odbijanju milosti, Isus je bio uporan.
Jednog dana, u svojoj osamnaestoj godini, bila je na plesu sa svojim sestrama. Svi su se zabavljali na plesu, ali Helena je proživljavala „duboke muke“. Kad je počela plesati, odjednom je imala viziju Isusa pored sebe – krvavog, pretučenog, mučenog bolovima i razodjenuta. Isus joj je rekao: „Dokle ću te trpjeti i dokle ćeš me ti odbijati?“
Ubrzo nakon toga Helena se iskrala u katedralu svetog Stanislava Kostke, gdje je pala ničice pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i molila Boga za vodstvo. Dok se molila, čula je riječi: „Idi odmah u Varšavu; tamo ćeš ući u samostan.“ Otišla je kući, rekla sestri da se oprosti od roditelja i vlakom se odvezla do Varšave gotovo bez igdje ičega.
Put do samostana
Nakon što je Helena sišla s vlaka, pomolila se Majci Božjoj, koja ju je uputila u mali gradić gdje je dobila smještaj za noć. Sljedećeg dana, dok se molila u obližnjoj crkvi, čula je Isusa kako joj govori: „Idi tom svećeniku i reci mu sve; on će ti reći što da dalje radiš.“ Svećenik je dogovorio da Helena neko vrijeme ostane u župi.
Tijekom svog kratkog boravka Helena je počela kucati na vrata svakog samostana koji je mogla pronaći, ali svi su je odbili. Napokon je pokucala na vrata Kongregacije sestara Gospe od Milosrđa, gdje ju je majka poglavarica poslala u kapelu da se moli i pita Isusa prihvaća li je. Helena je zatim otišla u kapelu kako bi postavila pitanje Isusu, a On je odgovorio: „Prihvaćam; ti si u mom srcu.“ Kad je majka Michaela pitala Helenu kakav je Isusov odgovor, Helena joj je rekla da ju je Isus prihvatio. Majka Michaela je tada odgovorila: „Ako je Gospodin prihvatio, onda ću i ja prihvatiti.“
Kako bi iskušala Helenin poziv, majka Michaela poslala ju je na godinu dana kako bi zaradila nešto novca za svoju odjeću. Majka Michaela kasnije je zapisala o tom susretu u svom dnevniku, navodeći da Helena „nije bila nitko poseban“. Nakon godinu dana rada kao kućna pomoćnica u blizini Varšave Helena se vratila u samostan 1. kolovoza 1925. i u dobi od dvadeset godina primljena je u Kongregaciju Sestara Gospe od Milosrđa. O tom danu kasnije je napisala: „Osjećala sam se neizmjerno sretno; činilo mi se da sam zakoračila u život Raja. Jedna jedina molitva izbijala je iz mog srca, molitva zahvalnosti.“
Foto: Phancamellia245 / Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0
Međutim, u roku od nekoliko tjedana Helena je bila frustrirana zauzetim rasporedom samostana i nedostatkom vremena za molitvu, pa je odlučila otići. Noć prije nego što je trebala obavijestiti majku Michaelu o svojoj odluci, Isus joj se ukazao u ćeliji, pretučen i krvav. Kad je pitala Isusa tko mu je to učinio, On je odgovorio: „Ti ćeš mi uzrokovati ovu bol ako napustiš ovaj samostan. Na ovo sam te mjesto pozvao i nigdje drugdje; i pripremio sam ti mnoge milosti.“
Nakon toga se predomislila, otišla u Krakov završiti novicijat, a 30. travnja 1926. primila je habit i dobila ime Sestra Marija Faustina od Presvetog Sakramenta. Sestra Faustina provela je sljedećih dvanaest godina svog života u raznim samostanima Sestara Gospe od Milosrđa u Varšavi, Vilniusu, Płocku i Krakovu. U Krakovu je umrla 5. listopada 1938. u dobi od 33 godine.
Dnevnik i poruka Milosrđa
Tijekom svog vremena kao redovnice sestra Faustina radila je prvenstveno kao kuharica, vrtlarica i vratarica. Njezine svakodnevne dužnosti bile su isprepletene s nevjerojatnim mističnim iskustvima, u kojima joj se Isus redovito ukazivao kako bi joj prenio svoju poruku Božanskog Milosrđa. Poslušna svojim nadređenima, počevši od 1934. marljivo je zapisivala ta viđenja i privatne objave u šest bilježnica. Te privatne objave sada su sadržane u jednoj knjizi pod nazivom „Dnevnik svete Marije Faustine Kowalske: Božansko Milosrđe u mojoj duši“. Knjiga i pobožnosti sadržane u njoj spadaju među najistaknutije pobožnosti u Crkvi danas.
