U trenutcima kada većina tzv. vođa cijeloga “globalnog sela”, s neskrivenim osjećajima farizejskog licemjerja, obilježava (a zapravo “slavi”) ulazak rusko-ukrajinskog rata (RUR-a) u 3. godinu, sjetio sam se svojega teksta koji sam napisao 12. ožujka 2022. Bilo je to, dakle, oko dva tjedna nakon toga događaja koji je “sve šokirao”, premda je kampanja odnosno medijsko-psihološka priprema (pranje mozga masama) trajala nekoliko godina svakodnevnim izvještajima o “dramatičnim” događajima u Ukrajini.
A kako je sve bila višegodišnja zapadno-istočna PRIPREMA za taj RAT, odkrilo se tek nakon što je odjeknula “prva puška” na ukrajinskoj bojišnici…
(U)pitao sam (se) tada ZAŠTO je i kako je došlo do RUR-a. Neki su novinari tvrdili da to treba pitati diplomate, državnike, geopolitičare i stručnjake za međunarodnu sigurnost, jer povjestničar može objasniti tek izvore sukoba između zaraćenih zemalja. _
Naime, koliko god se isticala globalna važnost geostrateškog položaja Ukrajine ter čudesno bogatstvo prirodnim resursima, to neće dati odgovor na pitanje zašto bombe padaju po nečijim domovima, kao što ni objašnjenje nijednog međunarodnog odnosa neće objasniti nečiju smrt.
Također, isto će pitanje, ZAŠTO?, “ostati u zraku” i kad nam povijest predoči argumente da su već događaji iz prve polovice 20. stoljeća ključni za RUR. Jer “to je bilo razdoblje svjetskog rata, teškog vremena gladi i oskudice, kaosa, revolucija, prevrata, nastanka novih država i propasti stoljetnih carstava kada norme međunarodnoga prava nisu puno značile, međunarodni ugovori preko noći prestajali važiti, a pravo jačega i sirova sila određivali sudbinu stotine milijuna ljudi i usmjeravali tok (i tijek – m.op.) svjetske povijesti u doba ekstrema”, kako je 20. st. opisao britanski povjesničar Eric J. Hobsbawm.
Nije sporno to objašnjenje, ali je ipak i dalje jak osjećaj da tu nešto nedostaje kao ključni odgovor na ono ZAŠTO? Možda bi i ovdje bila primjenjiva analogija s matematikom, u kojoj se neki zamršeni zadatci rješavaju nekom formulom, pa je to moguće i u političkoj analizi – osim kada se želi manipulirati.
Naime, ako predpostavimo da se filozofsko-teološkom “formulom” svakom fenomenu daje barem novo i šire objašnjenje, onda je ona i u analizi RUR-a itekako poželjna. To više što se u javnim razčlambama “svega i svačega” TEOLOŠKA ‘dimenzija’ ili uopće ne uzima u obzir ili se podpuno (svjestno) ignorira.
Štoviše, paradoksalno je da ona, nažalost, rijetko pada na pamet čak i teolozima, koji bi sve trebali sagledavati kroz biblijske “naočale” ili “sub specie aeternitatis”. Pa i kad je riječ o RATU.
A “rat” je u Bibliji spomenut, u različitim padežima jednine i množine samo te imenice, točno 150 puta, od čega u Novom zavjetu samo 10 puta. Znakovito mjesto, koje na jedinstven način odgovara na pitanje ZAŠTO?, nalazi se u Poslanici Sv. Jakova, koji se bavi upravo tim fenomenom ter izravno pita:
“Odakle RATOVI, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od POHOTA što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite!” (4,1-3).
Apostol u prvom redu opominje kršćane zbog nesuglasica među njima, ali Božja riječ ima šire značenje pa odnosi također na bogataše – jer sirotinja nikada nigdje u povijesti svijeta nije pokrenula niti jedan veliki rat! Dakle, ako aktualiziramo tu biblijsku opomenu, jasno je da se Božja riječ odnosi na današnje (istočne i zapadne!) “oligarhe” odnosno lobije i njihovu bahatost.
Zato apostol ističe da se “Bog oholima protivi, a poniznima daruje milost”, a u sljedećem poglavlju izravno opominje bogataše i upozorava ih da će njihovo “bogatstvo iztrunuti”, jer nije stečeno pravedno. Zato ih je predhodno pozvao da se podlože Bogu i odupru ĐAVLU, sugerirajući čijom su pomoću u velikoj pohlepi ubijajući druge stekli odnosno “zgrnuli blago” (5,1-6).
Nije nimalo slučajno spominjanje ĐAVLA upravo na tome biblijskom mjestu i u kontekstu govora o RATU i bogatašima. A znakovito je kako su od samoga početka aktualnog RUR-sukoba, svi (poglavito zapadnjaci – premda i “istočna propaganda” koristi istu šablonu!) koji su davali osvrte na pojedine glavne aktere u RUR-u, rabili slične slike ter iste usporedbe s ratnim protagonistima u prošlosti.
Tako bivša ukrajinska premijerka Julija Timošenko (u intervjuu na HTV-u od 10. ožujka) izričito kaže da je vladavina ruskoga predsjednika “kombinacija Hitlera i Staljina“.
