Posljednjeg vikenda u studenom 2025. pažnju hrvatske javnosti zaokupilo je „veliko” okupljanje ljevice na takozvanim antifašističkim marševima koji su bili organizirani u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli.
Uz svesrdnu podršku medija i pozive mnogih političkih aktera s ljevice u sva četiri grada ukupno se okupilo između deset i petnaest tisuća prosvjednika, ovisno o izvorima.
Ove brojke ukazuju na završetak jedne epohe, kraj zabluda te naznačuju smjer koji najavljuje bolno otriježnjenje jedne manjinske ideološke opcije koja desetljećima na području Hrvatske uzurpira društveni prostor i dijeli lekcije hrvatskom narodu.
Paralelno s ovim procesom odvija se i duhovno i nacionalno buđenje i izlazak iz letargije uspavanog hrvatskog naroda.
Okupljanje desetak tisuća ocvalih jugonostalgičarskih antifašista ojačanih s ponešto golobradih LGBT aktivista u više hrvatskih gradova ponajprije nam je ukazalo na ispravnost teze da oni koji ne žele imati djecu s vremenom gube svoje ideološke bitke.
Odbojnost koju ta grupacija gaji prema obiteljskim i tradicionalnim vrijednostima kroz generacije rezultira opadanjem njihovog broja.
Njihovu brojčanu inferiornost u odnosu na suprotstavljenu ideološku poziciju, onu domoljubnu, na najbolji način je pokazala hrvatska mladost koja se ovog srpnja okupila u stotinama tisuća na Hipodromu.
Ipak, lijeva ideološka grupacija svoj manjak pokušava nadomjestiti svesrdnom podrškom glavnostrujaških medija koji im još uvijek u određenoj mjeri daju društvenu moć i utjecaj koji je potpuno nerazmjeran podršci koju u narodu uživaju.
Radi ilustracije vrijedi napomenuti da je isti dan kad je organiziran antifašistički marš, u Rijeci prikazivan i film Jakova Sedlara 260. Bez celebrityja i medijske podrške, projekcije filma posjetilo je dvostruko više ljudi nego što ih je marširalo Korzom.
Možemo reći da nedjeljni marševi najavljuju skori kraj mita o podijeljenosti u hrvatskom društvu i daju pravu sliku mizerne zastupljenosti pobornika jedne propale totalitarističke državne tvorevine i ideologije koju je ona zastupala unutar korpusa našeg naroda.
Pritisnuta vlastitom erozijom lijeva politička pozicija okuplja sve koji se na bilo koji način suprotstavljaju obiteljskim, katoličkim i domoljubnim vrijednostima.
Marš u Rijeci tako su vodile mlađahne LGBT aktivistice koje svake prve subote u mjesecu pokušavaju ometati molitelje ispred katedrale Svetog Vida.
Na događaj su pozivali rokeri u šezdesetim godinama poput Damira Martinovića Mrleta kojeg su kritičari bivše SDP-ove gradske vlasti okarakterizirali kao režimskog pankera. Njegov video s pozivom na marš koji bi mogao poslužiti kao solidna podloga za psihijatrijsku dijagnozu može se pogledati na poveznici ovdje.
Osim Mrleta i preobraćenik s domoljublja na komunizam istarski pjevač Alen Vitasović, koji druguje s popularnom Katarinom Peović, čelnicom radikalno lijeve Radničke fronte, angažirao se na mobilizaciji za antifašističke marševe. I bivši Katin dečko, Hrvoje Štefan, predstavljajući se u videu kao komunist iz Rijeke agitirao je za ovaj događaj. Poziv riječkog komunista može se pogledati ovdje.
Poznati riječki roker Damir Urban također je pozivao na antifašistički marš, video poziva se može pogledati ovdje.
Leon Lučev, Darko Rundek, Maja Sever i silni drugi ljevičarski celebrityji svojski su se trudili dovesti publiku na pokušaj oživljavanja mrtve komunističke ideologije.
U Rijeci je na maršu sudjelovao i Ivan Šarar, bivši riječki pročelnik za kulturu i jedan od glavnih protagonista suludog projekta bacanja proračunskog novca u bezdan zvani Titov brod Galeb. Na opasku jednog od promatrača da je on krivac za nerezonsko trošenje novca za Galeb uzvratio je skojevski: MRŠ!
