U subotu 13. rujna u Rijeci su se paralelno održavala dva hoda. U jednom su građanke i građani Rijeke hodali za prava na život nerođenih, u drugom za pravo da se nerođenima život oduzme.
Kad ogolimo ova dva stava i odmaknemo sve druge ideološke, svjetonazorske ili političke motive koji ih prate, dolazimo do tog jedinog i glavnog sukoba koji se vezano uz ovo pitanje već desetljećima odvija u današnjoj civilizaciji.
Pravo na život sukobljava se s pravom na nasilni prekid života.
Sama ta činjenica već pokazuje koliko je apsurdno vrijeme u kojem živimo.
Znanost je već odavno zaključila da život počinje začećem. Ne postoji ni jedan jedini znanstveni rad koji bi nedvojbeno utvrdio suprotno. Postoje samo špekulacije i filozofsko-ideološka osporavanja ove činjenice.
Od trenutka kad se muška i ženska spolna stanica spoje, nastaje novi život, nastaje genetski jedinstvena osoba.
Od tog trenutka osoba aktivno raste i razvija se. Novi život koji se počinje razvijati u majci sadrži DNK koja u kombinaciji 23 kromosoma od majke i 23 kromosoma od oca sadrži sve genetske informacije koje će odrediti novu osobu. Boja kose i očiju, stas, oblik lica, sve je već definirano. Ove neupitne istine potvrđene su mnoštvom znanstvenih radova.
Zalaganje za pravo na pobačaj ustvari je zalaganje za mogućnost da se život koji je nastao u okolnostima neodgovornog seksualnog ponašanja nasilno prekine.
Neplanirani roditelji su imali izbor prije nego su pristupili spolnom činu. Mogli su se od njega suzdržavati ili su mogli upotrijebiti neko od kontraceptivnih sredstava koja ne uključuju abortivne metode, a koja su danas dostupna na svakom koraku. Da su postupali na taj način, ne bi dolazili u situaciju da čuvajući svoj komfor nekome moraju oduzimati život.
Za kršćane koji žele živjeti sukladno Božjem naumu, pitanja nema. „Plodite se i množite” glasi Božji blagoslov kojeg Bog daje ljudima na prvim stranicama Svetog pisma. Bračno darivanje jedan je od temelja kršćanskog braka, uz zajedničku molitvu i nježne razgovore.
No, nisu svi vjernici i svatko ima mogućnost izbora.
Ipak, taj izbor ne smije uključivati mogućnost oduzimanja života drugim osobama.
Jednostavno nema isprike koja bi opravdavala pobačaj zbog komfora, taj u sebi teško monstruozan čin kao kontracepcijsku metodu.
Ali, kultura smrti koja prožima današnju civilizaciju i duhovni entiteti koji je promiču, ne odustaju od mogućnosti prkošenja najvećem Božjem daru – daru života kojeg žele oduzeti najnevinijim i najranjivijim osobama.
Sva bestijalnost čina pobačaja otkriva se kad promotrimo kako izgleda taj medicinski zahvat.
Riječkoj gradonačelnici i svim drugim zagovornicima komadanja beba u majčinoj utrobi toplo preporučujemo da pogledaju što ustvari pobačaj jest.
Film o ovoj temi koji je svojedobno podigao veliku prašinu bio je Nijemi krik. Film se može pogledati na videu ispod.
U opisu ovog videa piše: „Ovaj snažan prikaz istinskih užasa pobačaja pripovijeda pokojni dr. Bernard M. Nathanson, koji je ranije u svojoj karijeri vodio najveću svjetsku kliniku za pobačaje. Nakon što je moderna znanost pružila dokaze o osobnosti nerođenih, dr. Nathanson je postao vatreni pristaša pro-life pokreta i posvetio ostatak svog života otkrivanju istine o “pobačaju na zahtjev”.
Radi se o jednom od najkontroverznijih i najutjecajnijih dokumentaraca o temi pobačaja koji je ikada snimljen.
U filmu možemo vidjeti cijeli postupak pobačaja snimljen na ultrazvuku. U dramatičnim prizorima vidi se uznemirenost nerođene bebe čim su instrumenti uvedeni u maternicu. Još prije nego su je i dotakli raste broj otkucaja srca.
