Zagrebačka vlast predstavila je novi vizualni identitet grada, odnosno novi gradski logo. Ustvrdili su da taj identitet najpreciznije odgovara njihovim potrebama, što je u određenom smislu točno — logo zaista precizno oslikava bezličnu, bezidejnu, antitradicionalnu i radikalno progresivnu prirodu aktualne vlasti.
Važno je napomenuti da vas oči i srce ne varaju; ono što su nam predstavili zaista jest toliko loše kako vam intuicija na prvu govori. Pripadnici suvremenih umjetničkih struja desetljećima sustavno rade na tome da potisnu ljudsku intuiciju, to jest ono što je Kant nazivao nezainteresiranim divljenjem ljepoti, i da to divljenje učine suvišnim.
Cilj im je iskorijeniti iz nas ono što prirodno prepoznajemo i uživamo, a to je ljepota. Takvim su pristupom osigurali da njihovi suradnici mogu predstaviti ovakvu črčkariju, a da se mnogi od nas prave da car nije gol; da ispred sebe nemamo crtež koji više nalikuje na rad osnovnoškolca koji još nije savladao ni osnovne lekcije o padežima.
Umjesto vokativa “Zagrebe, volim te”, suočeni smo s gramatički neispravnim “Zagreb volim te”, u kojem osim pogrešnog padeža nedostaje i zarez. Kada bi ih suočili s ovim propustom, odnosno kada bi ikome iz vladajuće klike bilo stalo do toga što većina građana misli (a što lako mogu provjeriti u nedvosmislenim rezultatima anketa na ovu temu), ne sumnjamo da bismo ubrzo čuli opravdanje u vidu “umjetničke slobode”.
Na to valja jasno odgovoriti kako sloboda nije i ne može biti izlika za nedostatak kvalitete, kreativnosti i osnovnog umjetničkog znanja. A pogotovo ne za ono što je Chesterton nazivao tiranijom sadašnjosti, koja je sveprisutna u njihovom općenitom radu, pa tako i u ovom rješenju, koje pljuje u lice naših zagrebačkih predaka i njihovog viđenja svog grada.
Roger Scruton je s pravom napisao: “Suvremena umjetnost često tvrdi da traži istinu kroz ružnoću, ali zapravo se radi o odbacivanju ljepote kao cilja. Ono što nam se nudi nije samo negacija tradicije, nego i negacija same čovječnosti.” Novi zagrebački logo manifestacija je šire i dublje problematike naše civilizacije — civilizacije koja je svoje nevjerojatno umjetničko bogatstvo izdala i zamijenila postmodernističkim infantilnim žvrljotinama i banalnom vulgarnošću.
Pojedinci koji su izabrali ovaj vizual sami su implicirali da su to djelomično učinili zato što je on “grafički jednostavan”, te se stoga može jednostavno dodavati na gradske proizvode. Ali umjetnost nije niti bi trebala biti jednostavna i praktična. Ljepota je vrijednost sama u sebi, a ne put prema olakšavanju nečijeg posla.
Kako možemo biti sigurni da progresivizmom zavedeni novozagrepčani zaista žele odbaciti zagrebačku tradiciju? Tako što su svojim nesuvislim crtežom poništili sve ono što je na prethodnim i povijesnim grbovima Zagreba s razlogom bilo prisutno. Statut Grada Zagreba službeno ovako opisuje svoj grb: “U plavome polju na zelenome brijegu nalazi se srebrni/bijeli grad s trima kulama i otvorenim zlatnim/žutim vratima; gore desno zlatna/žuta šesterokraka zvijezda, gore lijevo srebrni/bijeli polumjesec.”
Vidimo li išta od toga u novom identitetu? Ne. Lukavi progresivci vjerojatno će biti brzi sa svojom relativističkom metodom te reći da vizualni identitet nije isto što i grb. No postavlja se pitanje kako možemo govoriti o identitetu grada bez da se on na bilo koji način referira na njegov grb ili na bilo koju njegovu identitetsku odrednicu? Zagreb nije definiran floskuliziranim emotivnim izljevima, a pogotovo ne pseudoljubavlju od strane onih koji ga u praksi zasigurno ne vole, barem ne po tradicionalnom značenju ljubavi.
Zagreb nikada nije bio grad neumjesnog sentimentalizma. On je grad gospodštine, čvrstoće i trajnosti, grad koji je stoljećima opstajao kao utvrda, odakle vjerojatno dolazi i naziv Purgeri (njem. “burg” = tvrđava). Povijesni grb grada nije osmislio progresivac bez poštovanja prema ičemu osim prema vlastitim ciljevima, već su svaki simbol i detalj na njemu s razlogom tamo postavljeni.
Zeleni brežuljak simbolizira brdo Gradec, a utvrda s tri kule predstavlja naselje Gradec. Zagreb je dakle utvrda, sposobna čvrsto braniti sebe i svoje građane, ali i utvrda koja otvorenim vratima simbolizira svoju ljubaznost i gostoprimstvo. Nije to “tolerantan grad bez granica”, kako ga zamišljaju današnji progresivci koji ga žele redefinirati, već gospodski grad koji zna što je njegovo i koje su njegove vrijednosti i baština, ali koji je istovremeno uvijek spreman prihvatiti i ugostiti svoje posjetitelje.
Čitajući objašnjenje grada o nastanku vizuala i značenju njegovih elemenata, postaje očito da smislena simbolika izostaje, a da je njezin nedostatak prikriven birokratskim novogovorom. Njihov stil izražavanja u kontekstu ove teme prije svega podsjeća na studentski esej u kojem se manjak znanja teži nadoknaditi upotrebom ispraznih fraza. Što uopće znači “afirmirati kulturu aktivnog građanstva”? Što je to “participativni potencijal novog identitetskog sustava”?”
Novi vizualni identitet ružno je minimalističko rješenje koje svoju očitu nekvalitetu poluuspješno pokušava sakriti pod mahniti duh vremena koji nam prodaje priču da takva rješenja “uspješno balansiraju prošlost i suvremenost”. Nema apsolutno nikakve poveznice između novog logotipa i prošlosti, osim ako autori zaista žele tvrditi da činjenica da je pola oblika grba prikazano jednom crtom označava njegovu povezanost s poviješću. Probajte ponovno, gospodo.
Gledajući što aktualna vlast radi od našeg grada, u umu nam zvone Scrutonove riječi: “Kultura nije puka zabava; ona je prijenos smisla i vrijednosti s jedne generacije na drugu. Kada uništimo našu kulturnu baštinu u ime moderne originalnosti, mi uništavamo most koji nas povezuje s prošlošću i time osiromašujemo našu budućnost.”
