Neminovno je da će kormilari današnjeg duha vremena htjeti iskoristiti sumanuti rat na Bliskom istoku kako bi proveli novi psihosocijalni eksperiment zatvaranja svijeta u sveobuhvatni tzv. lockdown, samo što će to ovoga puta težiti učiniti pod celofanom energetske krize.
Tomu je tako među ostalim zato što kao društvo nismo adekvatno adresirali ono što smo proživjeli između 2020. i 2023. godine. Iz današnje perspektive potpuno je jasno svakome tko želi vidjeti da su vodeći tadašnji javnozdravstveni narativi bili građeni na blatantnim neistinama. Niti je zatvaranje u lockdown bilo ispravno rješenje, jer se virus najviše širio upravo u zatvorenim prostorima, niti je mjera od dva metra bila bazirana na bilo čemu osim na nasumičnom političkom igrokazu, niti je novi, agresivno nametani farmakološki proizvod zaustavljao širenje zaraze.
Te tri krovne teze pandemijskog eksperimenta nisu bile samo neistinite, već i dijametralno suprotstavljene istini. Šanse da se tako nešto dogodi na toliko opsežnoj razini kao što je bila ona pandemijska gotovo su nepostojeće. Greške su neizbježne u svakom ljudskom djelovanju, no kontinuirane, destruktivne greške, koje su pojedinim interesnim centrima donijele masovni profit, a za koje se nitko nikada nije ispričao, iznimka su koja nas poziva na prekopavanje svega što se u to vrijeme činilo.
Mi to nismo učinili, među ostalim jer je takozvana “ubojita pandemija od koje ljudi padaju na ulicama” jedno jutro naprosto smijenjena s naslovnica kada je započeo rat u Ukrajini. Svoje propuste osjetit ćemo stoga ponovno na vlastitoj koži. Tragikomične naljepnice s upozorenjima o održavanju razmaka dandanas stoje na našim institucijama kao pobjednički relikt ondašnje tehnokracije, a izvjesno i kao najava nove.
Tri su karakteristike prema kojima možemo prepoznati da tehnokracija uzima maha u danom društvu:
Prva kaže da naprosto nema alternative osim puta koji su tehnokratski vladari zacrtali. Virus je jednostavno previše opasan da bismo postupili ikako drukčije. Rat je previše važan da bismo se bavili trivijalnostima kao što je očuvanje slobode govora. Energetska kriza prijetnja je koja zahtijeva stručnu, štoviše scijentizmom nametnutu i sveobuhvatnu reakciju.
Druga podsjeća da vrhunaravna vrijednost naših zajednica mora biti (kvantitativno mjerljiva) učinkovitost. Politika je iz te vizure ne mnogo više od velikog hiperracionalističkog stroja kojim treba adekvatno i minuciozno upravljati kako bi zadani input producirao željeni output. Rješenje problema manjka bolničkih kreveta ili manjka benzina hijerarhijski je važnije (barem u ovome trenutku) od nekakvih apstraktnih ljudskih prava i sloboda.
Treća, na temelju prve dvije, ustvrđuje da suviše opasne zakonitosti krize koja je pred nama zahtijevaju univerzalan, snažan, tehnoznanošću ojačan poduhvat ovladavanja svijetom kako bismo, nakon što smo preuzeli njegove uzde, mogli garantirati da se slične krize neće ponoviti u budućnosti. Drugim riječima, da je sama tehnokracija ne samo put nošenja s krizom X, već i put budućnosti općenito.
Pandemijska vladavina tehnologije, koja se socio-politički može sagledati kao konačan kraj režima zvanog liberalna demokracija, legitimiran je time što nitko za nju nije odgovarao. Okvir tada formalizirane globalističke tehnokracije sada će se primijeniti i na rastuću energetsku krizu, što mnoge od nas neće i ne može začuditi.
Osobno sam u ono vrijeme najavljivao da će distopija lockdownova neminovno opet ispoljiti svoje ružno lice, ali sljedeći puta u ime zelene parareligije. Novo bliskoistočno divljanje u tom je smislu samo voda koja, sukladno načelu da dobra kriza ne smije ostati neiskorištena, zalijeva odavno začahurena sjemena zelene bajke koju si postkršćanski Zapad priča kao štetni i opasni supstitut za naš ničeanski skrhan odnos s istinskom transcendencijom.
Kao i u ono vrijeme, glavna ljudska valuta u vremenima koja slijede bit će istina. Tko će biti dovoljno uporan da se tvrdoglavo drži njezinih skuta još će jednom nadjačati prolazne ludosti ovoga svijeta. Kao i onda, neka nam u umovima i srcima odzvanja mudrost velikoga Aleksandra Solženjicina:
“Stati u obranu istine nije ništa. Za istinu moraš pristati sjediti u zatvoru. Neka ti geslo bude ovo: neka laž dođe na svijet, neka ga čak i pobijedi. Ali ne kroz mene. Jednostavni čin hrabrog pojedinca jest odbiti sudjelovati u laži. Jedna riječ istine nadjačat će cijeli svijet.”
Digitalni totalitarizam: Uvođenje nadzora pod krinkom brige za djecu
Zašto nam Možemovac Gordan Bosanac govori da nećemo imati svoje nekretnine?
O zamornom kazalištu hrvatske politike i onom što se događa iza kulisa