Potom slijede scene u kojima se beba pokušava odmaknuti od čeličnih medicinskih instrumenata kojima će joj biti polomljeni dijelovi tjelešca prije nego će biti izvučena iz maternice. Broj otkucaja srca se dodatno povećava, a usta otvaraju u nijemom kriku po kojem je film dobio ime.
Nakon što su dijelovi tijela usisani, uvodi se novi instrument kojim će glava biti smrskana jer je prevelika da bi u jednom komadu mogla biti izvučena iz maternice.
U montaži ovog filma sudjelovao je i liječnik koji je snimljeni pobačaj izveo. Dr. Nathanson ističe da je taj već iskusni izvođač pobačaja, u jednom trenutku, za vrijeme montaže, vidno potresen izašao iz prostorije. Kasnije se vratio, no pobačaj nije više nikada napravio.
Isto tako, mlada žena koja je snimala tijek pobačaja ultrazvučnom kamerom, bila je feministkinja i aktivistica za pravo na pobačaj. Nakon što je vidjela pobačaj uživo iz perspektive žrtve nikada više nije raspravljala o toj temi.
Pobornici prava na pobačaj kritizirali su film tvrdeći da beba do 12 tjedana nema osjećaj boli te da nijemi krik može biti i obično zijevanje. Navodili su i da je beba mnogo manja nego što je prikazana u filmu te da bježanje od instrumenata može biti i refleksno.
Naravno da je bježanje refleksno kao što je uobičajeno i da ultrazvučna tehnologija povećava slike kako bi se mogli vidjeti detalji – to je stalna praksa i svrha dijagnostičkog ultrazvuka. Dr. Nathanson je koristio standardne tehnike prikaza.
Zagovaratelji prava na pobačaj doživjeli su znanstveni debakl tvrdeći da fetusi ne mogu osjećati bol. U posljednjih pet godina objavljeno je mnoštvo znanstvenih radova koji potvrđuju upravo suprotno.
Tako imamo Dr. Bridget Hill koja je utvrdila da su neuronski putevi za percepciju boli putem kortikalne podploče prisutni već u 12. tjednu trudnoće, a putem talamusa već u 7-8 tjedana trudnoće. Njen rad se može pronaći na poveznici ovdje.
Rad kojeg 2020. zajednički potpisuju Derbyshire & Bockmann i koji je objavljen u BMJ Journal značajan je jer je na temelju istraživanja, Derbyshire promijenio svoje prethodno mišljenje o nemogućnosti da fetus osjeća bol prije kasnijih faza trudnoće. Rad se može pogledati na poveznici ovdje.
Na stranici američkog kolegija pedijatara može se pronaći cijeli niz radova koji potvrđuju da fetus osjeća bol. Popis znanstvenih radova s poveznicama na neke od njih može se pogledati ovdje.
Film Nijemi krik se 2005. prikazivao na satovima vjeronauka u trećim razredima hrvatskih srednjih škola.
Lijeva političko – medijska mreža uspjela je orkestriranim napadom postići da se, nakon odluke mješovite komisije film, zbog, kako su rekli, pedagoško-psiholoških razloga i neprimjerene metode prezentacije, povuče iz nastave za srednjoškolce. Komisiju su sačinjavali liječnici, svećenici te psiholozi i pedagozi.
Ministar Primorac i kardinal Bozanić usuglasili su se s odlukama komisije.
No, ostaje pitanje, ako je pobačaj toliko opasan za psihološko zdravlje srednjoškolaca, koliko li je onda to u sebi monstruozan čin?
Ako je opasan za psihičko zdravlje srednjoškolaca zašto se ne prikazuje majkama prije nego se konačno odluče raskomadati začeto biće u svojoj utrobi?
Uvjereni smo da ni jedna jedina majka nakon što vidi ovaj film ne bi pristupila pobačaju. Iznimka su osobe s teškim duhovnim i psihičkim poremećajima.
