Kada predstavnici takozvanog liberalnodemokratskog poretka govore o „trajnom miru“, oni ne misle na realno diplomatsko zaustavljanje ratnih krvoprolića, već na svojevrsno utopijsko i neuhvatljivo stanje, koje samo oni smiju i znaju definirati, a koje je suštinski ekvivalent njihovom zamišljenom svijetu spašenom od klimatskih promjena, odnosno progresivnom društvu neokrznutom rasizmom, seksizmom, transfobijom i ostalim hipnotičkim klatnima takozvane woke ideologije. Radi se o klasičnom propagandnom mehanizmu obećane utopije, koji ustvrđuje kako se do boljeg svijeta može doći samo apsolutnim poslušništvom dekretima politizirane i ideologizirane „struke“.
Tehnocentrični utopizam
Sagledavajući aktualna događanja kroz tu prizmu, prepoznajemo slične obrasce s kakvima je svijet bio suočen i tijekom krvavog prethodnog stoljeća, obilježenog kolektivnim totalitarnim zloduhom. Partija SSSR-a u jednom je trenutku bila sačinjena od gotovo 90% pripadnika tehničkih struka, što ukazuje ne samo na prevladavajući tehnoscijentizam prisutan još od industrijske revolucije već i na misaone okvire koji ljudski život sagledavaju kao niz problema koje valja riješiti. Tehnologija nije neutralno sredstvo koje se može koristiti u ime dobra ili zla, tvrdio je Martin Heidegger, već nešto nalik živom organizmu koji, nakon svog uvođenja, konstantno traži daljnje širenje svojih pipaka, formirajući pritom i umove koji ga koriste.
Rapidna tehnoznanstvena revolucija modernoga doba rekonceptualizirala je naš odnos spram okoline, inzistirajući na traženju problema za rješavanje i onda kada tih problema zaista nema ili kada ih nije moguće riješiti. Štoviše, budući da naša duhovnomoralna konstitucija nije pratila rastući tehnološki napredak, već su te dvije sfere bile uvelike obrnuto proporcionalne, čovjek današnjice prebiva u svojevrsnoj permanentnoj plutajućoj anksioznosti. Unatoč svoj svojoj tehnici, danas više ne znamo odgovoriti na temeljna pitanja svoga bitka: tko smo, odakle dolazimo i gdje bismo trebali ići. Kao takvi, besciljno lutamo kroz život, panično tražeći još veći upliv tehnologije kako bi održali privid kontrole.
Takva je nezdrava težnja sveobuhvatnoj kontroli prije koju godinu realizirana u političkoj sferi kada su nekadašnje temeljne slobode pojedinaca bile uvjetovane konzumacijom raznih (farmakološko-medicinskih) tehnologija, jer je tadašnja javnozdravstvena kriza, zaključilo se, naprosto bila previše hitna.
Hannah Arendt na tim je misaonim tragovima sredinom prošloga stoljeća ustvrdila da, iako su ondašnji konkretni totalitarni režimi nadvladani, duh totalitarizma nije iskorijenjen iz našega društva. On će se, prema njenom proročanstvu, sljedeći put ukazati u obličju birokratske mreže bezličnih i amoralnih činovnika: ljudi koji su toliko banalni u svojoj ovosvjetovnoj navezanosti da zlo ne znaju prepoznati, pa ga ni ne mogu odbiti.
Moderni čovjek u vječnom traganju za smislom
Svoju plutajuću anksioznost težimo suzbiti osmišljavanjem novih problema koje tehnika može razriješiti, pa i onda kada tih problema zaista nema. No poanta takvoga djelovanja nije u stvarnom pronalasku konačnih rješenja, već u neprestanom procesu traganja. Rat, primjerice, ne smije doista biti zaustavljen jer bi to značilo gubitak privremenog smisla i međusobne solidarnosti koje u ratnim danima osjećamo (pogotovo onima gdje se bitke ne vode direktno u našem dvorištu).
Naprotiv, on se mora, kao i klimatske promjene te stavke woke-manije, konstantno „rješavati“ uz pomoć struke i sveobuhvatne mreže birokrata, tih sluga takozvanog liberalnodemokratskog poretka. Valja u ovom kontekstu imati na umu da donedavni „problem pandemije” u očima „struke“ nije bio razriješen do trenutka kada je on naprosto smijenjen s naslovnica tada novozapočetim ratom u Ukrajini.
Shodno tome, globalno zatopljenje pojam je izmišljen prije četrdesetak godina, prije kojega je terminologijom klimatskog aktivizma dominirala apokaliptična najava globalnog zahladnjenja. Prije desetak godina globalno zatopljenje, kao problem koji pod hitno valja riješiti, smijenile su takozvane klimatske promjene, koje, s obzirom na to da se klima po definiciji stalno mijenja, označavaju sve, pa samim time i ništa.
Klimatske promjene savršen su nerješivi problem koji se nalazi u stanju vječnoga rješavanja od strane marljive struke, čija se moć legitimira upravo tim hvatanjem „trajnoga mira“ od klimatskih promjena. Sličan se obrazac primjenjuje i u sferi wokeizma: ako, primjerice, bijeli heteroseksualni muškarac zaista nije širitelj rasizma, seksizma i ostalih -izama, on je i dalje dio problema jer postoji ta jedna zamišljena, gotovo eterična bijela i/ili patrijarhalna privilegiranost (eng. white privilege) koju on uživa, a zbog koje se de facto nikada ne može razriješiti svoga -izam oboljenja.
Resursi, bespogovorna poslušnost i ostale žrtve naprosto se moraju prinositi na oltar (klimatske, vojno-oružane, javnozdravstvene, političke) struke, jer bez njih ne može doći do boljeg svijeta. No istinski trajni mir koji ti ljudi lažljivo nude, a koji pogubljena masa i sama zaziva, neće i ne može biti ostvaren ljudskom rukom.
„Nemaj drugih bogova uz mene“
Otkidanje naše veze s transcendentnošću na smjeni srednjovjekovnoga razdoblja i prosvjetiteljstva upravo se zato može sagledati kao plodno tlo koje je iznjedrilo kolektivne hipnoze današnjice. Danas struku valja slušati, a znanosti vjerovati, barem ukoliko i dalje želimo biti smatrani punopravnim građanima.
Nema tih dokaza o neefikasnosti javnozdravstvenih mjera i proratnih sankcija ili pak o nekonzistentnosti klimatske panike kojima bi ti službeni narativi mogli biti opovrgnuti, jer razlog njihovog uspostavljanja nije u njihovu sadržaju, već u samoj njihovoj dogmatičnoj formi. Agresivno i apsolutno samonametanje trenutačno „najhitnije“ glavnostrujaške priče svrha je sama u sebi, koju dezorijentirani moderni čovjek percipira kao privremeni smjerokaz u inače raščaranoj pustinji relativizma, isprazne permisivnosti i obezglavljene tolerancije u koju se njegov svijet pretvorio.
Ničeanskim rječnikom, skrhali smo istinskoga Boga, no samo kako bismo umjesto prema njemu svoj duhovni poriv potom počeli usmjeravati prema prolaznoj, ovosvjetovnoj zlatnoj teladi: prema proratnim, klimatskim, javnozdravstvenim, seksualnorevolucionarnim ili bilo kojim drugim sekularnim pseudomesijama. Radije bismo gledali kako haraju našom okolinom, ostavljajući iza sebe materijalnu i duhovnu pustoš, nego se suočili s dubokom tragedijom vlastite besciljnosti.
Odgovor Željku Porobiji, filozofu koji ne zna što je metafizika