U Rijeci su marširali i bivši gradonačelnici Slavko Linić i Vojko Obersnel, a u Puli sadašnji gradonačelnik Peđa Grbin.
Za razliku od njih aktualna riječka gradonačelnica Iva Rinčić sasvim izvjesno je uvidjela promašenost marširanja za propale ideologije i nije se pojavila na riječkom Korzu.
Primijećeni su bili i novinari srpskog kanala VIDA na očekivanom zadatku.
Možemo, SDP, Radnička fronta i LGBT udruge sačinjavali su kičmu nedjeljnih marševa.
Nemanja Cvijanović, otprije poznati provokator koji je svojedobno na vrh Riječkog nebodera postavio veliku crvenu zvijezdu pod izlikom umjetničke instalacije u sklopu Europske prijestolnice kulture, statusa kojeg je Rijeka imala 2020. godine, podijelio je cover fotografiju s facebook stranice organizatora prosvjeda.
Oni su se poslužili fotografijom s Armadine navijačke tribine na kojoj se vidi slika komunističkog revolucionara Che Guevare i natpis „Sve se mijenja mi smo isti”. Radi se o jednom transparentu iz vremena kad je riječkom navijačkom skupinom pokušala ovladati grupacija pod utjecajem struktura iz bivšeg sistema. Reakcijom ratnih veterana koji su ujedno i osnivači navijačke skupine, ovaj je pokušaj ekspresno osujećen. Korištenjem fotografija s Armadine tribine u promociji s namjerom da se navijačka skupina prikaže kao podržavatelj ideologije organizatora marša bila je kap koja je prelila čašu.
Iskorištavanje slika s tribine u političke svrhe navijačkim kodeksom nije dozvoljeno ni desnim političkim opcijama, a kamo li propalim antinacionalnim ideologijama.
Potpuno očekivano, uslijedila je Armadina reakcija, navijanje i pirotehnika usmjerena protiv prosvjeda “maršistima” je pokazalo da akcija može izazvati i reakciju. Tim saznanjem “maršisti” su bili vidno iznenađeni i poprilično prestravljeni. Video s reakcijom navijača od kojih je dio kasnije i priveden može se pogledati ovdje.
Histeriziranje poput ovog oko navijačke reakcije na bezobraznu provokaciju u vidu iskorištavanje navijačke tribine za lažno predstavljanje jednostavno nije pala na plodno tlo.
Uzalud medijski fatalizam i jaukanje prestravljenih “maršista” u objavama na društvenim mrežama. To uistinu više nikoga ne dira, osim njih samih.
Drugovi moraju shvatiti da im javnost ne daje za pravo da neovlašteno posežu za tuđim identitetom da bi sebi radili promociju.
Drugi put kad opet budu pokušavali mobilizirati svoje simpatizere mogu se poslužiti autentičnim komunističkim fotografijama, recimo onoj druga Tita u limuzini s kubanskom cigarom u ustima, kako i dolikuje lideru proletera i seljaka.
Naravno, mogu oni opet posegnuti za provokacijama, zabave nikad dosta…
Znakovito je i da na cijelom skupu u Rijeci nije bilo ni jedne jedine hrvatske zastave, ali se zato ponosno vijorila jugoslavenska zastava s komunističkim obilježjima.
U Zagrebu smo vidjeli zastavu s crnom mrtvačkom glavom koja bez obzira na opravdanja da se radi o simbolu iz pop kulture ustvari potvrđuje mračnu prirodu antifašističkog prosvjeda.
Ipak temeljna ideja koja stoji u korijenima projugoslavenskih, komunističkih marševa bio je transparent s natpisom „Balkanska federacija bez država i nacija” koja je ponosno marširala Zagrebom.
Nepovratno izgubljena umjetna državna tvorevina raspadom koje je na krvi hrvatskih branitelja nastala moderna Hrvatska i dalje je glasna patnja hrvatskih antifašista/komunista.
Desetljećima hranjeni lažima, maršisti sasvim sigurno ne uspijevaju prihvatiti činjenicu da je upravo komunizam ideologija koja je prouzročila najviše žrtava, više i od fašizma protiv kojeg prosvjeduju.
