Iz Dnevnika jedne učiteljice
Na putovanju smo treći dan. Posljednji, ovogodišnje školske ekskurzije. Dva su divna dana iza nas. Nadamo se da će sve biti u redu i da ćemo se sretni i zadovoljni vratiti kući. U autobusu kao u košnici punoj pčela. A uz neprekidan žamor smjenjuju se smijeh i pjesma, glasan govor i bučni povici, zvuci nečije gitare i opomene koje govore o kakvoj je skupini riječ. – Budite tiši, mir, ne morate toliko vikati! – Javljaju se učiteljice. A autobus juri, juri…
Sedmoga dana reče Stvoritelj da će se odmarati.
Je li promatrao svoje DJELO, je li se divio, ne znam. No, mi smo tu da promatramo i da se divimo. Zelenilo Hrvatskoga zagorja smiruje pogled i napaja dušu. Brežuljci i udoline, kuće i zeleni proplanci. Cijelim putem razmišljam koliko ta ljepota dira dječja srca. Dokle dopire njihov pogled?
Jesu li spremni primiti sve ovo što im se nudi na dar?
Krenuli smo na ovo uobičajeno putovanje da završimo započeto naše djelo. Posljednja je godina u osnovnoj školi. Trebamo otkriti što nam je još nepoznato. I međusobno se bolje upoznati. Na rastanku. Da se sjećamo jedni drugih kakvi smo tamo gdje nema dnevnika i ocjena. Da sklopimo drukčija prijateljstva. I da ih ponesemo u nove prostore. Da nas griju kad odemo svatko na svoju stranu. Zato nam je ovako lijepo.
Zajedno ustajemo, zajedno idemo na doručak, dijelimo izlazak sunca i priželjkujemo suton. Večer ima čudnovatu moć nad nama. Svatko očekuje svoj dio ljepote i radosti. Ispunjenje neke još nepoznate želje, koja nije potpuno jasna, ali je tu, među zvijezdama ili u nečijim očima. Od koje srce kuca brže i jače.
Je li i to važno u stvaranju DJELA?
Je li možda najvažnije? I kao nepisano pravilo, a toliko puta potvrđeno, osobito drago učenicima. Na ovakvim putovanjima i učitelji su drukčiji. Sputava li ih školska zgrada ili nešto drugo, to je tajna, ali i najstroži učitelji, kako kažu učenici, postaju pravi frendovi. Da se Bolje upoznamo tamo gdje nema dnevnika i ocjena.
No pustimo školu. Neka bude tamo gdje jest. Mi smo sada daleko i uskoro će ples. A to je najvažnije na svijetu. Ako netko još nije naučio te divne korake, sad je trenutak. Za večeras, trećega dana, posljednjeg na ovom značajnom putovanju, dogovaramo se kako bi bilo dobro ples završiti ranije i otići na spavanje. Tako bismo odmorni i vedri ujutro krenuli kući.
Dogovor je ”postignut”.
Primjedaba nije bilo. Inače tijekom večere, uz smijeh i šale, prepričamo dojmove i dogodovštine potonjeg dana. Što je bilo najinteresantnije, što najljepše, najsmješnije, tko je koga nadmudrio, što će ostati u pamćenju, kakva zgoda ili nezgoda, varka ili prva simpatija. Ovu posljednju večer pamtit ćemo po svemu što se zbivalo od onoga ”dogovora” pa do jutarnjih sati. Uljepšala nam je i povratak i razveselila trenutke rastanka.
Plesalo se zanosno i neumorno, a glazba kao da je bila veselija, nježnija. Kao da je molila za neposlušnost. No ”dogovor” je dogovor. Posljednji ples. I svi na spavanje.
U početku tišina. – Kako su dobri! – kaže starija kolegica, očito zadovoljna. I mi ćemo mirno spavati. Čeka nas još jedan naporan dan. A onda… Prva vrata se otvaraju. Tiho, ali mi ih čujemo. Potom druga. Šapat i šuškanje. Idu iz sobe u sobu. To je onaj ”dogovor” bez protivljenja. Razmišljam i šutim. Noćnu tišinu prekida tiha glazba, sve glasniji govor, a zatim i pjesma. Duboko me dirne.
Volim pjesmu.
Najradije bih zapjevala s njima, ali to ne dolikuje učiteljici. Koliko je tih ”ali” u ovom pozivu? Koliko puta treba stisnuti srce? Iskreno srce, zvanje učiteljice i ova mladost koja tako lijepo pjeva. I ponovno isto pitanje: – Jesam li dobro odabrala poziv? Koliko bih sada bila sretnija da ne moramo prekinuti pjesmu. Samo da otvorim prozor kao što je davno, dok sam bila malena djevojčica, radila moja baka u ljetne večeri kada su se mladići i djevojke pjevajući vraćali kući.
