Europarlamentarni zastupnik stranke Možemo, Gordan Bosanac, nedavno je izjavio nešto što razotkriva uznemirujući postideološki trenutak u kojem se kao civilizacija nalazimo. Time je također još jednom ilustrirao da, koliko god se globalistička ljevica i globalistička desnica – koje dominiraju aktualnim javnim prostorom – deklarativno razilaze oko sporednih stvari, oko ključnih pitanja, onih koja zaista određuju kako će naša djeca i naši unuci živjeti, zagovaraju i provode potpuno iste politike.
Čovjek protiv mašine
Zastupnik Bosanac izjavio je naime da ćemo se „morati kulturalno nekako naučiti da možda nećeš imati svoju nekretninu, ali ćeš biti jako dobro zaštićen kao podstanar“. Riječi su to koje reflektiraju ranija obećanja iznimno mračnih globalističkih organizacija poput World Economic Foruma, koji je također prije koju godinu sablažnjujuće najavio da u budućnosti ljudi neće imati ništa (svoje), ali da će pritom biti sretni.
Takve tvrdnje teško je smjestiti u bilo koju veliku ideološku priču iz prošlosti. Klasični kapitalizam zasigurno ne može pristati na dokidanje privatnog vlasništva u ime državnih ili naddržavnih centara moći, no ni socijalističke inačice staroga kova nisu kompatibilne s idejom da se privatnog vlasništva odričemo ne radi nekakvog kolektivnog samoupravljanja, već kako bi ono bilo redistribuirano na druge privatne osobe, to jest one koje si to u novom poretku mogu priuštiti.
Suprotno tome, postideološko vrijeme današnjice, koje je velike povijesne svjetonazorske sukobe smijenilo golom tehnokratskom težnjom za moći, savršeno se slaže s takvom idejom. Podjela na slobodno tržište s jedne strane i državu s druge atavizam je prošlosti. Živimo u vremenu sveobuhvatne vladavine onoga što britanski pisac Paul Kingsnorth naziva Mašinom (engl. The Machine). Mašina je hibridno udruženje suvremene sekularne velike države (konkretno: globalističkih centara moći koji upravljaju i nacionalnim, tobože demokratskim vlastima) i vrijednosno ispražnjenog tržišta, sačinjenog od bezličnih nadljudskih korporacija.
Mašina ne želi da čovjek ima svoje privatno vlasništvo, jer Mašini odgovara – bilo radi povećanja svoje političke moći s jedne strane ili ekonomskog profita s druge – da je što više ljudi ovisno o njoj. Samodostatnost obitelji kao ekonomski i šire društveni ideal katoličkoga nauka u izravnom je sukobu s oba krila suvremenog progresivizma, jer prevladavajući kult napretka ne gleda na obitelj kao na temeljnu jedinicu polisa, već ljude općenito smatra svojevrsnim sistemskim komponentama ili kotačićima šireg poretka od kojih se očekuju uniformnost i poslušnost.
Ljude stoga valja atomizirati, odnosno olabaviti njihove prirodne međuosobne veze, jer je razdijeljenim narodom lakše ovladati. Atomizacija se vrši s jedne strane žrtvovanjem obiteljskoga života na oltaru karijernog napretka te s druge nametanjem raznih progresivnih protuobiteljskih društveno-antropoloških idejnih eskperimenata. Čovjek se uz pomoć te dvije silnice ekonomskoga i političkoga progresivizma pretvara u rascjepkanu, iskorijenjenu amorfnu masu, podobnu za remodeliranje prema željama Mašine.
Privatno vlasništvo u tom je smislu prepreka potpunom raščovječenju čovjeka, jer dok čovjek ima svoj dom, on ima i mjesto koje, barem u teoriji, može biti netaknuto djelovanjem Mašine. Dok god ima vlastiti, doslovno ili figurativno rečeno, komad zemlje, ima i mjesto na koje se može povući ako ga Mašina odluči izopćiti, kako je to, među ostalim, činila tijekom ilustrativnih godina takozvane pandemije. Mašina je tada naprosto zatvorila ograde za sve koji joj nisu bili apsolutno poslušni, pokazujući svu raskoš svoje trenutačne moći. Tko nije imao vlastita vrata koja je mogao zatvoriti i tako se zaštititi od vrijeđanja, ucjena i agresije većine, taj je, kao kotačić u stroju, bio prisiljen poslušno izvršavati dodijeljenu mu ulogu.
Američki filozof Richard Weaver privatno je vlasništvo nazivao posljednjim metafizičkim pravom, posljednjom branom pred cjelovitim podčinjavanjem čovjeka od strane modernog stroja. On pritom nije mislio na nekakvo apstraktno privatno vlasništvo iza kojega ne stoji čovjek glavom i bradom već monstruozni korporativni entiteti, koji u ovome trenutku dijele prijestolje naše civilizacije s jednako monstruoznim naddržavnim parapolitičkim strukturama poput spomenutog WEF-a. Mislio je, radije, na onaj spomenuti komad zemlje koji prehranjuje obitelj; koji omogućuje čovjeku i njegovoj zajednici da žive od vlastitog rada i da u kontekstu osnovnih životnih potrepština ne budu ovisni o trećim stranama – bilo korporativnim, bilo političkim.
G. K. Chesterton u sličnom tonu poznato zaključuje da problem vrijednosno ispražnjenog modernog kapitalizma nije u postojanju privatnog vlasništva, kako su to tvrdili mahniti i opsjednuti marksisti, već u tome što privatnog vlasništva ima premalo. Problem je što se vlasništvo grupira u rukama interesnih centara moći ili, još točnije, u rukama koje stoje iza tih centara a koje uopće nisu ljudske.
Privatno vlasništvo – a napose privatnost doma – posljednja je institucija koja čovjeku jamči da nije potpuno podređen kolektivnoj volji. Gospodin Bosanac to očigledno ne razumije te na dom gleda sukladno okvirima suvremene Mašine, lišavajući ga njegova ontološkog značenja i svodeći ga isključivo na ekonomski fenomen. Dom je, međutim, i preduvjet bilo kakve istinske suverenosti, jer samo samodostatni dom može u potpunosti jamčiti da čovjek može zaista povući granicu i odbiti izvanjske naredbe politike ili ekonomije.
Govoriti o nekakvoj zaštiti podstanara, koja će garantirati da su oni zadovoljni prebivanjem na tuđem posjedu, isprazna je tlapnja ili dobra ilustracija onoga što samo prividno posvađane, a zapravo udružene plave i zelene političke strane našeg doba poručuju čovjeku: bit ćeš sretan zato što ću ti ja to garantirati. Ili, kako je to savršeno opisao Alexis de Tocqueville, „iznad [modernih] ljudi uzdiže se golema i brižna vlast koja sama preuzima brigu o njihovim užicima i nadzire njihovu sudbinu. Ona je apsolutna, pedantna, brižna i blaga. Ona bi nalikovala roditeljskoj vlasti kad bi joj cilj bio pripremiti ljude za zrelost; ali ona, naprotiv, nastoji ljude zadržati u trajnom djetinjstvu.”
I dok politički činovnici Mašine poručuju da morate naučiti biti ovisni o njima i o svijetu kojeg oni oblikuju, Sapere Aude nedvosmisleno im odgovara: borba za očuvanje obitelji, privatnosti i doma – a na kraju i za samoga čovjeka – borba je od koje ne možemo, ne smijemo i nećemo odustati.
Ovaj i drugi tekstovi istog autora dostupni su na blogu Sapereaudecro.substack.com
