55. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
Postoje li u Hrvatskoj dva tipa antisemitizma?
Kao što danas možemo i vidjeti očito postoje. I to jedan koji je dopušten i drugi koji je zabranjen! Kako bih dodatno pojasnio na što mislim pokušati ću biti još precizniji, ovisi li osuda mržnje prema Židovima o tome s koje strane političkog spektra ona dolazi?
Prekjučer smo svjedočili ogavnoj, suludoj i biti ću slobodan reći izrazito neprijateljskoj raboti koja je prvenstveno usmjerena protiv Republike Hrvatske, a tek onako ovlaš protiv navijača gostujućeg stranog nogometnog kluba. Naime, radi se o situaciji u kojoj nekoliko pojedinaca u svojoj navijačkoj ekstazi pred nogometnu utakmicu u Splitu uzvikuje odvratne parole kojima se zazivaju Hitler i Auschwitz. Svatko iole trezven, racionalan i usudit ću se reći normalan ovakve parole treba osuditi. I to bez ikakve relativizacije, opravdavanja te posebice bez pokušaja da se takvo ponašanje proglasi bezazlenim navijačkim folklorom. Auschwitz ne može biti dosjetka dok Hitlera nikako ne smijemo poistovjetiti s navijačkim rekvizitom, a tek genocid nad šest milijuna Židova nikada i nikako ne bi smio biti materijal za stadionsko junačenje.
Za mene osobno ovaj slučaj otvara jednu drugu, daleko zanimljiviju i maliciozniju priču.
A ta nam priča pripovijeda o selektivnoj moralnoj osjetljivosti, političkom licemjerju i dvostrukim kriterijima onih koji se danas najglasnije zgražaju nad ovim navijačkim činom antisemitizma dok istodobno pokazuju zapanjujuću toleranciju prema aktivističko političkim porukama koje dovode u pitanje samo postojanje židovske države. I ne zavaravajmo se jer u konačnici dovode u pitanje i opstojnost židovskog naroda.
Antisemitizam nije manje opasan ako umjesto obrijane glave i navijačkog šala on nosi palestinsku maramu, govori jezikom ljudskih prava i nastupa pod zastavom progresivnog aktivizma.
OD AUSCHWITZA DO „OD RIJEKE DO MORA”
Posebno je tu zanimljiva politička i aktivistička scena koja već godinama nastupa pod sloganom „Free Palestine”.
Sama po sebi, sloboda palestinskog naroda nije sporna kao što nije sporno ni pravo na palestinsku državu, a koju njezini čelnici smišljeno opetovano odbijaju!
Također nije sporno niti pravo na osudu izraelskih vojnih operacija, niti zahtjev da se zaštite nedužni palestinski civili.
Štoviše, svako civilizirano društvo mora imati pravo kritizirati postupke bilo koje države, uključujući Izrael.
No, tu valja biti oprezno precizan jer postoji granica između kritike državne politike i osporavanja prava jedne države i njezina naroda na postojanje. I baš se upravo na toj granici nalazi očit primjer političkog licemjerja.
Kada na prosvjedima čujemo kako se uzvikuje „From the river to the sea, Palestine will be free”, valja se zapitati: što se točno podrazumijeva pod prostorom od rijeke Jordan do Sredozemnog mora? Naime, na tom se prostoru danas nalazi država Izrael.
Ovaj i slični slogani imaju različita tumačenja, uključujući ona koja zagovaraju jednaka prava svih stanovnika. Međutim, u svojoj eliminacijskoj interpretaciji on nesumnjivo podrazumijeva nestanak Izraela kao židovske države. A vjerojatno i židovskog naroda kojeg se s obzirom na okruženje nastoji doslovno baciti u more. Kada ovakve slogane promatramo u tom kontekstu, osobito uz opravdavanje nasilja nad Židovima (oni se u pravilu u ljevičarsko aktivističkim medijima bez imalo skrivanja oslikavaju kao genocidni nacisti…sic!!!), više ne govorimo o solidarnosti s Palestincima, nego o političkom ekstremizmu.
Zar nije itekako čudno da onaj političko aktivistički korpus koji sad s pravom prepoznaju antisemitizam u navijačkom zazivanju Hitlera često ne pokazuju jednaku osjetljivost kada se izraelskim Židovima osporava pravo na nacionalno samoodređenje?
