Nakon što je dr. sc. Marko Medved, laik, siva eminencija Riječke nadbiskupije, na portalu Fratellanza nizom etiketa napao najprije svećeničko ređenje don Elvira Tabakovića, koje se dogodilo u Zagrebu 9. lipnja 2026., a potom i sudionike trsatske tribine „Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva“ među kojima i kancelara Casalongu, ovaj mu je odgovorio na facebook portalu svoje župe.
Je li moguće da je otvoreni napad nadbiskupovog omiljenog suradnika došao bez prethodnog dogovora s mons. Uzinićem? Ako jest, znači li to da je riječki metropolit odustao od svog kancelara?
Pojavljivanje kancelara Casalonge na tribini na kojoj se predstavljala knjiga za koju se pretpostavlja da iznosi teze koje Marko Medved ne podržava, bila je naznaka da možda mons. Uzinić iskreno zastupa dijalog na koji se tako rado poziva i unutar svoje nadbiskupije. No, otvoreno etiketiranje na Fratellanzi u režiji njegova najbližeg suradnika ukazuju na ozbiljnu mogućnost da je Casalonga napravio grijeh koji je u Riječkoj nadbiskupiji neoprostiv – usudio se javno reći što misli, a ne misli isto kao i Marko Medved!?
Bude li kancelar na skorim dekretima smijenjen sa svoje pozicije bit će to neupitna potvrda da riječki nadbiskup njeguje „dijalog“, ali samo sa istomišljenicima Marka Medveda.
Prenosimo u cijelosti tekst kancelara Riječke nadbiskupije, crikveničkoga dekana i crkvenoga pravnika Gorana Casalonge s Facebooka, kojim reagira na konstrukcije Marka Medveda protiv tribine Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva, održane na Trsatu, i druge aktualnosti katoličkoga života u Hrvatskoj. Oprema teksta je redakcijska.
Objava prečasnog Casalonge
Smatram potrebnim osvrnuti se na tekst g. Marka Medveda pod nazivom „Ispravno shvaćena tradicija nije gledanje u prošlost, već pogled prema naprijed“ od 13. lipnja 2026. na stranici fratellanza.net gdje se autor osvrće na tribinu o Bibliji koja je održana u Rijeci.
Osobno iskustvo s višestrukošću obreda u Katoličkoj Crkvi
Prije nego što se osvrnem na pojedine tvrdnje iz teksta Marka Medveda, smatram potrebnim reći nešto i o vlastitom iskustvu. Kao rimski student Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima, upoznao sam kroz pet godina u Rimu mnoge obredne forme, osobito u tjednima za jedinstvo kršćana kada su se časne sestre iz Via del Corso potrudile pozvati etiopljane, armence, Tomine kršćane i druge obredne obitelji Katoličke Crkve.
Bio sam student na dvije Kongregacije. Sudjelovao sam u svim oblicima stare i nove rimske liturgije i slavio također sveta otajstva prema njima. Također sam stekao mnoga prijateljstva u bogatstvu različitosti Katoličke Crkve i upoznao bogatu baštinu koju imamo.
Potom, kao sveučilišni nastavnik kanonskoga prava nastojao sam studente uvoditi u život i nauk Crkve oslanjajući se na tri temeljna izvora koja su redovito stajala na mom stolu i koja sam koristio u nastavi: dokumente Drugoga vatikanskog koncila, Zakonik kanonskoga prava i Katekizam Katoličke Crkve svetoga Ivana Pavla II. U svom radu nikada nisam polazio od ideoloških kategorija, nego od službenoga nauka Crkve i njezina pravnog poretka.
Posebno sam nastojao tumačiti koncilske dokumente u ključu koji je papa Benedikt XVI. nazvao „hermeneutikom reforme u kontinuitetu“, odnosno u uvjerenju da Drugi vatikanski sabor nije prekid s prethodnom predajom Crkve, nego njezin organski razvoj.
Pastoralni naglasci papa Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje
Istodobno sam studentima uvijek predstavljao i najnoviji razvoj kanonskoga prava, zakonodavne promjene i pastoralne naglaske papa Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI., i pape Franje. Drugim riječima, moj pristup nije bio ni „predkoncilski“ ni „postkoncilski“, nego katolički: ukorijenjen u kontinuitetu crkvene predaje i otvoren legitimnom razvoju koji Crkva kroz svoje učiteljstvo i zakonodavstvo provodi.
