Gradonačelnikovo odbijanje sudjelovanja u predizbornim debatama u potpunosti je očekivano. Riječ je, naime, o ne pretjerano artikuliranoj osobi, o političaru koji nema prezentnost ni karizmu, te koji ničime ne pokazuje da posjeduje znanje iole šire od onog najužeg koje je potrebno za algoritamsko izvršavanje zadanih zadataka.
Znamo pritom da današnji duh vremena općenito od svojih predstavnika ne traži širinu znanja, već prvenstveno poslušnost aktualnim idejama. Upravo zato većinu zapadnjačkih političkih predstavnika sačinjavaju bezlični birokrati, nerijetko pomno trenirani u globalističko-progresivnom poslušništvu od začetaka svojih karijera.
Stoga, ponavljam, nije neočekivano što zagrebački gradonačelnik odbija raspravljati sa svojim protukandidatima. No, njegov manjak osobnosti nije jedino što ga u tome priječi. Razlog možemo pronaći i u prirodi ideologije koju on i njegova stranka zastupaju, a koju karakterizira parareligijski pristup, odnosno svojevrsni kult koji se oko nje stvara.
Takve stranke politiku ne sagledavaju kao kvalitetno upravljanje poslovima vezanih uz dano mjesto (polis), kako su to činili naši antički preci, već ju reduciraju na polugu širenja ideologije. Umjesto sokratovskog pristupa oni utjelovljuju njegove sofističke suparnike.
Ako pak politika ne proizlazi iz odgovornosti prema zajednici, već iz odgovornosti prema nalozima neke ideologije, onda ne samo debatiranje već i dijalog kao takav postaje suvišan. Ranije sam pisao kako moramo demistificirati ostvarivanje dijaloga s progresivnom strujom.
Dijalog nije floskula na koju se možemo pozivati kako bismo se prikazali kao otvoreni ili inkluzivni; on je po svojoj definiciji zajedničko traganje za Istinom (Logosom). Progresivizam pak po samim svojim filozofskim temeljima odbacuje mogućnost postojanja objektivne ili nadsvjetovne istine. Sve je to za njih društveni konstrukt osmišljen kako bi jedan dio populacije ovladao nad drugim.
Sumnjam da gradonačelnik poznaje srž filozofija marksizma i postmodernizma, iz čije nečasne i nekoherentne simbioze je proizašao suvremeni progresivizam, no on je tome svjetonazoru svejedno slijepo vjeran. Svaki javni nastup stoga za njega na neki način predstavlja nepotrebno izlaganje, odnosno narušavanje kultnog refleksa koji njegovi sljedbenici imaju.
Zašto bih predstavljao svoj program kada moji glasači ionako glasaju za nastavak revolucije, a ne za pitanja komunalija ili funkcionalnosti grada? Koga briga za nekakvu zastarjelu gradsku tradiciju ili klasičnu urbanu ljepotu kada imamo hitnije zahtjeve klimatske, spolne, antifašističke ili neke četvrte agende.
Gradonačelnik neće nastupiti na debati dok to ne bude prijeko potrebno, jer zna da na njima ne može reći ništa korisno van papagajskog mantranja progresivnih dogmi, te jer dijalog kao takav njegov svjetonazor suštinski ne poznaje.
Zašto se selim iz Zagreba ili kako je pokorena hrvatska metropola