Jako je važno još jednom napomenuti da Nijemi krik nije izbačen iz nastave zbog netočnosti, krivih informacija ili nečeg sličnog već zbog prikazanog užasa koji može naštetiti psihičkom zdravlju srednjoškolaca.
A taj se užas svakodnevno događa. U Hrvatskoj je prošle godine usmrćeno 2594. nerođenih beba na zahtjev njihovih majki. Otprilike polovica od njih bile su curice. Za njih se prava žena ne primjenjuju. B.a.b.e., Severina i riječka gradonačelnica za njih ne mare. Među tih više od tisuću žena koje se svake godine raskomadaju prije nego ugledaju svijetlo dana bilo je budućih pravnica, profesorica na fakultetu, političarki i pjevačica.
Kakvo licemjerje!
Fascinantna je ta sljepoća obrazovanih ljudi poput riječke gradonačelnice. Čovjek se zapita je li moguće da jedna razumna žena, intelektualka koja je doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu “Teorijska uporišta, postignuća i perspektive bioetičke institucionalizacije u Europskoj uniji”, ne vidi ključan bioetički paradoks. Paradoks fetalne boli dodatno je obradila već spomenuta Dr. Bridget Hill, a članak se može pogledati ovdje.
Dakle, znanost je utvrdila da fetalna bol nedvojbeno postoji. U medicinsku praksu je još i znatno prije toga uvedena anestezija za zahvate u prenatalnoj dobi pa tako i one najranije u 12. tjednu gestacije. I sad dolazimo do najgroznije činjenice: Fetalna anestezija koristi se u svim invazivnim zahvatima u prenatalnoj dobi koji mogu prouzročiti bol, osim u jednom. Pobačaju!
Pitanje za riječku gradonačelnicu: Kako bioetika gleda na ovaj logički problem: Fetusi, ili da se izrazimo ljudskim, a ne medicinskim rječnikom, nerođene bebe, osjećaju bol kad prenatalna kirurgija intervenira u interesu njihova zdravlja i da se to izbjegne, primjenjuje se anestezija. Međutim, fetalna bol je potpuno zanemarena kad se radi o usmrćivanju na zahtjev majke do kojeg dolazi tako da se raskomada tijelo nerođene bebe.
Ljudsko biće, najprije je odbačeno u majčinom srcu, neželjeno i nevoljeno, da bi bilo osuđeno na okrutnu smrt. Ali, smrtna presuda nad najnevinijim bićima ne provodi se humano kao kod osuđenika na smrtnu kaznu. Dok zločincima daju injekciju ili ih ubijaju strujnim udarom na električnoj stolici, bebama se uskraćuje sredstvo za anesteziju i onda se komadaju na živo.
Godišnje se u svijetu provede otprilike 73 milijuna pobačaja. Svaka treća trudnoća završava na ovaj način. Bez anestezije za male mučenike.
Sotona likuje, a civilizacija se na očigled svih nas urušava sve brže i brže.
Azteci, Inke, Maje, Chimúi, Kanaanci, Feničani, Babilonci, Kelti, Vikinzi, Rimljani, Etruščani…
Sve su to narodi koji su žrtvovali djecu i svi su oni nestali sa svjetske pozornice.
To je neupitna sudbina namijenjena najokrutnijim društvima.
Kad pogledamo brojnost, metode i dob žrtava onda možemo zaključiti da sve te nestale civilizacije nisu ni upola okrutne kao što je ova naša.
Ratni sukobi, globalna kontrola, klimatske promjene, prijetnja novim smrtonosnim pandemijama, sve su to okolnosti u kojima se nalazi naša civilizacija i svima je već jasno da nas čekaju neki od najdramatičnijih događaja u svjetskoj povijesti.
Hrvatski narod ne treba raditi društvo Aztecima, Kanaancima, Vikinzima i ostalima.
Ohrabrujuće je saznanje da se u Hrvatskoj broj pobačaja na zahtjev s 15 tisuća 1995. smanjio do 10 tisuća 2000. godine da bi do 2010. pao na 4 tisuće te se od 2016. do danas ustalio na brojkama od 2 i pol do 3 tisuće godišnje.