Za mene ne postoji predkoncilska ni postkoncilska, postoji samo jedna Crkva koja ima „communio“ u prostor-vremenu. Veliki koncilski teolozi Congar i de Lubac i sami su tako promatrali Crkvu. Congar je bio za reformu u Crkvi, a ne za promjenu same Crkve.
De Lubac je još snažnije upozoravao protiv tumačenja Koncila kao revolucije ili „novog početka“. Kritizirao je ono što je nazivao duhom raskida s tradicijom i držao da Koncil treba čitati u svjetlu cjelokupne crkvene predaje.
U tom duhu i u poticanju čitanja ovih autora, formirao nas je naš nadbiskup i moj zareditelj, a ujedno filozof i uvaženi intelektualac, dr. Ivan Devčić koji nas je kao studente usrdno poticao da čitamo ove autore radi boljeg i ispravnijeg razumijevanja same Crkve i Koncila.
Teške optužbe
Upravo zato smatram da Marko Medved iznosi vrlo teške optužbe kada sudionike tribine, bez navođenja imena, bez precizne argumentacije i bez suočavanja s konkretnim iznesenim stajalištima, svrstava među predstavnike „predkoncilske teologije“ i „predkoncilske liturgije“. Takve kvalifikacije ne pogađaju samo pojedince nego dovode u pitanje njihovu vjernost Drugom vatikanskom saboru i njihovu teološku vjerodostojnost. Zato one zahtijevaju mnogo ozbiljnije obrazloženje nego što ga nalazimo u njegovu tekstu.
Je li odavanje priznavanja sv. Jeronimu dokaz natražnjaštva?
Posebnu pozornost zaslužuje njegova tvrdnja: „U zadnje vrijeme svjedočili smo i zloporabi uključivosti. Naime, na tribini organiziranoj nedavno u Rijeci o zadnjem prijevodu Biblije, na uključivu i sinodalnu Crkvu pozivali su se paradoksalno upravo oni koji stoje na pozicijama predkoncilske teologije i predkoncilske liturgije, a što je vidljivo po pozivanju na Jeronimovu Vulgatu.“
Takva tvrdnja zahtijeva pojašnjenje. Tko su konkretno osobe koje navodno „stoje na pozicijama predkoncilske teologije i predkoncilske liturgije“? Jesu li to predavači? Sudionici rasprave? Organizatori? Koje su točno njihove tvrdnje bile predkoncilske? Koje su konkretne teološke ili liturgijske pozicije iznijeli koje bi opravdale tako ozbiljnu kvalifikaciju?
Glasnogovornik i apologet nadbiskupa Uzinića
Ovdje nije riječ o bezazlenoj opasci. Nekoga označiti predstavnikom „predkoncilske teologije“ znači sugerirati da stoji nasuprot temeljnim smjernicama Drugoga vatikanskog sabora. Takve se optužbe ne mogu iznositi na razini insinuacija, što nije dostojno bilo koga tko se redovito poziva na nadbiskupa Uzinića ili se u javnosti pojavljuje kao neslužbeni glasnogovornik i apologet te svojata njegovu širinu i otvorenost, nego zahtijevaju preciznu argumentaciju.
Tim više što je Marko Medved bio osobno telefonski pozvan od organizatora da sudjeluje na tribini. Nitko ga nije isključio iz rasprave. Naprotiv, vrata su mu bila otvorena. Mogao je biti nazočan, postavljati pitanja, iznijeti svoje primjedbe, osporavati argumente i uključiti se u dijalog. To bi bio istinski sinodalan pristup.
Umjesto toga, nakon tribine dobivamo naknadne kvalifikacije o navodnoj „predkoncilskosti“ sudionika, bez suočavanja s konkretnim argumentima koji su ondje izneseni. Mislim da takav pristup sinodalnosti nagrđuje sinodalnost koju živimo u Riječkoj Crkvi i koja je plod zalaganja, uključivosti i širine nadbiskupa Mate Uzinića.
