Prije godinu dana, a sve nakon događaja i incidenata oko festivala „Nosi se“ u Benkovcu, pisao sam o neobičnoj potrebi dijela hrvatske progresivne kulturne scene (čitaj sad već notorne „Antifa“ ekstremne ljevice) da upravo Domovinski rat neprestano „dekonstruira“, propituje i provocira hrvatske branitelje.
Tada se još moglo tvrditi da je problem HOS, pozdrav „Za dom spremni“ ili navodna opasnost od njima toliko potresnog i apsolutno neprihvatljivog povijesnog revizionizma. Nakon „umjetničke intervencije“ Jelene Tucak u Sinju taj izgovor postaje znatno teže održiv, jer je ovaj put kao umjetnički materijal poslužio znak 1. gardijske brigade „Tigrovi“.
No ono što je ova nepoznata „umEtnica“ i očito u svojoj umjetničkoj izgubljenosti „politički korisna budala“, u nekom trenutku svog života propustila uočiti jest da Tigrovi nisu nikakva ideološka margina hrvatske ratne povijesti.
Radi se o jednoj od časnih i herojskih postrojbi na kojima je devedesetih prošlog stoljeća stvarana Hrvatska vojska i čiji su pripadnici slobodu naše domovine plaćali životima, ranjavanjima, zarobljeništvom i kasnije godinama posljedicama nametnutog nam rata. Jednostavno rečeno, pravo i slobodu ove mlade, nesretne i kako vidimo neshvaćene dušice, da slobodno i bez ikakvih sankcija pljuje po njima, ti momci su plaćali krvlju.
Većina od njih je bila istih godina kao i „naša umEtnica“, a mnogi i znatno mlađi. Za razliku od nje i njoj sličnih oni su dekonstruirali rat upravo onako kako se on i treba dekonstruirati.
I baš upravo zbog toga njen sinjski nastup vrijedi promatrati šire od banalnih pitanja je li riječ o umjetnosti, provokaciji ili naprosto lošem ukusu.
Ovaj „umEtnički“ incident nameće nam pitanje gdje u stvari zapravo završava ta permanentna potreba „antifa ljevice“ za „dekonstrukcijom“ Domovinskog rata.
Pa sve do jučer se govorilo kako nitko nema ništa protiv branitelja, nego samo protiv HOS-a. Zatim se tvrdilo da nije problem Domovinski rat, nego ZDS. Danas više nije potreban ni HOS ni njegov grb. Dovoljan je amblem Tigrova, herojske gardijske brigade.
U takvim okolnostima i slijepcima je očito kako je stvarna meta tog agresivno progresivnog aktivizma odavno šira: hrvatsko domoljublje, ratni pobjednički simboli, vjera, tradicionalna obitelj i onaj dio društva koje te vrijednosti još uvijek smatra važnima. Ako netko smatra kako je to tek moja puka fantazija podsjećam vas na javne izjave Tese Goldstein tzv. “zvijezde ljevice u usponu“ koje vrlo lako možete pronaći u bespućima interneta u kojima sve pobrojano ona naziva prikrivenim sustavom vrijednosti iza kojeg leži vrlo jasna mržnja prema drugima.
Naravno, nitko razuman ne bi trebao izjednačavati cijelu političku ljevicu s takvim pojavama. Međutim, teško je ne primijetiti obrazac unutar njezina sve šireg radikalnijeg aktivističkog dijela. Domovinski rat ondje je gotovo trajno otvoren laboratorij za „propitivanje“, dok se prema vlastitom povijesnom komunističkom nasljeđu pokazuje neusporedivo manje intelektualne znatiželje i neusporedivo manje kritike.
Od hrvatskog se društva traži neprestano preispitivanje vlastitog odnosa prema Domovinskom ratu, njegovim simbolima, obljetnicama i mitovima. I opet naglašavam kako to samo po sebi ne bi trebalo predstavljati problem jer ozbiljno društvo mora biti sposobno kritički razgovarati o vlastitoj povijesti.
Problem nastaje kada oni koji zahtijevaju dekonstrukciju rata iz 1991-95., gotovo svako ozbiljnije propitivanje rata 1941-45., komunističke represije, poslijeratnih likvidacija, Golog otoka ili jugoslavenskog totalitarizma proglašavaju „revizionizmom“.
Ako ćemo dekonstruirati, dekonstruirajmo onda sve.
Ne može crvena zvijezda petokraka unaprijed imati povijesni imunitet, dok grb hrvatske ratne postrojbe postaje legitimna scenografija umjetničke provokacije. Ne može se istodobno paliti kresove, isticati crvenu zvijezdu i romantizirati revolucionarnu ikonografiju, a domoljublje, vjeru i obitelj tretirati kao potencijalno opasne ostatke društva koje treba preodgojiti. Upravo je komunizam, čiji se simboli danas tako ležerno nose, neistomišljenike mnogo češće „dekonstruirao“ zatvorom, progonom i političkom represijom nego umjetničkim nastupom nepoznate „umEtnice“.
