Zbrka s materinskim jezicima u Registru stanovništva: jezična improvizacija i pogrješni nazivi

Metodološke i normativne nedosljednosti pri odabiru materinskoga jezika: kako država evidentira identitet građana mimo norme i logike?

Prethodni nastavci: U Registru stanovništva 68 ‘vjera’: isti izbornik nudi nam katolik, joga i agnostik i Država brka narodnost i državljanstvo: zbrka u Registru stanovništva

Identitetska važnost

Materinski jezik[1] prvi je kojemu je dijete izloženo od rođenja, obično onaj kojim govore njegovi roditelji. Bitna je odrednica osobnoga, kulturnoga i društvenoga identiteta. Ključni je alat za razmišljanje i samoizražavanje, temelj učenja, „blago prema kojemu se svaki čovjek mora odnositi i s ljubavi i s poštovanjem“ (Dalibor Brozović). Uči se prirodno i neusiljeno, u postupku znanom kao usvajanje jezika, bez obzira na bilo kakvu pouku. Zbog toga se izvorni govornici smatraju znalcima svoga jezika.

Materinski jezik ključan je podatak za razumijevanje jezične strukture stanovništva, ali i osobnoga jezičnoga identiteta. Način na koji se taj podatak prikuplja, tumači i obrađuje trebao bi stoga počivati na jasnim definicijama, dosljednoj metodologiji i jezičnoj točnosti.

Izjava o materinskom jeziku

Izjava o materinskom jeziku u Središnjem registru stanovništva, kako je ponuđena, pokazuje nedosljedno pisanje imena jezika, udvostručavanje istih jezika, izostavljanje pojedinih jezika i neusklađenost popisa materinskih jezika s popisom narodnosti.

Prije unosa Izjave o materinskom jeziku aplikacija Središnjega registra stanovništva tumači: „Materinski jezik je jezik koji je osoba naučila u najranijem djetinjstvu i koji smatra svojim prvim jezikom. To je u pravilu jezik kojim osoba najbolje vlada i s kojim se najviše identificira. Podatak se daje prema osobnom osjećaju i opredjeljenju.“ Isto se navodi i u Korisničkim uputama (str. 49).

No, prijašnji zakoni o popisu pučanstva (koje je Hrvatski sabor donio 1995., 2000., 2010. i 2020.), kao i stariji propisi o popisu stanovništva od 1947. do 1991., ustaljeno su određivali da se podatak o materinskom jeziku prikuplja obvezatno, a ne po slobodnoj volji ispitanika.[2]

U padajućem izborniku 9. listopada 2026. nudili su se sljedeći materinski jezici:

[1.] Hrvatski
[2.] Albanski
[3.] Bosanski
[4.] Bugarski
[5.] Crnogorski
[6.] Češki
[7.] Mađarski
[8.] Makedonski
[9.] Njemački
[10.] Poljski
[11.] Romski
[12.] Rumunjski
[13.] Rusinski
[14.] Ruski
[15.] Slovački
[16.] Slovenski
[17.] Srpski
[18.] Talijanski
[19.] Turski
[20.] Ukrajinski
[21.] Vlaški
[22.] Hebrejski
[23.] Flamanski
[24.] Bjeloruski
[25.] Danski
[26.] Engleski
[27.] Finski
[28.] Francuski
[29.] Irski
[30.] Nizozemski
[31.] Norveški
[32.] Portugalski
[33.] Španjolski
[34.] Švedski
[35.] Grčki
[36.] Litvanski
[37.] Latvijski
[38.] Estonski
[39.] Moldavski
[40.] Goranski
[41.] Arapski
[42.] Armenski
[43.] Hindi
[44.] Kineski
[45.] Japanski
[46.] Korejski
[47.] Perzijski
[48.] Gruzijski
[49.] Filipinski
[50.] Nepalski

Imena svih jezika pisana su velikim početnim slovom, iako imena jezika (glotonimi) prema svim pravopisima hrvatskoga jezika treba pisati malim početnim slovom.

Nepravilna imena nekih jezika

Pod brojem 3. piše Bosanski, iako se taj jezik u hrvatskom zove bošnjački (v. 1, 2, 3, 4, 5).

Pod brojem 36. piše Litvanski, iako se jezik u hrvatskom ne zove po zemlji (Litva), nego po narodu litavski (od Litavac). Oblik litvanski nastao je prema imenu Litvanija, koje ne pripada hrvatskom standardnom jeziku, nego potječe od ruske ili srbističke tvorbe.

Pod brojem 39. piše „Moldavski“, iako bi pridjev trebao biti moldovski, jer je zemlja nakon raspada Sovjetskoga Saveza i odbacivanja ruskoga utjecaja (u kojem se zemlja zvala Moldavija, Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika) promijenila ime u rumunjski oblik Moldova (hrvatski Moldovska). K tomu je ime jezika moldovski anakrono, jer je to isti jezik kao rumunjski, a ni pravno više ne postoji nakon što je moldovski parlament Zakonom br. 52 od 16. ožujka 2023. u svim propisima službeno zamijenio izraz „moldovski jezik“ izrazom „rumunjski jezik“.