„Sumnjivo“ pozivanje na sv. Jeronima?
Još je problematičnija tvrdnja da je navodna „predkoncilskost“ vidljiva iz pozivanja na Jeronimovu Vulgatu. Treba li doista zaključiti da je pozivanje na sv. Jeronima postalo znak teološke sumnjivosti? Da je Vulgata, koja je više od tisuću godina oblikovala zapadnu teološku, liturgijsku i kulturnu tradiciju, postala simbol nečega što bi trebalo diskreditirati?
Dokument Kongregacije za bogoštovlje Liturgicam authenticam iz 2001. doduše traži da se prijevodi za katoličku liturgiju imaju uskladiti s latinskim izdanjem Nove Vulgate. Svakako, možda Marko Medved nije bio upoznat s tom činjenicom, ali pritužbe na taj izbor Svete Stolice mora adresirati na rimsku adresu Piazza Pio XII. 10, a ne na sudionike tribine.
Sv. Jeronim nije predstavnik neke ideološke opcije, nego crkveni naučitelj i jedan od najvećih prevoditelja Svetoga pisma u povijesti kršćanstva. Pozivati se na njega ne znači odbacivati Drugi vatikanski sabor, nego biti svjestan da se katoličko razumijevanje Svetoga pisma ne može odvojiti od cjelokupne crkvene predaje.
Upravo je to bio smisao tribine o novom prijevodu Biblije. Rasprava nije bila usmjerena protiv prevođenja Svetoga pisma na suvremeni hrvatski jezik. Naprotiv, pohvaljen je trud i napor u pripravi, a više je puta istaknuto da je zbog razvoja jezika potrebno iznova prevoditi Božju riječ. No istodobno je naglašena potreba da prijevod ostane vjeran izvorniku, teološki precizan i svjestan višestoljetne katoličke recepcije biblijskoga teksta.
Stoga nije jasno kako se ozbiljna stručna rasprava o prijevodu Biblije može prikazivati kao „zloporaba uključivosti“. Nije li upravo uključivost omogućavanje prostora za pitanja, kritiku, argumente i različita stručna mišljenja? Tim više što je papa Lav XIV. nedavno pozvao da se u sinodalnu provedbu uključe svi sudionici, pa i oni koji se ne slažu sa sinodom o sinodalnosti, a koje je naš nadbiskup Mate simpatično nazvao tzv. kočioničari.
Marko vs. Mate
Dapače i nadbiskup Mate sve nas, idući putem pape Lava, podsjeća: „Dijalog nije poistovjećivanje, ali i nije samo govor. Dijalog je i slušanje.“
U tom smislu zanimljivo je usporediti Medvedov pristup s riječima riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića. Nadbiskup je nedavno istaknuo da Crkva nije pozvana biti ni liberalna ni konzervativna, nego Kristova, te da društvu ne trebaju novi kulturni ratovi nego glasovi koji povezuju, a ne polariziraju. Također je upozorio da Crkva ne smije postati izolirana tvrđava koja druge promatra kao neprijatelje.
Te riječi zaslužuju ozbiljno promišljanje. Jer upravo se u Medvedovu tekstu osjeća logika svrstavanja ljudi u unaprijed zadane kategorije: jedni su navodno koncilski i otvoreni, drugi predkoncilski i zatvoreni. Takav način rasprave teško se može uskladiti s pozivom na dijalog, slušanje i međusobno poštovanje.
Upravo zato bilo bi korisno da se Marko Medved ugleda na širinu koju pokazuje nadbiskup Mate Uzinić, osobito kada govori o potrebi izbjegavanja polarizacija i kulturnih ratova unutar Crkve. Nadodao bih još jedan nadbiskupov poticaj: „Ako želimo otvoriti prostor za dijalog i za slušanje drugoga moramo ostaviti po strani aroganciju i apologetiku.“
Elvis vs. Elvir
Dodatnu nedoumicu izaziva činjenica da se stječe dojam kako autor nije dovoljno upoznat ni s osobama o kojima piše. Primjerice, riječ je o Elviru Tabakoviću, a ne o „Elvisu Tabakoviću“. Možda će netko reći da je riječ o sitnici, ali kada se javno iznose ozbiljne kvalifikacije o ljudima i njihovim navodnim teološkim pozicijama, najmanje što se može očekivati jest elementarna točnost i prethodna informiranost čiji je nedostatak nedopustiv u slučaju jednog ozbiljnog intelektualca i akademski obrazovanog građanina.