Upravo će zato, kada je riječ o ulozi ili “udjelu” ĐAVLA u svjetskoj politici na najvišoj razini, pa i u osobnom životu važnih političara baš u vrijeme RATA, biti veoma koristno navesti znakovite riječi i duboko promišljanje švicarskoga filozofa De Rougemonta (u njegovu djelu “Udio đavla”).
Nakon opisa prve đavlove podvale – kojom je uvjerio ljude da ne postoji – filozof analizira vrijeme u kojem su “ljudi raspravljali bombama koje nisu dokazivale ništa o predmetu spora…
Svi su bili protiv rata i svi su pristali da ga vode pod parolom ‘slobode’, dok su policija i država svakodnevno uvećavale svoje moći. U tišini laboratorija pomno su pripremana masovna krvoprolića. Svi su državnici opetovali iste bljutave, senilne i mahnite fraze za koje se znalo da su lažne.
Politika je postala slaboumnom, privreda bez nadzora i reda, moral u potpunom rasulu, a narod je živio od kina (a danas od televizije i interneta – m.op.), kao što je ranije živio od religije.” I onda se događa druga Đavlova podvala – “tako nas je, počev od 1933., Đavao uvjerio da je bio Adolf Hitler, naprosto, i nitko drugi.”
Analizirajući Führerove postupke, De Rougemont ističe kako nije u pitanju bila njegova veća ili manja zloća, tj. nije to ono što bi u njemu bilo posebno dijabolično, nego su to zapravo “opravdanja koja je pružao i svojevrsna medijumska blagost kojom se zaogrnuo u očima svoga naroda”.
Potom Filozof (u navedenom djelu, koje je pisao 1942. i 1944.!) – i nas danas! – poziva da iz “pustolovine što je poznata pod nazivom hitlerizam” izvučemo zaključke koji vrijede i za mnoga druga razdoblja povijesti.
Dakle, “nije dijabolično zauzeti jednu malu zemlju, to se vazda radilo. To je, ako se može tako reći, posve normalni egoizam, žeđa za bogatstvom, vulgarni imperijalizam. Dijabolično je, naprotiv, nazvati to ‘učvršćenjem mira’ ili ‘osnivanjem novog poretka’. Ni aneksija Čehoslovačke nije bila dijabolična, već sama činjenica da je do toga došlo sutradan nakon govora u kojem je naglašavano ‘pravo naroda na samoodređenje’. Ni pretvaranje susjednog teritorija u polje krvoprolića i bombardiranja nije bilo dijabolično, već nazivanje tog teritorija ‘životnim prostorom’.
Ni povreda Ugovora nije dijabolična, već volja da se sam, objavljivanjem novog Zakonika, proglasiš nevinim: ‘Pravo je ono što služi njemačkom narodu.’ Ni napadanje Crkve nije dijabolično, već to učiniti putem nacionalizacije Providnosti, i u njeno ime.
Činiti zlo nije, uistinu, toliko dijabolično koliko, kad se već čini, njegovo prekrštavanje u dobro. To znači oduzeti svim smrtima njihova značenja, preokrenuti ih i čitati naopako, prema običajima crnih misa. Preokrenuti i iznutra srušiti kriterije istine. I naposljetku, u usta istine staviti laž!”
Ako te riječi, koje su jednako teološke koliko i filozofske ter vrijede i za razdoblje povijesti u kojemu upravo svjedočimo istim strahotama kao u vrijeme “hitlerizma”, danas (pro)čitaju Ukrajinci, Hrvati i svi Zapadnjaci sigurno će oduševljeno zapljeskati Filozofu kako je proročki opisao “udio đavla” upravo u RUR-u. Ali Filozof će ih gorko razočarati ističući kako proglašavajući bilo koga Đavlom “sami sebe obmanjujemo glede stvarne Đavlove veličine”, jer – kako znademo iz Evanđelja – Đavao je Legija (!).
Stoga, posvješćuje nam Filozof, “ukloniti jednog diktatora ne bi nipošto bilo dostatno da ovo naše vrijeme oslobodimo velikih zala koja ga trape”! A zatim nas on – komentarom reakcije ljudi nad Hitlerovim lešom: “Kako je bio mali!” – kao snažnom pljuskom sili da se zamislimo nad sobom: “Nije bio velik, poput samog Sotone, već mali, po mjeri naših potajnih bijeda.”
Hm, ne znam koliko je onih koji će se pogođeni tim “gromom” filozofskog genija zamisliti s osjećajem kajanja, ali čak i kada bismo svi nad tim svi ostali pokunjeni, malo je onih koji će priznati vlastitu bijedu.
Ili je Orwell (u romanu “1984.”) možda podpuno u krivu? “VOĐA je trebao stalan RAT. Morao je građane držati u stalnom STRAHU od neprijatelja kako bi mu oni dali svu vlast koju poželi. Ljudi su htjeli živjeti pa su se zato odrekli svojih PRAVA i SLOBODE. Bilo je to moguće samo ako ih se uvjeri da je NEPRIJATELJ posvuda i da mogu u svakom trenutku POGINUTI.”
Poginuti od granate, kao i od virusa!!! Jednako s Istoka i sa Zapada? Da, ali tko je VOĐA? O tome, i o rečenome, razmišljajte nekoliko dana do nastavka ovoga teksta!