Tek što pomislih da nije trenutak za vraćanje u djetinjstvo, a još manje pjesmi, trgne me glas kolegice. – Čuješ li ih? – Čujem, odgovorim i već ustajem. Izlazimo u hodnik, idemo tiho od sobe do sobe. – Tiše! Noć je. Spavajte, sutra rano putujemo, smetamo druge goste. U hotelu smo, nismo sami. Je li to naš dogovor? – I sve tako. Opominjemo. Odgovor je već poznat. – Odmah ćemo spavati, još samo jednu pjesmu. – Vratimo se u sobu, ali zaspati ne možemo. Neumorni su. Ne slušaju nas.
Kolegica se ljuti. Spavala bi. I ja bih kad pomislim na sutrašnji dan, ali u mislima bila sam na njihovoj strani. Ponovno ustajemo, više i ne znamo koji put. Opet isto. Od sobe do sobe. Od kata do kata. Smješteni smo na više katova i to nam otežava situaciju. Hodamo na prstima, ali kao da i oni nas čuju pa se stišaju kad se približimo vratima sobe, odakle nam se učinilo da dopiru glasovi. Dok dođemo s jednog kata na drugi, glasovi se utišaju. Kad se vratimo do naše sobe, ponovno ih čujemo. – Do kada tako?
– Onda se dogodilo…
Stojimo pred jednim vratima. Sigurne smo, čule smo glasove baš iz ove sobe. A sada ovakva tišina. – Otvorite! – Viknem i uplašim se svoga glasa koji je odjeknuo noćnom tišinom. Samo moj glas. I ništa više. – Otvorite! – Ponovim nešto tiše. Ali opet ništa. Tišina. Ni riječi. Šute kao noć. Bar da otvore, da se ispričaju, mislim i gledam u vrata. – Znamo da ste budni. Čule smo kako svirate. Otvorite! – I… Zaprepastim se…
Učinilo mi se da mi je netko pogled prikovao za broj sobe. Brojka je pred mojim očima rasla i povećavala se, a ja i dalje nepomično stajala. Ne mogu se ni pomaknuti, ni progovoriti. A onda smijeh. Nisam se mogla zaustaviti. Kolegica me začuđeno gleda. Ne razumije čemu se toliko smijem, a ja od smijeha ne mogu izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Pokažem prstom broj na vratima, a ona kao da još ne razumije. – Što je tako smiješno na običnom broju?
Ovo je naša soba! – Konačno uspijem progovoriti.
Nikada ne ću odgonetnuti što sam u tom trenutku ugledala na licu i u očima kolegice. Zaprepaštenost ili strah da se ne otkrije naša „nepogrešivost“? I učitelji su samo ljudi. Možda je bilo samo čuđenje ili skrivanje emocija pred mlađom kolegicom. To je nikad nisam pitala.
Kako nam se tako nešto moglo dogoditi?
Brže u sobu da nas netko od učenika ne primijeti! –Začujem uzbuđen, ali ne i ljutit glas.
Uzalud smo pokušavale zaspati. Smijeh je otjerao pospanost s naših lica. Umor je nestao. Ostao je samo broj naše sobe, a mi pred vratima, zbunjene i prevarene. I na nas je došao red.
Tko nas je to prevario, mi same ili neki vražićak, koji je ova tri dana gospodario nad nama?
– Pazi kako ćeš se ujutro držati pred učenicima!
Ako otkriju, gotove smo. – Ozbiljno me upozorava starija kolegica koja je imala puno više iskustva na ovakvim putovanjima. Ali tko bi izdržao? Mi, učiteljice ozbiljnih lica, samo bismo pogledale jedna drugu i smijeh bi odnekud već doletio. Ozbiljnost bi nestala, a toliko smo se smijale da se nismo mogle zaustaviti. Pred mojim očima, kao nešto najvažnije na svijetu, stajao je broj naše sobe. Jutro je prošlo uobičajeno. Svi smo se pravili kao da smo naspavani. Nitko se nije tužio na umor.
Svi smo imali svoje razloge za šutnju.
Doručkovali smo i krenuli prema autobusu, koji će nas za nekoliko sati odvesti kući, u drugi svijet. Kad smo u autobusu zauzeli svoja mjesta i kad mi se učinilo da sam na svakom licu ugledala lagan, ali dobrom oku, primjetan trag nježne sjete zbog rastanka, uzela sam mikrofon.
I… Pokušam naći prave riječi za ovakve trenutke. – Koju ćemo pjesmu za rastanak? Ne znam što sam sve htjela reći. Jesu li i oni vidjeli nešto u očima svojih učiteljica? Autobus kao da je oživio. A u meni nemir. Hoće li me glas ostaviti, hoće li ostati u nekom kutku ili pokraj onog broja na vratima naše sobe? Tada odlučih.
Moram vam nešto ispričati. Poslije ćemo pjevati.
Možete li zamisliti taj zajednički smijeh, autobus pun smijeha, pedeset „smjehova“ u isti mah. Bura smijeha. Putovao je s nama do kuće i pratio nas svaki dan do kraja te nezaboravne školske godine. Smijao se smijeh s nama pri svakom susretu. Na dvorištu, na školskim hodnicima, na ulici. Kolegica i ja samo podignemo prst i kažemo: – Ovo je naša soba!
A smijeh se smijao, smijao… I mi s njim.
