Ovih dana prikazujemo mise i molimo za naše pretke i drage osobe koje su prije nas otišle u zagrljaj vječnosti koji nas sve jednom neumitno čeka. Obilazimo grobove naših najmilijih. Uređujemo ih, palimo svijeće, donosimo krizanteme, brišemo prašinu s mramornih ploča.
Na žalost, mnogi naši sunarodnjaci nemaju tu privilegiju. Nakon 2. Svjetskog rata stotine tisuća Hrvata skončali su u jamama, zazidani su živi u tunelima, zagrnuti su zemljom u tenkovskim rovovima.
Uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana imao sam priliku razgovarati s profesorom doktorom Andrijom Hebrangom, jednom od osoba koje su neupitno obilježile noviju hrvatsku povijest.
Doktor Hebrang je od samog početka sudjelovao u stvaranju moderne hrvatske države, bio je bliski suradnik prvog hrvatskog predsjednika, ratni ministar zdravstva, poslijeratni ministar obrane, potpredsjednik vlade.
Kao i više od milijun potomaka i rodbine ubijenih Hrvata u poraću ni Andrija Hebrang ne zna gdje je pokopan njegov otac. Iako je cijeli svoj život pokušavao saznati okolnosti njegova smaknuća i mjesto gdje su odloženi njegovi posmrtni ostaci, uvijek i svugdje nailazio je samo na muk.
Otac Andrije Hebranga nije bio domobran ni ustaški dužnosnik, nije bio ni član obitelji pripadnika poražene strane. Upravo suprotno, Andrija Hebrang stariji je bio partizan, jedan od najistaknutijih članova komunističke partije u Hrvatskoj prije i tijekom 2. svjetskog rata. Ubijen je jer se njegovo viđenje položaja Hrvatske bitno razlikovalo od dominantne ideje velikosrpske i unitarističke vizije uređenja političkih odnosa na ovim našim prostorima, a vrlo vjerojatno i zato što je svojom popularnošću, dijelom i zbog tih svojih stavova, ugrožavao čak i samog Josipa Broza Tita.
U razgovoru za You Tube kanal Ora et labora iznio je svoju potresnu priču o odrastanju bez roditelja, majci koja je više od desetljeća proboravila u komunističkim zatvorima samo zato što se zaljubila u „pogrešnog” čovjeka. Opisao je profesor Hebrang okrutnost bivšeg sistema koja se očitovala u psihičkom mučenju preostalih članova obitelji koji su dobili informaciju da je njegova majka, Olga Hebrang, mrtva dok je ona svoje zatvorske dane proživljavala u uvjerenju da je izgubila svoju djecu.
U nekim trenutcima ovog emotivnog razgovora obojica smo jedva suzdržavali suze.
Opisao je profesor Hebrang i situaciju kad je, prema informacijama koje je dobio od neposrednih svjedoka događaja, jedan od najozloglašenijih ustaških časnika, Vjekoslav Maks Luburić, došao posjetiti njegovog oca u logoru u Staroj Gradišci. Dan prije nego će biti zamijenjen za ustaške dužnosnike, na Luburićevu uputu da se među svojim suradnicima zalaže za Hrvatsku, Hebrang stariji mu je odgovorio: „Što se Hrvatske tiče, za nju će moja glava pasti mnogo prije nego vaša”. Ove su se proročke riječi uskoro i obistinile, Hebrang je ubijen 1949. u zatvoru u Beogradu, a Luburića je UDBA ubila 1969. u Španjolskoj.
Andrija Hebrang mlađi je završio medicinu, ostvario akademsku karijeru, a Franjo Tuđman ga je pozvao da mu se pridruži u najvažnijim trenucima stvaranja hrvatske države.
Podatak koji nam na najbolji način osvjetljava današnje političke odnose u Hrvatskoj kojeg je Hebrang u razgovoru istaknuo jest da se dan nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima 1990. u HDZ upisalo 98 tisuća članova bivše komunističke partije koji su uskoro preuzeli sve pore društveno-političkog života. Isto tako, nevjerojatno zvuči činjenica da od svih ministara u prvoj hrvatskoj vladi jedino Andrija Hebrang nikada nije bio član Komunističke partije.
Bivši komunisti imali su sve alate na raspolaganju da onemoguće otkrivanje zločina koje su počinili njihovi očevi ili, u nekim slučajevima, oni osobno.
Jedan od najkonkretnih primjera učinkovitosti u zataškavanju je slučaj crnih vreća s Medicinskog fakulteta.
Naime, početkom 1991. osnovano je Povjerenstvo za otkrivanje skrivenih grobova, a vodio ga je Vice Vukojević, međutim, vrlo brzo to je povjerenstvo rasformirano. Izvješće o njegovom radu nikada nije podneseno Hrvatskom Saboru, tijelu koje ga je i osnovalo, iako je tako nalagala procedura.
Desetak godina kasnije, na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu slučajno je otkriveno 1163 posmrtna ostatka pohranjenih u crnim vrećama. Radilo se o rezultatima istraživanja Vukojevićeve komisije.
Zalaganjem profesora Hebranga i njegovih suradnika osnovana je udruga Macelj 1945. koja je u listopadu 2005. organizirala dostojanstveni ispraćaj tih žrtava komunističkih zločina koje su pokopane u spomen-grobnicu kraj novosagrađene crkve muke Isusove u Frukima. Radilo se o najvećem masovnom sprovodu u povijesti Hrvata.
