Poslijeratnu ekonomskoj renesansu naše zemlje i brz oporavak od posljedica rata omogućili
su međunarodni ugovori potpisani u 50-im godinama prošlog stoljeća.
Da bismo uspješno zaronili u ovu ekonomsku temu treba nam i malo geopolitičkog uvoda:
Znamo da je bivša nam država Jugoslavija završila drugi svjetski rat u sovjetskom
komunističkom klubu.
Ali, tri godine nakon rata, dvije velike osobnosti, Tito i Staljin, doslovno su se
posvađali na mrtvo ime, čime je Titova država izletjela iz sovjetskog kluba iliti
međunarodne internacionale.
Koliko je situacija bila ozbiljna najbolje nam ilustrira govor druga Bulganina, inače člana
politbiroa 1950 godine, na obljetnici oslobođenja Čehoslovačke. Drug Bulganin je
tada prijeteći prstom pokazao prema jugu i izrekao sljedeće riječi: „Narod
Jugoslavije zaslužuje bolju sudbinu, a dan kada će biti zbačena fašistička klika Tita i
Rankovića nije daleko.
Kako Staljin nije bio šaljivđija, organizaciju vojnog napada na Jugoslaviju i dovođenja
Tita pod kontrolu, povjerio je živućoj legendi, Maršalu Žukovu, četverostrukom
heroju sovjetskog saveza i čovjeku koji je osobno vodio napad na treći Rajh.
Na svijetu je postojala samo jedna sila koja je Tita mogla obraniti od takvog napada i predstojeće tužne sudbine, a to su bile Sjedinjene Američke države, kojima se bivša država bacila u očajnički zagrljaj.
Taj zagrljaj je formaliziran slabije poznatim međunarodnim ugovorima, kao što su
Balkanski pakt, sporazum o vojnoj suradnji, sporazum o suradnji Udbe i Cie i što je najvažnije,
gospodarskim sporazumima kao što je OPIC – Overseas Private
Investment Corporation Agreement.
I onda nam je krenulo.
Neviđena rijeka novaca američkih poreznih obveznika, robe, materijala,
poljoprivrednih proizvoda i vojne tehnike zapljusnula je naše obale.
Za vojnu opremu Amerikanci vode točne brojke, pa znamo da je
Prema Jugoslaviji otišlo nekih 3000 tenkova i oklopnih vozila, 40 i nešto tisuća
komada artiljerijskog i pješačkog oružja i 50 milijuna komada streljiva za sve to.
Iskrcavanje tolike opreme je ogroman posao, pa se u 1950-im obnavljaju lučki
kapaciteti luke rijeka kako bi se mogli iskrcati milijuni tona pomoći i vojne
opreme.
Situacija s vojnim avionima je zgodna za usporedbu. Mi danas promišljamo
možemo li si priuštiti 10 ili 12 polovnih mlažnjaka.
U to zlatno doba, bivša je država dobila od američkih poreznih obveznika 20
transportnih aviona, 10 helikoptera i 385 vojnih mlažnjaka. Neke od tih 385 mlaznih
aviona još možete vidjeti izložene na travnjacima ispred naših aerodroma –
konkretno zadarskog i krčkog.
Na Krku je još jedan rezultat Američko-jugoslavenskog sporazuma o inozemnom
ulaganju. Petrokemija Dina je rezultat joint-venture-a Ine i američke korporacije
DOW Chemical.
Po istom sporazumu o inozemnom ulaganju došao je i Fiat u kragujevačku Zastavu
i tamo stvorio povijest.
Uglavnom, ekonomija bivše države se, osim za pomoć u materijalu i opremi, ogrebala i za
2 milijarde dolara američke financijske pomoći i državnih zajmova.
Ta suradnja s Amerikom odvijala se i dalje pod komunističkim simbolima i to ponajviše jer je i
Amerikancima odgovaralo postojanje jedne navodno neovisne i prozapadne komunističke
zemlje kao primjer drugim članicama Varšavskog pakta.
Posljedica takvog aranžmana bila je i kreiranje jedinstvenog modela socijalističke privrede prilagođen zapadnim investicijama i zapadnom poslovnom interesu, kasnije fenomenalno primijenjen u Kini.
S druge strane, upravo zahvaljujući tom hibridnom socijalističkom, pro-zapadnom ekonomskom
sustavu, bivša država je bila najbogatija i najrazvijenija zemlja s komunističkim
simbolima i s partijom na vlasti.
Taj hibridni komunističko-proamerički sustav, i našu specifičnu povijest u hladnom
ratu možemo okriviti i za neke naše sadašnje mane.
Tu svakako spadaju ležeran odnos prema efikasnosti i osjećaj da će se pojaviti neka sila i
podmiriti račune, a nama osigurati još kreditnih zaduženja kao i bipolarnost
naših elita koje su morale razviti određenu podvojenu osobnost koja je balansirala između komunizma i Kominterne i suradnje s Ciom i kvazikapitalizmom. Naša formalno komunistička elita bila je zapravo na zapadnoj sisi što je dovelo do toga da je postala pravi rasadnik „kako vjetar
puše” stavova.
Ali hladni rat je davno završio, geopolitika se promijenila, i od tog perioda nama je
ostalo samo nešto trošne infrastrukture, tvornica, hotela i zanimljivih sjećanja i dakako, „kako vjetar puše” elita.
