Prije niti šest mjeseci europske političke vođe povjerovale su kako su uspješno riješili problem s opstankom NATO saveza pristavši na povećanje izdvajanja za obranu. Da bi nedavno uslijedio novi šok – Bijela kuća i Pentagon više ne žele da američki general bude Vrhovni zapovjednik savezničkih snaga NATO-a za Europu.
Da stvar bude gora Washington inzistira da na to mjesto dođe njemački general, iako bi bilo logičnije da zamjena za Amerikanca dođe iz Francuske ili Ujedinjenog Kraljevstva, jedine dvije europske države s nuklearnim oružjem. Tim prije jer su britanski generali do sada uvijek bili na poziciji zamjenika Vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga NATO-a za Europu.
Predsjednik Donald Trump još u prvom mandatu često je tvrdio kako je NATO prevara na štetu Sjedinjenih Američkih Država. Na samom početku drugog mandata jasno je dao do znanja da razmišlja o potpunom povlačenju američkih snaga iz Europe. Ali i da neće braniti one članice NATO saveza koje neće dovoljno izdvajati za vlastitu obranu.
Kako bi smanjili pritisak i osigurali američke sigurnosne garancije barem do siječnja 2029. i prestanka Trumpovog mandata, europske političke vođe su na NATO summitu održanom 25. lipnja ove godine, pristale povećati izdvajanja za obranu na 5 % BDP-a (3,5 % izravno u oružane snage i 1,5% u jačanje obrambenih potencijala). Rok za ostvarenje tih obveza je 2035. godina, a rok trajanja barem dok je Trump u Bijeloj kući.
Jedina članica NATO saveza koja nije pristala na te uvjete je Španjolska, jer trenutačni premijer socijalist (zapravo komunist) Pedro Sánchez ne vidi potrebu jačanja oružanih snaga s obzirom na to da je Rusija tisućama kilometara daleko, a između su velike države Njemačka i Francuska. Predsjednik Trump je najavio „odmazdu” Sánchezu, no za sada poduzeo nije ništa.
Iako treba biti iskren i reći da je puno europskih vlastodržaca prihvatilo Trumpove zahtjeve s figama u džepovima i nadom da će se 2029. godine u Bijelu kuću ponovno useliti predsjednik iz Demokratske stranke. Pa će se sve vratiti „u normalu”. Naravno, vlastodršci čije države graniče s Rusijom, Bjelorusijom i Ukrajinom, ili su u neposrednoj blizini, na sve to gledaju bitno drukčije, te se jednako žustro kao i Trump zalažu za jačanje europskih obrambenih sposobnosti.
U svakom slučaju i jedni i drugi nadali su se da će „načelo 5 za 5” (5% BDP-a za Trumpovu potvrdu obveze iz članka 5. NATO ugovora) osigurati nastavak američkog savezništva. No onda je 18. studenog, tijekom Berlinske sigurnosne konferencije, američki veleposlanik pri NATO-u Matthew Whitaker izjavio kako bi novi Vrhovni zapovjednik savezničkih snaga NATO-a u Europi (Supreme Allied Commander in Europe – SACEUR) trebao biti Nijemac.
Nakon prvotnog iznenađena vrlo brzo proširila se panika. Jer zlatno pravilo američke vojske je da njihove snage nikada ne smiju biti pod tuđim zapovjedništvom. Pa ako bi SACEUR postao Nijemac (ili bilo koji drugi Europljanin) to bi značilo automatsko povlačenje američkih snaga iz Europe.
Prvi SACEUR bio je general Dwight D. Eisenhower, koji će vrlo brzo potom postati američki predsjednik. Trenutačni (21.) SACEUR je general Alexus Grynkewich. Na tu je poziciju postavljen u lipnju ove godine, a dužnost je preuzeo 4. srpnja, pa bi po sadašnjim standardima na njoj trebao ostati još najmanje dvije godine. Međutim, vrlo brzo se pojavila teorija da će predsjednik Trump i ministar rata Pete Hegseth zatražiti da general Grynkewich odstupi sa SACEUR položaja. Time bi se stekli uvjeti za početak izbora nasljednika i novu, do sada najveću krizu NATO saveza.