Andrija Hebrang nije mirovao, 2011. je inicirao Zakon o pronalaženju obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina. Nakon što je poslije mukotrpnog inzistiranja ured napokon profunkcionirao, nova vlada pod vodstvom Zorana Milanovića ukinula ga je nakon svega godinu dana rada. U tom kratkom razdoblju ured je skupio informacije o 940 lokaliteta u Hrvatskoj u kojoj se nalaze posmrtni ostaci žrtava, a tri je uspio potpuno obraditi.
Tako su u Zagrebu u Gračanima otkopana tri masovna grobišta. U jednom od njih su bili maloljetni polaznici jedne srednje škole, u drugom pacijenti obližnje bolnice Brestovec, a u trećoj također civili. Sve žrtve imale su rupe na lubanji, a ruke su im bile vezane žicom. Na tiskovnu konferenciju o rezultatima ovih iskapanja su se odazvale brojne medijske kuće, međutim, idući dan ni jedan jedini medij nije objavio tu vijest. Iznimka je bio novinar Večernjeg lista Tihomir Dujmović koji je nakon objavljivanja potresne kolumne o toj temi dobio otkaz.
Profesor Hebrang upoznao nas je i s informacijom da je današnji premijer Andrej Plenković dobio materijale Hebrangova ureda no nikada nije odgovorio na njegov prijedlog da ured nastavi s radom.
Tužna je činjenica da za vrijeme Plenkovićevih mandata nije iskopano ni jedan posto od 940 otkrivenih masovnih grobnica žrtava komunističkih zločina u Hrvatskoj kao što nisu preuzeti ni posmrtni ostaci desetina tisuća žrtava koje je Slovenija ekshumirala i pripremila za predaju hrvatskoj državi.
Povrh svega ovoga, profesor Hebrang nas je upoznao s još jednom šokantnom istinom. Naime, on je, po uzoru na spomen područje Jasenovac, iznova napravio jedan zakon, ovaj puta o spomen području Macelj koji bi se na jednak način bavio zločinima totalitarističkog sistema na određenom zemljopisnom području.
Plenkovićeva vlada je ovaj njegov pokušaj ignorirala no Profesor Hebrang, uporan kakav jest, upoznao je s inicijativom Brisel i dobio potvrdan odgovor. Europska unija je bila spremna financirati takva istraživanja no hrvatska je vlada taj prijedlog odbila.
Komentirao je profesor Hebrang i reakcije na nedavni skup o Jasenovcu koji je održan u Hrvatskom Saboru.
Ukazao je na činjenicu da, iako je reakcija medija i političke javnosti bila nevjerojatno burna, nitko od njih nije odgovorio znanstvenicima sa skupa na njihove argumente koji jasno ukazuju na značajne metodološke propuste u ustanovljavanju točnog broja žrtava u logoru Jasenovac.
Podsjetio je Hebrang na riječi predsjednika Tuđmana koji je izjavio da je točno da je NDH bila kvislinška država, ali i da je bila posljedica želje Hrvata za svojom državom. Pojasnio je i da nisu svi koji su podržavali NDH ujedno podržavali i rasne zakone ili bili Hitlerove pristalice. Neki od njih su u toj državi vidjeli priliku za ostvarivanje hrvatske samostalnosti, a potomci komunističkih struktura iz bivše države koji drže medije, obrazovanje i kulturu ne dozvoljavaju da se ove dvije kategorije razdvoje iako bi to bila zadaća objektivnih povjesničara, neopterećenih komunističkim nasljeđem svojih predaka.
Naznačio je Hebrang i da bi objektivno utvrđivanje istine o Jasenovcu bitno promijenilo odnos prema Hrvatima i Hrvatskoj u svijetu. Podsjetio je i na kronologiju određivanja brojke poginulih u Jasenovcu te ukazao na jednostavne radnje kojima se lako može utvrditi pouzdanost podataka o žrtvama, a koje su počeli raditi neopterećeni znanstvenici sa skupa u saboru. Jednostavnim metodama uz korištenje moderne tehnologije utvrdili su silne nepravilnosti.
Mit o Jasenovcu idealna je prilika da se Hrvate stalno drži pod čizmom hipoteke krivnje.
U intervjuu smo saznali i da je bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović razmišljala o neovisnim istraživanjima Jasenovačkih žrtava, ali je nakon reakcije političke javnosti i medija od njih ubrzo odustala te da je razlog za Karamarkov politički pad bila upravo njegova najava da će organizirati stručnu skupinu koja će istražiti Jasenovac.
Strah od istine o Jasenovcu jednak je strahu od istine o komunističkim zločinima.
Hebrang predlaže međunarodnu stručnu skupinu koja bi vodila istraživanja, ali i naznačuje da je postojeća hrvatska politika nikada neće pozvati da to učini.
U svojoj osamdesetoj godini doktor Hebrang, profesor emeritus na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i dalje je iznimno aktivan, i dalje mu oko zaiskri kad se govori o Hrvatskoj. Ovo živo vrelo informacija o proživljenim povijesnim događajima i britak sugovornik kojeg su životne lekcije natjerale da bude izrazito oprezan u davanju optimističkih procjena, zaslužuje doživjeti Hrvatsku u kojoj neće vladati duh onih koji su mu ubili oca, zatočili majku i oteli djetinjstvo. Promjene, koliko god se činile nemogućim, veće se naziru na horizontu dramatičnih događaja koje će uslijediti.
I za kraj, i njemu i svima nama vrijedi uvijek iznova posvijestiti Isusove riječi: “Ništa nije skriveno što se neće otkriti; niti tajno što se neće doznati.
Analiza riječkog Zdravstvenog odgoja: Sporni dijelovi mogli bi biti uklonjeni, primjena odgođena
