Operacija Sea-Spray skandalozan je događaj iz američke povijesti, koji može poslužiti kao plastičan primjer porobljavajuće scijentističke paradigme modernog društva. U toj paradigmi i sam čovjek vrlo često biva podčinjen tehnologiji i znanosti, a ponekad i izravno žrtvovan u ime njihova „napretka“.
Operacija Sea-Spray bila je eksperiment američke mornarice u kojem je cijeli grad San Francisco poslužio kao poligon za ispitivanje biološkog oružja. Početkom rujna 1950. ratni je brod američke mornarice uplovio uz obalu San Francisca te pomoću pumpi na svojoj palubi u zrak ispuštao oblake bakterija Serratia marcescens i Bacillus globigii, bez ikakve obavijesti i pristanka građana. Sedam je dana zaredom nevidljivi aerosol prekrivao cijeli zaljev, šireći se ulicama, parkovima, bolnicama i domovima. Mjerni instrumenti postavljeni na 43 točke grada kasnije su potvrdili da je gotovo svaki od tadašnjih 800 000 stanovnika udahnuo najmanje 5 000 čestica.
Država je tada jednostavno odlučila testirati kako bi jedan američki grad – odnosno njegove hitne službe i stanovništvo općenito – reagirao u slučaju bioterorističkog napada. To je učinila tako da je sama izvršila biološki napad na vlastitu populaciju, čime je grad veličine hrvatske metropole preko noći pretvoren u znanstveni laboratorij, a njegovi su stanovnici svedeni na dehumanizirane eksperimentalne komponente.
Rezultati su bili „obećavajući“ iz perspektive vojne birokracije: gotovo svi stanovnici udahnuli su količinu usporedivu s onom koja bi bila dovoljna za širenje antraksa. I infekcije su se, začudo, doista pojavile. Nekoliko tjedana kasnije u bolnici Stanford prijavljeno je jedanaest slučajeva rijetkih i ozbiljnih urinarnih infekcija. Jedan od oboljelih, Edward J. Nevin, umro je od infekcije srčanih zalistaka. Godinama kasnije, kada je slučaj procurio u javnost, vojska je sve proglasila pukom slučajnošću. Bilo je lakše tvrditi da su bolničke infekcije nastale prirodnim putem nego priznati da je vlastita država hladnokrvno tretirala svoje građane kao pokusne štakore.
Obitelji žrtava pokušale su dobiti pravdu putem suda, no pravda za pojedinca u birokratiziranom sustavu, koji svoje krajnje povjerenje polaže u apstraktnu teoriju tehnoznanstvenog napretka, u pravilu ne može biti zadovoljena. Vrhovni je sud odbio slučaj, a odgovornost je pala u zaborav – točnije, bila je pažljivo pospremljena u državne ladice. Do danas je stoga nepoznato koliko je ukupno života i dugoročnog zdravlja taj eksperiment uništio te koliko je ljudi trpjelo njegove posljedice, a da nikada nisu saznali stvarni uzrok svojih bolesti.
U glavnostrujaškim krugovima često se može čuti o „suludim teorijama zavjere“ prema kojima se u populaciju iz raznih razloga puštaju patogeni. Pritom se o slučajevima dokazanog trovanja stotina tisuća ljudi gotovo nikada ne može pročitati ni riječ. Ne treba zaboraviti da je prema sadašnjim saznanjima i sam virus covida nastao u laboratoriju, u rukama i instrumentima dobro plaćenih znanstvenika. Danas službeno znamo da je operacija Sea-Spray doista bila provedena, no ona nije jedini takav eksperiment. Američka je vojska na saslušanju 1977. godine priznala najmanje 239 sličnih testova samo u razdoblju između 1949. i 1969. Posebno je među njima sablažnjujuće ispuštanje kancerogenih spojeva iznad Minnesote pedesetih godina, s ciljem proučavanja brzine širenja bioloških agensa.
Operacija Sea-Spray važna je za razumijevanje hladne, protuljudske tehnoscijentističke paradigme u kojoj naš svijet i dalje obitava. Nepovredivo dostojanstvo ljudskoga bića, koje je na Zapadu tisućljećima građeno kroz kršćanski etos, u toj je paradigmi manje važno od sna o vječnom napretku naših tehnoloških i znanstvenih pseudobožanstava. Važnije je da birokratski stroj dobije podatke o tome kako će narod reagirati u slučaju ugroze; važnije je dakle da kotačići tehnologizirane birokratske mašine funkcioniraju besprijekorno nego da dobrobit konkretnih pojedinaca bude očuvana.
Edward Nevin imao je svoj život i imao je obitelj, no njegov je život – kao i dobrobit njegove obitelji – bio žrtvovan u ime „znanstvenih spoznaja“. O slučaju iz 1950. danas se malo govori upravo zato što podsjeća na to na što je sve spreman, unatoč svom kićenju perjem slobode, inkluzivnosti i tolerancije, takozvani liberalnodemokratski poredak u ime svojih radikalno progresivnih dogmi.
