Tutnji u HDZ-u, nezadovoljnih je sve više, ankete ruše iluzije i najtvrdokornijima, no čini se kako je gospodin Plenković produljio svoj nominalni autoritet šefa stranke barem do ljeta, do kad se očekuje da će sljedbenici o autoritetu Vođe odlučivati glasanjem na ‘redovitim parlamentarnim izborima’. Članstvo će tom prilikom, za razliku od mnogih iz vrha stranke, ipak donekle samostalno moći raspolagati vlastitim glasom.
Mlaka konkurencija
Od kada je Peđa G. postao predsjednik SDP-a rijetko se budi. Sukladno karakteru uglavnom se bavi nemaštovito infantilnim temama, koje su najčešće na granici političke marginalnosti, osim što je svakom loncu poklopac najčešće već nakon 24 minute zaboravlja o čemu je zapravo govorio. Na primjer, nikada se nije jasno i dosljedno ogradio od stotina igrokaza i verbalnih parabola bivšeg stranačkog šefa, predsjednika republike gospodina Milanovića, smatrao je važnim to učiniti tek u slučaju seksualne orijentacije najnovijeg HDZ-ovog ministra Damira Habijana.
Peđa G. kao Peđa G. reklo bi se, a kako generalno stvari stoje s njegovom časnom strankom HDZ i društvom mogli bi Hrvatskom bez ozbiljne ugroze vladati sljedećih pedeset godina. Evidentno ne znaju što bi sa sobom, osim što znaju da su ‘spremni preuzeti vlast’. Što se šefa Grbina tiče, za njega ne bi bilo loše da posluša logičan savjet koji mu je nedavno u kontekstu ispipavanja terena za vlastiti politički uzlet preko novina uputila Katarina Peović: ‘Provodi politiku s kojom si dobio stranačke izbore’.
Vjerojatno je riječ o činjenici da je gospodin Grbin prije preuzimanja funkcije ipak imao donekle oštriju retoriku te bi se njezina poruka u širem smislu mogla interpretirati kao poruka da članstvo nije izabralo novoga šefa radi promocije ili nastavka Bernardićevog mlakog lijevog populizma, koji je tradicionalnom članstvu pio krv na slamku, ili radi pronalaženja novih vrlina u ideologiji socijaldemokracije. Uostalom populizam, i lijevi i desni, odavno su rezervirani za HDZ, tako da je sukladno tome, kao i uz vizionarstvo velikog vođe, ta stranka hrvatske građane od nekadašnjih gunđajućih post – samoupravljača mahom pretvorila u hodočasnike po irskim, austrijskim i njemačkim biroima za nezaposlene, ili u domaće tajkunske robove posložene otprilike prema numeričkoj vrijednosti doprinosa i specifičnome stupnju podobnosti.
Kapitalizam je kriza po sebi
Nije stoga nikakvo čudo da se nakon svega što se odigralo u posljednjih tridesetak godina Peovićkina parola ‘tvornice radnicima’ vraća na historijsku scenu, doduše u nešto modificiranim ali prepoznatljivim oblicima. Na tragu je to svjetskog trenda borbe protiv kapitalizma, odnosno stvaranja novoga planetarnog pokreta, a potpisnik ovih redaka nada se barem bez novoga Lenjina. Međutim, tvrdnje kako ‘kapitalizam nije uzrok krize, nego je on kao takav kriza’ sve je više razumljiv radnim ljudima i građanima, no daleko je to od Grbinovog shvaćanja stvarnosti i onoga što on, strategijom političkog biljojeda, može poručiti sljedbenicima ili ponuditi građanstvu.
Ode Nama, tko je sljedeći
Nakon svih mogućih HDZ-ovih marifetluka sa stavovima spomenute političke aktivistice, kolokvijalno Kate Šmajser, suglasit će se nesumnjivo mnogi, među inima najnovije radnici opljačkane i uništene Name, koji uporno vode svoju malu uličnu revoluciju, uz pojačanu medijsku naklonost. Ali, na žalost, s malim izgledima na nekakav pozitivan pravni rezultat. Naime, Trgovački sud u Zagrebu više od 23 godine nakon otvaranja stečaja utvrdio je osnovanim zahtjev Croatia Osiguranja za suđenje u razumnom roku te je naložio donošenje odluke o prodaji zgrada Name u Ilici i na Kvaternikovu trgu.
Stečajni upravitelj dodatno je obradovao radnike konstatacijom kako će prodajom imovine Nama namiriti vjerovnike, usput i prestati postojati, dok će o sudbini njih samih odlučivati novi vlasnici. A kako su novi vlasnici općenito do sada odlučivali – zna se.
Što je nama naša Nama dala
Nama je svojedobno bila simbol građanske žilavosti i otpornosti domaće trgovine pred stranim mastodontima, sve dok politbiro HDZ-a nije odlučio drugačije. Marija Šola, tako se zvala pripadnica HDZ-ove udbaško – domoljubne lopovske nomenklature, koju je politbiro delegirao iz PBZ na mjesto upraviteljice Name. Pratio ju je imidž brižne majke koja pazi na obitelj, u kojoj su jedni drugima oslonac, a kako je Namom upravljala vidimo ovih dana.