Odnosno još je bolje zapitati se kako to da se antisemitizam prepoznaje samo kada dolazi s desnice, a nikako ne dok besramno juriša s ljevice?!
STARA JUGOSLAVENSKA ŠKOLA „ANTISEMITIZMA”
Dakako, nemojmo se zavaravati kako se ovdje radi o slučajnosti jer ova politička pojava ima i svoju povijest.
Valja se podsjetiti da je Titova socijalistička Jugoslavija nakon Šestodnevnog rata 1967.godine prekinula diplomatske odnose s Izraelom i razvila izrazito propalestinsku vanjsku politiku. Jugoslavensko vodstvo održavalo je bliske političke odnose s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom i Jaserom Arafatom. Pritom ne treba zaboraviti da su pojedine organizacije unutar tadašnjeg palestinskog pokreta provodile terorističke napade, uključujući napade na civile. Afera Achille Lauro iz listopada 1985.godine pruža dokumentiran povijesni primjer kako je jugoslavenska država odbila izručiti Muhammada Zaydana, poznatijeg kao Abu Abbasa. Vođu Palestinske oslobodilačke fronte i čovjeka kojeg su SAD optuživale za organiziranje terorističkog napada u kojem je ubijen židovsko-američki civil Leon Klinghoffer, čovjek u invalidskim kolicima, a čije su tijelo poslije bacili u more.
Dakako, politička potpora palestinskom samoodređenju nije sama po sebi značila potporu terorizmu.
No, ono što je za nas danas zanimljivo jest činjenica da je jugoslavenska vanjska politika svakako ostavila ideološko nasljeđe u kojem se Izrael često prikazivao gotovo isključivo kao agresor, dok se nasilje njegovih protivnika promatralo kroz prizmu revolucionarne i oslobodilačke borbe. Ovo je potonje itekako blisko komunističkim prevratima i preuzimanju vlasti u mnogim državama diljem svijeta.
I kao što lijepo možemo vidjeti, danas se dio tog političkog nasljeđa može jasno prepoznati u retorici određenih aktivističkih krugova. Promijenili su se simboli, politički slogani i generacije, ali ostaje pitanje jesu li se doista promijenili i kriteriji.
U trenutku kad počnemo terorističke napade relativizirati kao otpor, a pravo Izraela na obranu unaprijed proglašavati zločinom, tada više nije riječ o dosljednoj zaštiti ljudskih prava već upravo suprotno, tada govorimo o ideološkoj selekciji žrtava i počinitelja. I svakako političkom aktivizmu.
A GDJE SU SUDAN, KONGO, NIGERIJA I MIJANMAR?
Uzmimo u obzir da si iza ove nesnosne dreke i političke frke zapadnjačkih ljevičarsko aktivističkih krugova doista radi o univerzalnoj brizi za ljudske živote, onda se nameće još jedno neugodno, ali sasvim logično pitanje.
Gdje je nestala ista ta politička energija kada se govori o Sudanu? Ne vidimo masovne prosvjede zbog pokolja civila, etničkog nasilja, raseljavanja i humanitarne katastrofe koja ondje još uvijek bijesni i traje?
Gdje je izostala jednaka mobilizacija zbog višegodišnjeg nasilja i masovnog stradanja u Demokratskoj Republici Kongu?
Gdje je zabrinutost zbog terorističkih napada, otmica i ubijanja većinom kršćanskih civila u Nigeriji?
A gdje su nestale i jednako glasne kampanje zbog progona Rohindža i drugih civilnih žrtava rata u Mijanmaru?
A rat u Jemenu? On je itekako tu, no njegovo je praćenje nekako još uvijek popraćeno prikrivenim pozitivnim narativom. Vrlo vjerojatno jer ispaljuje rakete prema Izraelu! Treba li napomenuti da se rakete ispucavaju nasumice, većinom prema civilnim područjima i nikako ne isključivo na vojne ciljeve?!
Ne tvrdim da o tim tragedijama nitko ne govori. Dakako, govore humanitarne organizacije, novinari i brojni drugi aktivisti. Ali teško je previdjeti nerazmjer između političke mobilizacije oko Izraela i javne vidljivosti nekih drugih velikih humanitarnih katastrofa.