Iako se mora reći da je veleposlanik Whitaker vrlo diplomatski izjavio: „Radujem se danu kada će Njemačka doći u Sjedinjene Države i reći da smo spremni preuzeti poziciju vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga.” Te nadodao – „daleko smo do toga”. Te riječi možda i bi bile umirujuće da veleposlanik Whitaker u nastavku izlaganja nije objasnio prisutnim kako bi „Washington vrlo rado vidio kako su europski vojni kapaciteti postali jednaki američkim”. I da je to „ambiciozni cilj kojem se svi trebamo radovati”. Ili pojednostavljeno – Europo pobrini se sama za sebe.
Naravno da sve izgovoreno nije osobni stav veleposlanika Whitakera. Svaka njegova rečenica osmišljena je tisućama kilometara daleko u Bijeloj kući i State Departmentu (ministarstvo vanjskih poslova), te stoga predstavlja kristalno jasnu najavu daljnjih poteza Washingtona.
Bijela kuća je ispregovarala mirovni prijedlog za Ukrajinu izravno s Kremljom. Potom je isti Kijevu prikazan kao ultimatum. Tek je snažan otpor u Kongresu od strane umjerenih Republikanaca natjerao Trumpa na popuštanja. Ali ne odveć veliko. I dalje se pregovori vode isključivo na relaciji Washington-Moskva-Kijev. Pritom je europski udio tek simboličan.
Iako se skoro svi analitičari bave pitanjima sigurnosnih garancija Ukrajini i prepuštanja cijelog Donjecka Rusima, neki dijelovi prijedloga mirovnog sporazuma puno su gori za Europu. Prije svega dio da se „Rusija postupno reintegrira u globalno gospodarstvo: fazno ukidanje sankcija, dugoročno partnerstvo SAD–Rusija (energija, AI, rudarstvo), povratak u G8”. Nakon skoro četiri godine krvavog rata kojim je Putin pokušao potpuno pokoriti Ukrajinu (ruske su snage u prvim danima agresije iz Bjelorusije krenule izravno na Kijev) Europa bi trebala sve „zaboraviti” i ukinuti sankcije Rusiji.
Što je još gore neki bi u Europi to vrlo rado učinili. Deutsche Welle je 22. studenog objavio tekst „Njemačka: svađa oko povratka ruskoj energiji”. Svađu je izazvala izjava premijera savezne zemlje Saske Michael Kretschmer da je Njemačkoj u interesu nastavak isporuka energije iz Rusije nakon primirja. „Europi je jednostavno potrebna energija po pristupačnim cijenama.
Zato Rusija mora dugoročno gledano ponovno postati trgovinski partner, bez stvaranja nove ovisnosti”, smatra Kretschmer. Iako je vodstvo CDU-a na saveznoj razini u protekle tri godine dosljedno su odbijale Kretschmerove zahtjeve, ipak nije izbačen iz stranke. Da je takvu izjavu dao bilo tko iz Alternative za Njemačku (AfD) ljevičarski tisak bi ga „razapeo”. No demokršćanski šef vlade istočnonjemačke savezne zemlje Saske može tri godine davati takve i slične proruske izjave da mu se ništa ne dogodi.
Sada je potpuno jasno da onog trenutka kad se u Ukrajini uspostavi mir (ili barem primirje) Trump ne samo ukinuti sve sankcije Rusiji već istovremeno pokrenuti snažnu ekonomsku suradnju. Rusko tržište je „gladno” zapadne robe, a europska konkurencija se povukla. S mogućnošću odabira između ruske bofl robe i američke jasno je što će Rusi radije kupovati. Ruska industrija, prije svega naftna i plinska, također trebaju modernizaciju. Zrakoplovne kompanije vrlo će rado kupiti stotine Boeinga kako bi obnovile flotu.
Naravno, tu su i ruska mineralna bogatstva. Još 1. travnja ove godine Fox News je objavio da Washington pregovara s Moskvom oko ugovora o rijetkim mineralima. Da sve ne bi ostala „prvoaprilska” šala 3. travnja u Washington je došao posebni izaslanik Putina za investicijsku suradnju Kiril Dmitriev (isti onaj koji će nekoliko mjeseci potom ispregovarati mirovni sporazum za Ukrajinu sa Stevenom Witkoffom).
Kako na kraju ne bi bilo nikakve sumnje u Trumpove namjere prema Rusiji jedna od 28 točaka izvornog Dmitriev-Witkoff mirovnog plana glasi „100 milijardi dolara ruskih zamrznutih sredstava ulaže se u obnovu Ukrajine; SAD dobiva 50 % profita; Europa daje dodatnih 100 milijardi i odmrzava ostatak sredstava za zajedničke projekte SAD–Rusija”.