Osim toga, Elvir Tabaković pripada zajednici papinskoga prava koja u svom liturgijskom životu koristi Vetus Ordo. To nije nikakva nelegitimna ili rubna praksa, nego oblik bogoslužja koji je desetljećima bio uređen crkvenim zakonodavstvom i koji ostaje dio složene liturgijske stvarnosti Katoličke Crkve. On je poslušni sin Katoličke Crkve, a ne šizmatik ili lefebrovac.
Kontroverzni Grillo
Ovdje dolazimo do još jednoga problema Medvedova teksta. On se oslanja na Andreu Grilla kao na gotovo neupitni autoritet. Međutim, Grillo je vrlo kontroverzna figura i unutar same Crkve. Široko je poznat kao jedan od glavnih idejnih arhitekata ili barem najutjecajnijih zagovornika smjera koji je doveo do dokumenta Traditionis custodes. Njegovi javni istupi o tradicionalnoj liturgiji, o svetom Karlu Acutisu i o pitanju ženskoga đakonata izazvali su brojne reakcije.
Nakon njegovih obezvrjeđujućih istupa vezanih uz sv. Karla Acutisa pojavile su se peticije i javne reakcije studenata, laika i drugih vjernika koji su tražili preispitivanje njegove prikladnosti za poučavanje. Grillo je dakle daleko od toga da predstavlja nekakav opći konsenzus liturgijske znanosti. On predstavlja jedan glas, često vrlo glasan i medijski prisutan, ali nikako jedini.
Posebno je važno istaknuti da ni među profesorima Papinskoga sveučilišta Sant’Anselmo ne postoji jedinstvo oko njegovih stajališta. Prikazivati Grilla kao glas cjelokupne suvremene liturgijske znanosti jednostavno nije točno.
Slično vrijedi i za pitanje ženskoga đakonata. Grillo pripada krugu autora koji zagovaraju njegovo uvođenje. Papa Franjo dopustio je raspravu i proučavanje toga pitanja, ali nije otvorio put sakramentalnom đakonatu žena. Drugim riječima, dopustio je istraživanje, ali nije prihvatio zaključak koji Grillo i njemu bliski autori zagovaraju. To pokazuje da Grillo nije mjerilo crkvenoga nauka.
Jednoumlje vs. raznolikost
No možda je najveći problem Medvedove argumentacije njezino nerazumijevanje same liturgijske raznolikosti Katoličke Crkve. Vjerujem da će nakon ovog objašnjenja preispitati svoje stajalište jer kako i sam naš nadbiskup Mate, lijepo kaže: „Teško je, ako ne i nemoguće, dijalogizirati s onim tko polazi od uvjerenja da posjeduje svu istinu“, ali će ujedno pastirskom brižljivošću istaknuti da dijalog u sebi sadrži spremnost na slušanje, a „slušanje u sebi uključuje i sposobnost uvijek novog preispitivanja i promišljanja vlastitih stavova.“
Zato, krenimo: Drugi vatikanski sabor u konstituciji Sacrosanctum Concilium izričito kaže: „Sveta Majka Crkva smatra da su svi zakonito priznati obredi jednaka prava i dostojanstva te želi da se u budućnosti sačuvaju i na svaki način promiču.“ (SC 4)
To je jedna od najvažnijih koncilskih izjava o liturgiji. Ona ne govori o uniformnosti nego o poštivanju zakonite različitosti.