Taj nerazmjer sam po sebi nije dokaz rastućeg zapadnog antisemitizma, no… Kada sve to uzmemo u obzir sasvim je razumno propitkivati kriterije prema kojima se biraju međunarodne tragedije koje će postati središnje političke teme?!
Primjerice ako je moralni kriterij patnja nedužnih, onda bi on morao vrijediti jednako za palestinsko, izraelsko, sudansko ili dijete ubijeno u Kongu. Zar ne?
Ljudski život ne bi smio imati različitu političku vrijednost ovisno o tome tko je počinitelj, a tko žrtva.
LJUDSKA PRAVA SVE SE ČEŠĆE PRETVARAJU U POLITIČKU BATINU
Problem dvostrukih kriterija nastaje kada se tragedija civila pretvori u instrument domaćeg političkog obračuna. U takvim situacijama suosjećanje prestaje biti univerzalno moralno načelo i postaje politički alat.
Nažalost toga smo svjedoci svakodnevno i ja ovdje ne otkrivam nikakvu socijalnu tajnu. U onom trenutku kad nam odjednom nije najvažnije kako spriječiti stradanje ljudi, osloboditi taoce, zaustaviti terorizam ili zaštititi civile već nam važnije postaje tko će glasnije optužiti političkog protivnika, tko će se predstaviti moralno superiornim i tko će iz međunarodne tragedije izvući više domaćih političkih bodova (čitaj: glasova zainteresiranih) tad obične huliganske parole postaju ozbiljan državni sigurnosni problem.
U tako naelektriziranoj bipolarnoj atmosferi svaka gnjusna parola s nogometne tribine postaje prilika za još jednu generalnu optužnicu PROTIV HRVATSKOG DRUŠTVA.
Nekoliko huligana vikne nešto što zaslužuje osudu svakog normalnog čovjeka, a već se otvara prostor za konačni bombastični dokaz o navodnoj sveopćoj nacifikaciji Hrvatske.
Dakako da se ovdje ne radi o ozbiljnoj borbi protiv antisemitizma, jer te koji sad urliču i pokazuju prstom prema navijačima to niti ne zanima, dapače! Ovdje se radi o čistoj političkoj instrumentalizaciji antisemitizma onih koji su u stvari nepatvoreni antisemiti.
I baš zbog toga domoljubni dio hrvatskog društva jasno i neskriveno mora osuditi huligansko zazivanje Hitlera i Auschwitza jer ono nije bezazleno no ono nije ni najmanje dokaz da hrvatsko društvo u cjelini prihvaća nacističku ideologiju.
Kolektivna krivnja, toliko popularna u ovom dijelu našeg svijeta, ne može biti odgovor za pojedinačnu odgovornost.
Jednako tako, kritika izraelske vlade ne može automatski biti proglašena antisemitizmom. Kao što niti deklarativno zalaganje za palestinska prava ne smije služiti kao moralni imunitet za opravdavanje terorizma, veličanje pokolja 7. listopada 2023. godine ili širenje mržnje prema Židovima.
NOVAC, UGROZA SIGURNOSTI, AKTIVIZAM I POLITIČKA ODGOVORNOST
Ovaj navijački incident sa skandiranjem, u kojem se zazivaju Hitler i Auschwitz, otvara i ozbiljno sigurnosno pitanje jer nije riječ samo o primitivnom huliganizmu, nego o otvoreno neprijateljskom i duboko antihrvatskom činu koji izravno šteti ugledu i međunarodnom položaju Republike Hrvatske.
Takvi ispadi pružaju upravo onima koji Hrvatsku nastoje prikazati kao državu opterećenu nacističkim nasljeđem najpoželjniji mogući propagandni materijal, dovodeći pritom u pitanje i njezine temeljne demokratske vrijednosti.
Zato bi svakako opravdano bilo utvrditi jesu li počinitelji tek politički nepismeni provokatori ili je riječ o svjesnom djelovanju čije posljedice, bez obzira na stvarne motive, koriste isključivo protivnicima hrvatske države!