U tome treba tražiti poveznicu Benkovca i Sinja.
Nisu to isti događaji niti tvrdim da iza njih stoje isti ljudi ili neka zajednička organizacija. Njih povezuje nešto drugo, a to je kulturno-politički obrazac u kojem se ciljano zločesta provokacija predstavlja kao umjetnost, reakcija na provokaciju kao dokaz društvenog radikalizma, a zatim upravo ta reakcija postaje potvrda početne teze o navodno ugroženoj progresivnoj sceni.
Tako nastaje savršen zatvoreni krug. Isprovociraš društvenu skupinu, njezinu očekivanu reakciju izdvojiš iz konteksta, a zatim upravo njome dokazuješ koliko je društvo netolerantno.
I kriteriji se pritom neobično lako mijenjaju. Sprej je jednom umjetnički alat, simbol slobode izražavanja i umjetničkih nastupa, dok u drugom političkom kontekstu može postati dokaz mržnje, smrtne ugroženosti i radikalizacije. Jednako selektivan odnos vidi se kada se pojedini incidenti koji ne odgovaraju poželjnom političkom narativu nastoje banalizirati, dok se drugi odmah pretvaraju u dokaz opće društvene prijetnje.
Kad smo već kod incidenata prošlog smo ljeta imali upad mladića u prostor vojarne u Udbinama, ovog ljeta imamo organizirano izazivanje većeg broja požara u okolici Zadra. Obrazac je uvijek jednak, zaigrani i pijani hrvatski državljani srpske nacionalnosti kao slučajno za vrijeme trajanja godišnjih odmora stvaraju sigurnosne probleme društvu u kojem žive.
U oba slučaja mediji nisu propustili istaknuti kako se u tim incidentima zatekao i po jedan strani državljanin, prošle godine državljanin Srbije, a ove državljanka Poljske. No, zanimljivo je kako su u oba slučaja mediji „slučajno“ propustili navesti i nacionalnost tih stranih državljana. I gle čuda oboje su srpske nacionalnosti. Problem nije u tome što treba osuditi sigurnosnu prijetnju, nasilje ili ilegalno oružje jer ih stvarno treba osuditi uvijek, nego u tome što kriterij ne smije ovisiti o političkom ili nacionalnom predznaku počinitelja!
Nažalost ono što možemo vidjeti po tzv. „mainstream“ medijima jest kompletno banaliziranje ovakvih slučajeva. U oba ova koja sam naveo pijanstvo se uzima ne kao tek olakotna okolnost već kao isključivo i jedini razlog zbog kojeg je do incidenata i došlo!
Jeli to baš tako neka javnost procjeni, a nadležne službe kojima su u opisu posla ovi čudnovati fenomeni valjda će učiniti sve u svojoj moći da otkriju što je istina. Jeli boca krivac ili je boca tek izgovor, pitanje je na koje treba dati odgovor?!
Upravo zbog ovakvih situacija sramni slučaj obezvrjeđivanja Tigrova i njihovog naslijeđa predstavlja prijelomnu točku. Skinuo je lažnu krinku kvazi antifašizma i raspravu s HOS-a i ZDS-a i doveo do simbola oko kojeg nema takvog povijesnog prijepora. Ako su i Tigrovi pogodan materijal za ideološku i po njima antifašističku „dekonstrukciju rata“, onda nikako ne možemo govoriti kako oni vode borbu protiv ekstremizma.
Taj umjetničko radikalno lijevi aktivizam treba otvoreno pitati što se zapravo pokušava dekonstruirati?
Domovinski rat ili ekstremizam? Ili pak domoljublje ili neka ideologija?
„UmEtnica“ Jelena Tucak ima pravo na svoj nastup.
Ta i takva Hrvatska koju su stvarali ljudi čiji je ona simbol „pljunula“ i obezvrijedila jamči joj slobodu da provocira, kritizira, ismijava i na kraju „umeće! No, sloboda umjetničkog izražavanja nikada nije značila slobodu od javne kritike, niti riječ „umjetnost“ automatski pretvara svaku provokaciju u nešto mudro, hrabro ili društveno vrijedno. I baš upravo ta sloboda daje u jednakoj mjeri i drugoj strani pravo da se i „umEtnici“ umetne!
U takvim okolnostima sporni incident iz Sinja nije samo važan zbog nekoliko poteza kistom, sprejom ili bacanjem kante boje. Važan je zbog nametnutog, podmetnutog ili umetnutog pitanja koje je ostalo iza prebojanog amblema Tigrova…
Ako su jučer problem bili HOS i ZDS, a danas je za „dekonstrukciju“ rata došla na red elitna gardijska postrojba nije li vrijeme zapitati se što ćemo s veliki dijelom društva koje još uvijek smatra da domovina, obitelj, vjera i žrtva za vlastitu državu nisu riječi kojih se treba sramiti?
Ili ćemo nijemo čekati novi slučaj u kojem će nam vještinom umetanja opet nešto podmetnuti?!
Ceuta je samo još jedan primjer koliko je Europa ranjiva