Možda bi bilo korisno da Marko Medved malo proširi pogled izvan hrvatskoga konteksta. U Italiji, Poljskoj, Slovačkoj, Malti, Austriji, Sloveniji, Francuskoj ili Španjolskoj vrlo je uobičajeno susresti potpuno koncilsku misu Pavla VI. slavljenu uz gregorijansko pjevanje, uporabu latinskoga jezika u dijelovima ordinarija, svečano liturgijsko ruho, uporabu povijesnih oltara ili slavljenje euharistijske molitve prema liturgijskom istoku (versus Deum). Nitko pritom ne smatra da je riječ o odbacivanju Koncila. Zato se Crkva vodi onom sv. Augustina: „U bitnome jedinstvo, u nebitnome sloboda, a u svemu ljubav.“
Štoviše, sam sveti Pavao VI. želio je da vjernici očuvaju zajedničku baštinu gregorijanskoga pjevanja te je zato objavio Jubilate Deo. Latinski jezik, gregorijansko pjevanje ili tradicionalni liturgijski elementi nisu znakovi pobune protiv Koncila, nego dio baštine koju je sam Koncil želio očuvati.
Iskustvo Personalne apostolske administrature sv. Ivana Marije Vianneya u Camposu
Jednako je pogrešno poistovjećivati određene vanjske liturgijske elemente s tzv. tridentskom misom. Misa prema misalu Pavla VI. može se slaviti na latinskom jeziku, uz gregorijanski koral i u položaju versus Deum. S druge strane, i prije Koncila postojali su slučajevi slavljenja prema narodu što je predviđao i tzv. misal Pija V. iz 1570., uporabe narodnoga jezika u određenim dijelovima bogoslužja te različiti stupnjevi liturgijske prilagodbe. Povijesna stvarnost mnogo je složenija od pojednostavljenih podjela koje se često susreću u suvremenim polemikama.
Korisno je prisjetiti se i iskustva Personalne apostolske administrature sv. Ivana Marije Vianneya u Camposu. Ta je struktura pokazala da je moguće puno zajedništvo s Rimom uz očuvanje tradicionalne liturgijske baštine. Upravo je iskustvo Camposa bilo jedan od važnih koraka koji su kasnije utjecali na razmišljanje pape Benedikta XVI. o liturgijskom pomirenju.
Nije slučajno da je isti papa kasnije uspostavio anglikanske ordinarijate. Tisućama bivših anglikanaca omogućeno je puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom uz očuvanje njihove vlastite liturgijske baštine, koja predstavlja poseban razvoj zapadne liturgijske tradicije nastao nakon odvajanja engleske Crkve u vrijeme Henrika VIII. Ako Crkva može prihvatiti takvu raznolikost, teško je razumjeti zašto bi pojedini katolici bili problematični samo zato što cijene starije oblike rimske tradicije.
Primjer kardinala Pierbattiste Pizzaballe i Kustodije Svete Zemlje
U tom smislu posebno je zanimljiv primjer kardinala Pierbattiste Pizzaballe i Kustodije Svete Zemlje. Malo gdje je nakon Drugoga vatikanskog sabora razvijena tako konkretna kultura liturgijske različitosti i uključivosti. U Svetoj Zemlji svakodnevno zajedno žive rimska, maronitska, melkitska, armenska, sirijska i druge katoličke tradicije. Nitko ih ne pokušava svesti na jedan liturgijski stil ili jedno povijesno razdoblje. Jedinstvo se ne postiže uniformnošću, nego zajedničkom vjerom.
Zbog toga se postavlja pitanje nije li dio suvremenih rasprava još uvijek zarobljen u liturgijskim kategorijama 1970-ih godina. Liturgijska znanost nastavila se razvijati. Današnja istraživanja liturgijske povijesti, sakralne umjetnosti, crkvene glazbe i ritualne teologije znatno su složenija od modela koji su dominirali neposredno nakon liturgijske reforme.
Zato nije razumno poistovjećivati suvremenu liturgijsku znanost s jednim autorom, a osobito ne s autorom tako polemičnim kao što je Andrea Grillo. Isticanje jednoga autora kao mjerila čitave liturgijske znanosti ne doprinosi ozbiljnosti rasprave.
Pax liturgica
Sve više uglednih crkvenih glasova danas govori o potrebi novoga liturgijskog mira. Nije slučajno da se ponovno spominje ideja pax liturgica koju je promicao Benedikt XVI. Nedavno je i opat slavnog samostana Solesmesa, nositelja obnove liturgijskog gregorijanskog pjevanja, koji je za razliku od laika Grilla svakodnevno kao monah uronjen u liturgiju, pozvao na prevladavanje liturgijskih sukoba i na traženje novih putova pomirenja kao odgovor na poziv pape Lava francuskim biskupima da se nađu modeli za integraciju onih koji se služe starijim liturgijskim oblicima.