Prema procjeni WPR-a (Worldpopulationreview), međunarodne platforme za statistiku, prošle je godine u Hrvatskoj broj induciranih pobačaja iznosio 2594 ili 2,7 na tisuću žena u dobi od 15-44 godine.
Prema podacima WPR-a, manji broj pobačaja na zahtjev od Hrvatske, u Europi osim Andore, Poljske i Malte, kod kojih pobačaj nije dozvoljen, imaju samo još Austrija i Albanija. Hrvatska je po broju pobačaja na zahtjev i u svjetskim okvirima pri samom dnu. Ovi podaci, koji se mogu pogledati na poveznici ovdje,
daju nam za pravo vjerovati da će i u Hrvatskoj u dogledno vrijeme doći do zakonskih promjena koje će zaštititi najranjivije pripadnike društva. Naravno, da bi do toga došlo, najprije treba doći do promjene odnosa na političkoj sceni.
Vratimo se onda još malo riječkoj gradonačelnici i njenim paradoksima.
Iako se predstavljala kao gradonačelnica svih svojih sugrađana, ona je, umjesto umjerene verbalne podrške opciji koju preferira i jasnom ogradom da poštuje i drugačije stavove, odlučila marširati poput prave aktivistkinje.
Zanemarila je činjenicu da joj većinu u gradskom vijeću pored ostalih stranaka drži i Most. Ova stranka svoje obiteljske i kršćanske vrijednosti nije skrivala tijekom kampanje nakon koje je Rijeka dobila novu vlast s njom na čelu.
Istina, tijekom pregovora, Most joj nije bio prvi izbor, ali nakon što su je odbili iz Možemo jer nije bila spremna ustupiti im poziciju predsjednika gradskog vijeća, a i pregovori s HDZ-om su završili na isti način, drugog rješenja nije imala. Most joj je podršku pružio bez da je za uzvrat tražio funkcije.
U kampanji se Rinčić predstavljala kao predstavnik centrističkih politika i kao takva je dobila i mnogo glasova na desnici. Riječani su željeli promjenu i glasači s desnice ispravno su prosuđivali da centristička opcija ima mnogo više izgleda od bilo koje suverenističke stranke ili saveza.
Nakon što je izabrana i zasjela u fotelju, Iva Rinčić pokazala je prošle subote koliko je bezobzirna prema partnerima iz Mosta, ali i koliko je još zelena u političkim odnosima i pozicioniranju.
Postupila je kao da njena opcija ima komotnu poziciju, a ustvari, jedva je, tek iz trećeg pokušaja, skrpala većinu koju sačinjavaju ideološki vrlo različite grupacije. Umjesto opreza i pažljivog manevriranja da tu većinu sačuva, svojim potezima pokazuje očito nerazumijevanje političkih odnosa.
U tankoj većini, novi su izbori uvijek realna mogućnost. Pitanje je koliko bi glasova na desnici njene opcije dobile u tim ponovljenim izborima. Nakon subotnjeg marša, mnogo manje nego prvi put, zasigurno.
Osim toga, kad bi na ponovljenim izborima i uspjela skupiti većinu, ni u kojem slučaju to joj ne bi pošlo za rukom, a da to ovaj put ne plati pozicijom predsjednika gradskog vijeća.
Svojim nepromišljenim potezom stavila je partnere iz Mosta u prilično neugodnu situaciju.
Riječki Most je objavom na svojoj Facebook stranici iskazao razočarenje ovakvim potezom Gradonačelnice, ali ostaje pitanje kako će svojim biračima Mostovci objasniti daljnju podršku kvazi centrističkim, a ustvari ultraljevičarskim pozicijama Ive Rinčić?
Proračun odnosno rebalans proračuna svakako će biti jedna od prilika za to. Vladajuća šarena većina tada će moći pokazati svoju otvorenost za različitosti pa podržati i programe koji su izvan ideoloških preferencija Gradonačelnice.
Samo, prije toga, ona će morati naučiti kako izgleda kompromis i doista biti gradonačelnica svim svojim sugrađanima ili će njena zvijezda početi blijediti. Naravno, uvijek postoji i neka treća mogućnost…
Podržavaš neovisno novinarstvo? Doniraj za Dijalog.hr!