Dvije godine nakon što je 1975. diplomirala ta mlada ekonomistica ušla je u krug elitnih komunističkih a zatim i HDZ-ovih menadžera (kao da ima posebne razlike) i na samom vrhu se održavala desetljećima, sve dok 2013. godine nije završila u Remetincu. Ništa novog reklo bi se, nema tu velikih iznenađenja, mnoge su tvornice, banke, hotelske kuće itd. pale jer se njihovi vlasnici, pa i menadžeri, nisu znali othrvati instinktivnom porivu da tuđi novac koriste za rješavanje obiteljskih problema i poslova.
Gospođa Šola dolazi iz tradicionalne obitelji i ima zanimljiv životni put. Rano je ostala udovica, dobro se snalazila u bankarskim vodama od 1992. godine, kada se zaposlila u Privrednoj banci, odakle je, kako rekosmo, transferirana kako bi vodila stečaj Name. Često je isticala kako joj je životni moto “raditi pošteno pa i po cijenu vlastitog obraza”, no istraga i suđenje su pokazali da ga je, obraz dakle, u bespućima povijesne zbiljnosti negdje izgubila.
Prema navodima iz istražnog postupka glave su joj došli poslovi s nekretninama te općenito pretjerana skrb o poslovima brojne obitelji, Marija Šola je naime sestra braće Šarić, vlasnika Europatradea iz Sesveta. Dirljivo je bilo čitati kako su kao obitelj zadržali bliske obiteljske veze te jedni drugima bili oslonac tijekom teških životnih nedaća, no očito u tim vezama i oslanjanju jednih na druge nisu znali postaviti granice.
Orešar i Jadrankamen
Kad je riječ o suvremenim hrvatskim antikapitalističkim sentimentima, poput Name, potpisniku ovih redaka na um pada situacija od prije 29. godina, točnije 1995. godine, kada je Tuđman širokogrudno dvorskoj ulizici Orešaru, kao nagradu za puštanje poena tijekom teniskoga okršaja na Brijunima, ustupio do tada mega uspješni Jadrankamen. Kao i gospođa Šola Orešar je sjajan primjer za ono što je pokojni profesor Županov zvao političkim kapitalizmom, riječ je, naime, o kapitalizmu koji uopće ne ovisi o tržištu, nego o vezama s političkim moćnicima.
Odmah se moglo naslutiti kasniji razvoj događaja s Jadrankamenom, godine isisavanja novca, zaduživanja, lošeg vođenja, nepostojećeg planiranja itd. dovele su Jadrankamen do ruba stečaja. Nije moguće ne primijetiti kako je pravo čudo da se uspjela raspasti firma pod kojom leže tisuće tona najvećeg bogatstva. S druge strane simultano je s propadanjem Orešarovih firmi život nekadašnjeg tenisača postajao luksuzniji. Spominjali su se apartmani u elitnom kompleksu Murano na Floridi, te da ima i apartman kategoriziran s pet zvjezdica na ultra skupoj Petoj aveniji. Prema podacima iz američkih zemljišnih knjiga apartman u Miamiju prodala mu je Iva Majoli u srpnju 2004.
Vratite barem limunzine
Državotvorni tenisač, koji se na planu biznisa razumio uglavnom u koktele i akontacije, iz Jadrankamena je izvlačio ekstraprofit koji mu je doletio s brijunskoga neba, a opljačkani radnici od njega su tražili da upropaštenoj firmi vrati barem milijunske limuzine s kojima je nadmeno paradirao pred njihovim očima.
Iako je radnike Jadrankamena hrvatski kapitalizam egzistencijalno sveo ispod razine južnoafričkog kopača dijamanata, na svu sreću organizacija proizvodnje legendarnoga kamena ipak je nekako spašena. Na žalost, radnici Name nisu imali tu sreću. Upravo su ovih dana isporučeni na milost i nemilost novim vlasnicima, vjerojatno nekim bjelosvjetskim muljatorima, tako da nakon svega i ne začuđuje, dakle, spoznaja da pri ovakvoj raspodjeli nacionalnih dobara i Peovićka i socijalizam kod dijela javnosti duhovno ponovno postaju in.
Ne volimo povijest
Na koncu, pametni ljudi znaju da je povijest učiteljica života i tko ništa ne nauči osuđen je na ponavljanje. Upravo ovih dana čitam Vešovićev esej o stanovitom Marku, Marku Darinkinom, onom koji, kad mu stanete pričati o prošlosti ‘sveže’ čomrgu među oči pa kaže ‘hvala, ne konzumiram istoriju, vjera mi zabranjuje.’ Podsjeća time na nas Hrvate, jer vjerojatno ne postoji narod koji toliko mrzi povijest i iz nje uporno odbija učiti.
Inače, taj Marko je duša od čovjeka, možeš ga, navodi Vešović, mazati na šenično i na od kokuruza ali, eto, ‘istoriju ne može vidjeti očima’. Što se može, nitko nije savršen, pa ni taj Marko, počneš mu pričati o ovoj ili onoj bitci, ovom ili onom događaju, porazu ili uspjehu, taj samo odmahne rukom i veli ‘manimo se mračne prošlosti a držimo se mračne sadašnjosti koja vodi u još mračniju budućnost’.
Otpor spram povijesti fascinantan je i zbilja rijetkost u svijetu. Ljudi i u Vešovićevoj i u našoj zemlji, globalno obje veličine zrna gorušice, kad se sve zbroji i oduzme, potpisnika ovih redaka neodoljivo podsjećaju na Borgesovu pticu goofus. Koja leti s glavom unatraške. Jer joj nije važno kuda ide, nego odakle dolazi.
Kolumna izvorno objavljena na portalu hrvatskobilo.hr