U svom dnevniku sveta Faustina opisuje nekoliko načina na koje Isus želi da se širi pobožnost prema Njegovu Milosrđu. Prvi način je meditiranje o slici Božanskog Milosrđa. Ova slika prikazuje Isusa s dvije zrake svjetlosti koje sjaje iz Njegova Srca, jednom blijedom i jednom crvenom, koje označavaju sakramente krštenja i euharistije. Isus je naredio da se ova slika naslika i štuje diljem svijeta, s natpisom „Isuse, uzdam se u tebe“ na dnu.
Drugi način je uspostavljanje svetkovine Božanskog Milosrđa osmog dana Uskrsa. Papa Ivan Pavao II. dodao je ovu svetkovinu u univerzalni kalendar Crkve 2000. godine, kada je kanonizirao svetu Faustinu. Treći način je moljenje Krunice Božanskog Milosrđa, koju je sam Isus naučio svetu Faustinu. Cilj ove krunice je postići milosrđe, vjerovati u Kristovo milosrđe i pokazivati milosrđe drugima. Četvrti način je štovanje tri sata popodne svaki dan, sata u kojem je naš Gospodin umro i izlio svoje Milosrđe. Konačno, Isus je htio podići mnoge apostole Milosrđa, koji žive milosrdno prema drugima i pomažu u širenju pobožnosti prema Njegovu Milosrđu.
U roku od dva desetljeća nakon smrti sestre Faustine poruke Božanskog Milosrđa proširile su se nadaleko. Njezin duhovni voditelj, otac Michał Sopoćko, odigrao je značajnu ulogu u početnom širenju. Osnovane su nove redovničke zajednice kako bi se širila pobožnost Božanskom Milosrđu, slika i molitve u dnevniku proširile su se na druge kontinente, a njezin dnevnik postao je iznimno popularan diljem Poljske.
Danas službena biografija svete Faustine, koju je Vatikan objavio u vrijeme njezine kanonizacije, navodi: „Godine koje je provela u samostanu bile su ispunjene izvanrednim darovima, kao što su: objave, vizije, skrivene stigme, sudjelovanje u Muci Gospodnjoj, dar bilokacije, čitanje ljudskih duša, dar proročanstva ili rijedak dar mističnih zaruka i braka.“
Bog je odabrao ovu siromašnu, jednostavnu, pobožnu i skromnu mladu ženu da svijetu prenese poruku koja će postati jedna od najvažnijih poruka ikad prenesenih. Božansko Milosrđe mora se prihvatiti, o njemu razmišljati, živjeti i davati drugima. Milosrđe je Božja ljubav; ono je sve.
Poziv za nas danas
Dok častimo ovu veliku sveticu, razmatrajmo o činjenici da poruka koju nam je Bog dao preko nje nije bila za neku prethodnu generaciju; ona je za danas. Razmislimo o vlastitoj odanosti Božanskom Milosrđu. Molimo li Krunicu, štujemo li sliku, poštujemo li tri sata popodne, sudjelujemo li u Nedjelji Božanskog Milosrđa i nastojimo li širiti ovu svetu pobožnost kao apostoli Božanskog Milosrđa? Ovo je univerzalni poziv od Boga; to je poziv i poticaj upućen svima nama. Posvetimo se istinama Božanskog Milosrđa i dopustimo da to obilno Milosrđe preplavi naše duše i srca.
Ta molitva krunice Božjega milosrđa nešto je poput istočnjačke molitve: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni/nama grješnicima.“
Dolje imate poveznicu na homiliju koju je održao sveti Ivan Pavao II. za kanonizacije ove velike svetice koja je mlada preminula. I hvala Gospodinu na ovom biseru duhovnosti – neki bi je htjeli proglasiti naučiteljicom Crkve te je staviti uz bok Katarini Sijenskoj, Tereziji Avilskoj i Maloj Tereziji.
Neka se vrši Božja volja u svijetu i Crkvi.