Dakako postoji tu i pitanje financiranja političkog aktivizma. Udruge, političke inicijative i kampanje koje javno nastupaju kao moralni autoriteti morale bi biti spremne na jednaku razinu transparentnosti kakvu zahtijevaju od drugih.
Tko financira njihove aktivnosti? Iz kojih izvora dolazi novac? Postoje li međunarodne političke ili ideološke veze koje utječu na njihove javne kampanje?
Sve su to legitimna pitanja na koje bi javnost svakako trebala imati pravo dobiti odgovor.
Oni koji od drugih zahtijevaju odgovornost moraju biti spremni i sami je pokazati.
ANTISEMITIZAM NEMA POLITIČKU ISKAZNICU
U konačnici, problem nije u tome što netko osuđuje antisemitizam na stadionu. Jer je on svakako za neupitnu osudu.
Problem nastaje kada osuda postane selektivna.
Tada problem postaje očitiji, a sumnja u dobre namjere jača dok se od hrvatskog društva zahtijeva kolektivno pokajanje zbog postupaka nekolicine nebitnih, ali štetnih huligana, dok se ekstremizam u vlastitim političkim redovima relativizira ili prešućuje.
Također taj isti problem postaje očitiji kada se palestinske civilne žrtve s pravom ističu kao razlog za javni prosvjed, ali se s druge strane izraelske civilne žrtve i židovski strahovi od antisemitizma tretiraju kao politički neprihvatljiva tema.
I onda se kao društvo dovedemo u situaciju u kojoj se svaka kritika takvih dvostrukih standarda pokušava ušutkati optužbom da je riječ o neprijateljstvu prema Palestincima. Ne, apsolutno nije riječ o nikakvom animozitetu prema Palestincima već naprosto o elementarnoj moralnoj dosljednosti.
Sasvim je moguće istodobno osuđivati terorizam Hamasa, zahtijevati zaštitu palestinskih civila, kritizirati izraelsku vladu i odlučno braniti pravo Izraela na postojanje.
Antisemitizam ne postaje prihvatljiv zato što je umotan u palestinsku zastavu, kao što ne postaje manje odvratan zato što je izgovoren na nogometnoj tribini.
Ako nas Hitler i Auschwitz s pravom zgražaju, onda bi nas moralo zgražati i svako otvoreno zagovaranje progona Židova, opravdavanje njihova ubijanja i pozivanje na uništenje Izraela.
A ove koji upozoravaju na nacifikaciju Hrvatske vrijedilo bi priupitati osuđuju li doista antisemitizam kao takav ili samo onaj antisemitizam koji im je politički koristan za osudu druge strane?
I upravo nas takvo licemjerje neodoljivo vraća na početak Domovinskog rata, kada je Hrvatska, suočena s velikosrpskom agresijom, istodobno bila izložena sustavnoj propagandi koja je njezinu borbu za slobodu i neovisnost nastojala prikazati kao obnovu fašizma i nacizma.
Dok su hrvatski gradovi razarani, civili ubijani, a stanovništvo protjerivano, velikosrpska propaganda posezala je za optužbama o navodnoj ustašizaciji Hrvatske kako bi opravdala agresiju, relativizirala vlastite zločine i obezvrijedila hrvatske žrtve. Zato je svako današnje zazivanje Hitlera i nacizma ne samo moralna sramota nego i izravna šteta hrvatskim nacionalnim interesima, jer ponovno daje povod za oživljavanje istih propagandnih obrazaca.
Narod koji je vlastitu slobodu platio tolikim žrtvama ne smije dopustiti da mu povijest ponovno pišu oni koji su njegove žrtve poricali, njegove zločince opravdavali, a njegovu obranu proglašavali fašizmom.
Taj isti narod također ne smije dopustiti da mu se pod plaštom domoljublja prodaju i kojekakvi opskurni likovi koji zazivanjem Hitlera, nacističkim pokličima i veličanjem zločinačkih ideologija nastoje sebe predstaviti kao velike hrvatske domoljube i zaštitnike nacionalnih interesa, dok svojim postupcima zapravo nanose nemjerljivu štetu upravo onoj Hrvatskoj u čije se ime tako besramno zaklinju.
Izvor: Dubravko Gvozdanovic/Facebook
