Čuvaj se Tehopolisa i kad darove nosi
Problem s pitanjem “kako riješiti problem djece na društvenim mrežama ako ne zabranama” leži u tome što ono već u sebi pretpostavlja tehnizirani način mišljenja. Neil Postman razlikovao je tehnocentričnu civilizaciju – uprizorenu na industrijaliziranom Zapadu 18. i 19. stoljeća, gdje je cjelokupno bivstvovanje polisa bilo okupljeno oko ideje tehnološkog napretka – od Tehnopolisa, kao svojevrsne još radikalnije faze u kojoj je tehnologija toliko suobličena s društvom i čovjekom da granica između fizičke i tehno-digitalne stvarnosti postaje gotovo neprepoznatljiva. Tehnopolis je u našem stoljeću prožeo i pokorio svijet. U Tehnopolisu se čak i pokušaj rješavanja problema koje tehnologija proizvodi odvija unutar istog tehnološkog okvira. Upravo se to očituje i u spomenutom pitanju.
Jedan od temeljnih znakova hipertehnologiziranog društva, ili onoga što je papa Franjo nazivao tehnokratskom paradigmom, jest kult efikasnosti. U takvom društvu sve mora biti rješivo, i to odmah, na najbrži mogući način, uz pomoć što novijih tehnoloških izuma. Da bi pak to bilo moguće, potrebna je cjelokupna rekonceptualizacija stvarnosti kao takve, koja, egzistencijalističkim rječnikom, prestaje biti misterij s kojim se susrećemo i postaje problem koji valja razriješiti. Ljudi tako postaju kotačići u stroju aktualnog društveno-političkog poretka (čitaj: liberalne demokracije), politika aparat za proizvodnju kvantitativnih rezultata, dok se prošlost, kultura i religija – tj. sve ono što teži transcendiranju materijalnoga – pretvaraju u prepreke napretka koje treba ukloniti.
U tom je kontekstu jasno da se na pitanje prekomjernog dječjeg korištenja društvenih mreža ne može tražiti algoritamski odgovor, to jest model u kojem određeni novi zakon (informatički rečeno: input) proizvodi output konačnog rješenja svih problema koje digitalije stvaraju u dječjim umovima i životima. Djeca neće postati “bolja” ako im se zabrani pristup Facebooku, dok im istodobno ostaju dostupni WhatsApp, YouTube, Reddit, 9gag ili bilo koji glavnostrujaški medijski portal, budući da oni danas, prestanimo se zavaravati, nisu ni po čemu kvalitetniji, profesionalniji ili duševno zdraviji od društvenih mreža. Problem se, drugim riječima, neće i ne može riješiti zakonima koji su sami u sebi temeljeni na hipertehnologiziranim pretpostavkama.
Prva od takvih pretpostavki začahurenih u zakonskom prijedlogu zabrane društvenih mreža jest svođenje djece na podatkovne zapise, odnosno na biometrijske i osobne podatke koji se bilježe, prate, evaluiraju i pohranjuju na poslužiteljima Europske unije ili privatnih nadnacionalnih tehnokorporacija, u ime blokiranja pristupa onoj djeci čije karakteristike ne zadovoljavaju uspostavljeni (dobni) kriterij.
Francuski filozof Jacques Ellul kao klasičnu karakteristiku tehnike navodi univerzalnost, odnosno tu jednu specifičnu tendenciju gotovo parazitskog širenja u društvu jednom kada je tehnološko sjeme u njemu posađeno. Mehanizam koji brani pristup društvenim mrežama djeci ispod 16 godina u tom se smislu može, bez većih tehničkih problema, preko noći proširiti na sve one koje prevladavajuće pravoumlje, napose ono eurokratsko proglasi kao neprijatelje – dakle na tobožnje fašiste, rasiste, seksiste, nacionaliste, transfobe, homofobe, antivaksere, katolibane, ženomrsce, islamofobe itd.
Shodno tome, digitalni identitet neodvojiv je dio aktualnih prijedloga za zabranu društvenih mreža, a on u svom najproblematičnijem obliku omogućava tehnokratskim državnim i naddržavnim vlastima upravljanje riječju, mišlju, pa i općenito životima građana do najminucioznijih razina, kao da je riječ o čvorovima kompjutorskog koda, a ne o stvarnim sudbinama stvarnih ljudi.