Crkva ide dalje, ukorak s vremenom, a papa Lav je usmjerio pogled naprijed, komu pravo komu krivo, kao i zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša koji je dopustio i bez čijeg pristanka ne bi bilo ređenja po starom obredu u Zagrebu od strane kardinala. Teško mi je prihvatiti da portal fratellanza, koji zna objaviti i hvalevrijedne sadržaje, a za koji piše Marko Medved te koji se često direktno ili indirektno dotiče u člancima zagrebačkog nadbiskupa ima manje širine i veću uskogrudnost od čovjeka koji je prikazivan kao uskogrudan i zatvoren. Zato trebamo svi zajedno još puno učiti o crkvenoj širini od nadbiskupa Dražena Kutleše i nadbiskupa Mate Uzinića.
Možda je upravo to smjer koji nam danas treba. Manje etiketiranja, manje olakoga proglašavanja ljudi „predkoncilskima“, a više ozbiljnoga suočavanja s argumentima. Manje kulturnih ratova, a više dijaloga, manje ideoloških oznaka, a više širine. Zato nam i govori nadbiskup Mate: „Ako želimo otvoriti prostor za dijalog i za slušanje drugoga moramo ostaviti po strani aroganciju i apologetiku.“
Licem u Lice
U tome bi Marku Medvedu mogli biti uzori upravo nadbiskup Mate Uzinić, na kojega se često poziva, ali i kardinal Pizzaballa te iskustvo Kustodije Svete Zemlje, gdje se svakodnevno živi ono što Drugi vatikanski sabor doista traži: jedinstvo u vjeri uz poštivanje legitimne različitosti. Jer širina, dijalog, sposobnost slušanja i odbijanje polarizacija najbolje se pokazuju onda kada razgovaramo s onima s kojima se ne slažemo. A upravo je to ono što u ovoj raspravi najviše nedostaje.
Stoga, poštovani Marko, usmjerite pogled prema naprijed, a ne prema starim podjelama jer Crkva, kako kaže moj i Vaš natpastir: „Nije ni konzervativna ni liberalna, nego Kristova!“ i u njoj ima mjesta za sve različitosti.
I da, Marko, možemo i na kavu, kad stigneš, onako bratski. Kad dođeš u ordinarijat i kad nađeš vremena. Jer na kraju kada pođemo s ovog svijeta i tada više neće biti važni niti prijevodi sv. Pisma niti obredne forme jer će nas tada Kralj Kraljeva pozvati da ga gledamo oči u oči i ostvarit će se ona Pavlova: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“
Sanctus
Liturgija će biti onaj vječni Sanctus kojemu ćemo se pridružiti gdje nam sv. Ivan otkriva: „Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.“
Tada se nadam da ćemo se tamo susresti i ti i Elvir ili za tebe Elvis, nadbiskup Mate i Dražen, ekipa s tribine i naravno, nezaboravni sv. Jeronim, pa čak i ona ekipa koja je vezana uz novu „katoličku“ Bibliju i koja je gledala opstruirati i zaustaviti predstavljanje knjige na Trsatu svojim pritiscima. Tada ćemo se smijati svi zajedno ovome, prisjećajući se ovoga života, kako kaže sv. Terezija Avilska kao „loše noći, u lošoj krčmi“, a imajući među sobom istinsku Božju ljubav koju smo već sada pozvani izgrađivati.
Tvoj brat u Kristu,
Goran Žan Lebović Casalonga
Koga zanima više
Goran Žan Lebović Casalonga, Kancelar Riječke nadbiskupije pozvao na dijalog i sinodalnost na tribini o spornom prijevodu Biblije
Jakov Kršovnik, Radelj: Novi prijevod Biblije pun netočnosti
Petar Marija Radelj, Žrtve trgovanja riječju Božjom
Željko Bistrović, Tribina Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva u Rijeci