Naravno, teško im je prihvatiti i da su nacionalsocijalizam, kako mu ime i govori baš kao i fašizam lijeve ideologije.
Jednako tako, odbijaju priznati da su komunisti i nacisti bili saveznici, da su zajednički komadali Poljsku i da bi sasvim sigurno i ostali saveznici da okultni nacistički lider Adolf Hitler nije napao svoje dotadašnje saveznike Sovjetski Savez.
Koliko je to savezništvo bilo komunistima priraslo srcu pokazuje i činjenica da komunistički vođa Staljin nije želio prihvatiti istinu o napadu. Reagirao je s nevjericom i nije prihvaćao izvještaje svojih generala i obavještajaca o njemačkoj agresiji. Da bi sakrio svoj šok, nevjericu i blokadu u odlučivanju koju su one prouzročile, smijenio je generale koji su ga upozoravali na opasnost od njemačkog napada.
Kao vrag od tamjana LGBT komunistički antifašisti bježe i od činjenice da se zbog prakticiranja homoseksualnih odnosa u njima omiljenoj Titovoj Jugoslaviji išlo u zatvor. Kazneni zakonik SFRJ iz 1951. godine kriminalizirao je muške homoseksualne odnose kao “protuprirodni blud između osoba muškog spola”, uz kaznu zatvora do dvije godine, neovisno o tome jesu li odnosi bili dobrovoljni i u privatnosti. U razdoblju 1951.–1977. na temelju te odredbe osuđeno je oko 500 muškaraca u ondašnjoj Jugoslaviji.
Ključna činjenica vezana uz ove marševe jest da mantra o fašizaciji društva, njihov osnovni razlog marširanja, nema nikakvu utemeljenost u stvarnom stanju. Vjera i domoljublje nisu fažizam.
O hibridnoj akciji protiv Hrvatske i paničnom odgovoru na duhovno i nacionalno buđenje u Hrvatskoj pisali smo u našem tekstu “Hrvatska jesen 2025: Analiza događaja koji su potresli Hrvatsku”, a može se pročitati ovdje.
Društvenim i duhovnim gibanjima u Hrvatskoj ugrožene su mnoge strukture na pozicijama moći. Primarno se ljuljaju duhovne utvrde zla, a onda posljedično i sve pozicije koje su zauzeli njihovi apologeti.
Zagovaratelji kulture smrti što u prvom redu znači pobornici pobačaja, eutanazije, protunaravnih i životu zatvorenih seksualnih orijentacija, potom zaostale obavještajne, kulturološke, medijske i političke strukture iz bivšeg sistema, provoditelji memoranduma SANU 2, svi oni postali su svjesni promjena koje će uslijediti i koje će nužno dovesti do njihova silaska s pozicija moći i utjecaja kojeg trenutačno imaju.
Kao što govori prorok Izaija,
„On (Bog) oduzima moć moćnicima, vladare svijeta pretvara u ništa. Tek što budu zasađeni, čim im se stabljika ukorijeni u zemlji, on puhne na njih i oni se osuše, vihor ih raznese kao strnjiku” (Izaija 40,23-24)
Dobar dio ljudi spomenutih u ovom tekstu i osobno poznajem. Velikim dijelom radi se o tužnim sudbinama naizgled uspješnih i poznatih ljudi. Ovisnosti, propali brakovi, bolesti u obitelji i razne druge nesreće dovele su ih u frustrirajuće životne situacije, a uzrok njihovih stanja im je pred nosom. Duhovna pozadina ideologije za koju se zalažu neumitno dolazi po svoje, tko s vragom tikve sadi…
Umjesto crnila kojim se pune i koje rasipaju svuda oko sebe, došlo je vrijeme da se okrenu Svijetlu, da preispitaju svoju savjest, da promisle o duhovnim stvarnostima, o vrednotama koje idu iznad svih drugih interesa.
Poznati antifašist Josip Manolić nakon silnih nedjela koje je činio u ime te ideologije u smiraj svog života spoznao je Istinu. Još uvijek nije kasno za obraćenje. Duhovna ostavština Josipa Manolića opisana u tekstu ovdje može im biti putokaz…