Iz čisto praktičnog gledišta, digitalizacija identiteta za sobom povlači uvjetovanje iste one djece koju deklarativno želimo zaštititi da se, po punoljetnosti, neraskidivo vežu uz vlastite mobitele. Ako naime osobne iskaznice, vozačke dozvole, zdravstveni kartoni i slični dokumenti budu postojali isključivo ili prvenstveno u digitalnom obliku, pametni telefon postat će primarno sredstvo identifikacije pred državom i njezinim represivnim aparatom.
Takva je logika već bila vidljiva tijekom pandemije, kada smo bili vezani uz mobitele i nekakve fiktivne QR kodove, eufemistički nazivane zdravstvenim potvrdama. Tada indikativno nitko iz glavnostrujaške mašine nije mario za starije osobe koje nemaju problem s pametnim telefonima jer pametne telefone nemaju, već su ih za taj grijeh kaznili višegodišnjom samoćom. Nitko nije mario ni za djecu čije su formativne godine bile oduzete ili svedene na buljenje u ekran i na online pseudonastavu.
Rješenje boljki hipertehnologiziranosti, tog izdanka prevladavajućeg kulta napretka, ne može biti daljnja tehnologizacija. No onima koji su već uronjeni u paradigmu Tehnopolisa takav odgovor nije prihvatljiv, jer on upućuje na unutarobiteljsku tehno-askezu kao jedini stvarni izlazak iz tehnološkog zatvora. Nije na državi da kao veliki programer reprogramira našu djecu, nego je na roditeljima da svoju djecu obrane od dehumanizirajuće mašine koja ih prvenstveno gleda kao resurse kojima valja algoritamski upravljati. Odgoj djece bez mobitela značio bi istinski izlazak iz tehnološke opne, a ne dodatno ojačavanje moći te opne preko nepromišljenih novih regulativa.
Taj prijedlog čvrste roditeljske odluke možda nije nešto što će rezultirati brzim boljitkom u našem svijetu, no inzistiranje na kratkoročnim velikim društvenim, psihičkim, pa i duhovnim promjenama, kako je rečeno, samo je u sebi tehnički poriv. Askeza nije input-output rješenje problema koji je ispred nas nego permanentni način življenja, odnosno oslobođenje od nečega umjesto dodavanje nečeg novog.
Sam pojam interneta, izveden iz sintagme “inter-net” – unutar mreže – kao i njegova kolokvijalna oznaka “web”, sugeriraju svojevrsnu zarobljenost u opni koju smo sami stvorili. Oni koji danas teže proširiti tu opnu na baš svaki aspekt naših života svoje poteze opravdavaju obećanjem pogleda onkraj nje, barem za našu djecu ako već mi sami ne možemo izaći iz nje. No iza tog kolaža prozora koji navodno pokazuje slobodu života lišenog tehnologije ne nalazi se ne-tehnička stvarnost, nego prostorija s još užim tehnološkim zidovima. U njoj smo i dalje potpuno jednako ulovljeni u mreži, ali sada uz mogućnost detaljnog nadzora svakog našeg poteza, uključujući i poteze naše djece, koja će odrasti u potpuno resursizirani svijet, u kojemu je za običan odlazak u dućan ili banku potrebno skeniranje QR koda.
Problemi kriminala, sigurnosti, zaštite javnih institucija i zaštite djece naprosto se – kaže Tehnopolis – moraju rješavati. Stvarnost nije tu da bi se doživjela, već da bi se, riječima pionira moderne tehnoznanstvene paradigme Francisa Bacona, pribila uza zid i podčinila našoj volji. To što neka djeca neće moći posjetiti Facebook, nego će umjesto toga otići na YouTube, cijena je koju je Tehnopolis danas spreman platiti. Njegova je dugoročna dobit, a to je širenje i učvršćivanje tehnološkog okvira koji strukturira naše mišljenje i djelovanje, daleko veća od tog prividnog gubitka.
Ovaj i drugi tekstovi istog autora dostupni su na blogu Sapereaudecro.substack.com
Zašto nam Možemovac Gordan Bosanac govori da nećemo imati svoje nekretnine?
O zamornom kazalištu hrvatske politike i onom što se događa iza kulisa