Pod brojem 43. piše „Hindi“, što je njegovo englesko ime; taj se jezik na hrvatskom zove hindski.

Višestruka bilježenja

Nizozemski (30.) je naveden pod tim imenom i kao flamanski (23.), dakle dva puta.

Kao što je već rečeno, rumunjski (12.) je naveden pod tim imenom i kao „moldavski“ (39.), iako je riječ o istom jeziku.

Nepotpunost popisa

U popisu nije ponuđen hrvatski znakovni jezik. Iako se temelji na hrvatskom jeziku, zakonom je određen kao „samosvojan jezični sustav s vlastitim gramatičkim pravilima, potpuno neovisan o jeziku čujućih osoba“ (članak 5. stavak 1. Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj – Narodne novine, br. 82/15). Podatak o tome kolikom je broju osoba on materinski jezik bio bi društvu, državi i skrbnicima tih osoba korisniji od utapanja njihova broja u ukupan broj izvornih govornika hrvatskoga.

Pod brojem 21. nudi se vlaški. Tako južno od Učke zovu jezik koji izumire. Ali sjeverno od Učke (na Ćićariji) zovu ga žejanski, a znanstvenici oba ta govora zovu istrorumunjski. S druge strane postoji vlaški jezik kojim govore etnički Vlasi.

Od jezika Europske unije na izborniku se ne nudi malteški, a od ostalih europskih jezika nisu uvršteni, primjerice: aragonski, asturski, baskijski, bretonski, donjolužički, galicijski, gornjolužički, islandski, katalonski, kašupski, korzički i okcitanski.

Popis materinskih jezika nije usklađen s popisom „nacionalnosti“, pa iako državljanin ne mora biti pripadnik većinskoga naroda niti mu onda materinski jezik mora biti jezik toga naroda, ipak je najčešće očekivani glotonim izostao za sljedeće ponuđene nacionime:

S druge strane u izborniku materinskih jezika ponuđeni su jezici čiji tipični izvorni govornik nije naveden kao etnonim u izborniku narodnosti:

Podrijetlo popisa

Na poseban upit portala Dijalog, Porezna uprava, koja uspostavlja i vodi Središnji registar stanovništva, odgovorila je 14. listopada 2026. kako ona nije samostalno kreirala popis jezika u padajućem izborniku radi davanja Izjave o materinskom jeziku u Registru stanovništva, nego ga je preuzela od Državnoga zavoda za statistiku koji vodi i održava statističke klasifikacije u Hrvatskoj. Porezna uprava ističe i kako sadržaj padajućega izbornika nije bio predmet zasebnoga vrjednovanja pojedinih jezika, nego da on predstavlja tehničku provedbu unaprijed definiranih klasifikacijskih popisa radi standardiziranoga i jednoobličnoga evidentiranja podataka.

Zaključak

Raščlamba popisa materinskih jezika u Središnjem registru stanovništva upućuje na potrebu sustavne jezične i metodološke revizije. Uočene su nedosljednosti u pisanju glotonima, udvostručavanja istovjetnih jezika pod različitim imenima, izostanak pojedinih jezika te neusklađenost između popisa materinskih jezika i popisa narodnosti.

Potrebno je stoga uskladiti popis materinskih jezika s popisom narodnosti, uskladiti imena jezika s hrvatskom jezičnom normom, ukloniti udvostručene kategorije te objaviti mjerila prema kojima su jezici uvršteni u izbornik.

[1] Materinski jezik zove se: slovački materinský jazyk, češki mateřský jazyk, slovenski materinščina, gornjolužički maćeršćina, donjolužički maśeršćina, ruski материнский язык / materinskij jazyk, ukrajinski материнська мова / materins’ka mova, bjeloruski мацярынская мова / macjarynskaja mova, bugarski майчин език / majčin ezik, srpski матерњи језик / maternji jezik, makedonski мајчин јазик / majčin jazik, latinski i talijanski lingua materna, engleski mother tongue, njemački Muttersprache, nizozemski moedertaal, švedski i danski modersmål, norveški morsmål, francuski langue maternelle, kastilski lengua materna, portugalski língua materna, rumunjski limba maternă.

Na poljskom se zove „očinski jezik“ (język ojczysty). Sveto Pismo zove ga „jezikom otaca“ (Druga o Makabejcima 7, 8). U novije doba pojam se pokušava istisnuti pojmovima: „rodni jezik“, „prvi jezik“, „jezik kolijevke“.

Pojam je jednorječnica u germanskim jezicima (afrikanerski, amiški /pensilvanijski njemački/, danski, donjosaski nizozemski, islandski, limburški, nizozemski, njemački, norveški, švedski i zapadnofrizijski) i onima koji su im dodirni: estonski, finski, mađarski, venetski te od slavenskih: donjolužičkom, gornjolužičkom i slovenskom. U ostalim jezicima to je dvorječna sveza (sintagma).

[2] Članak 4. stavak 1. Zakona o popisu pučanstva u 1996. godini, članak 11. stavak 1. Zakona o popisu stanovništva, kućanstava i stanova 2001., članak 12. Zakona o popisu stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2011. godine, članak 14. točka a) Zakona o popisu stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2021. godine.