Oni koji pomnije prate naš list Sapere Aude znaju da u sferu dnevne politike ulazimo samo kada ona ima potencijal odraziti se na šire stanje civilizacije te isključivo promatrajući političke događaje iz te prizme. Izbori na kojima ćemo moći glasati ovu nedjelju ne spadaju u tu kategoriju, stoga se na njih nismo posebno osvrtali. Ipak, razvidno je da mnogi nisu sigurni kako se suočiti s predstojećom dilemom na biračkom listiću, pa neka osvrt u nastavku posluži kao pokušaj razjašnjenja nekih političko-teorijskih nejasnoća o dužnostima jednog glasača.
Političke se promjene u pravilu događaju nizvodno od kulturoloških mijena, a kulturološke mijene nizvodno od duhovnog stanja pojedinca i kolektiva. U srži je politike dakle čovjekov duh, njegova vrijednosna usmjerenost i njegov moralni kompas, no ta se činjenica u ovim materijalistički nastrojenim vremenima često zaboravlja. Politika se danas promatra kroz dva ekstrema, nijedan od kojih nije točan. Niti će jedni politički izbori promijeniti tijek kulturnih ratova, niti je politika potpuno beznačajna, budući da ona, čak i u ovom nadpolitičkom dobu, predstavlja svojevrsni vidljivi površinski znak dubljih civilizacijskih trendova.
Ako je politika (danas) zaista fenomen koji modeliraju neke superiorne sile, pitamo se, vrijedi li još uvijek pravilo prema kojem odgovoran član polisa ne smije odbiti dati svoj glas na danim demokratskim izborima? Drugim riječima, jesmo li dužni ovu nedjelju zaokružiti broj pored nečijeg imena?
Odgovor je i da i ne. Da, ako svoju odluku o manjku participacije pojedinac donosi iz krivih razloga, poput intelektualne lijenosti, općeg manjka interesa za društveno stanje i sl. Tada nije opravdano što se nije odazvao na svoju dužnost. Ako je pak pojedinac svjestan društvene situacije, te ako nijedan od kandidata ne zadovoljava njegove osnovne kriterije i načela utemeljena na nadpolitičkim vječnim vrijednostima, tada on ima dužnost, veću od same politike, uskratiti svoj glas. Politika nije i ne može biti iznad duhovne čistoće, a duhovna čistoća može biti narušena davanjem svoga glasa političkom akteru za kojeg je izvjesno da će svijet udaljiti od dobra. Čovjek dakle može ne samo pogriješiti već i zgriješiti svojim političkim glasom. Slijedom toga, u poštivanju svoje političke odgovornosti moramo biti svjesni da iznad nje postoji jedna viša, metafizička odgovornost, koja nalaže da naši postupci moraju biti usklađeni s dobrom.
U tom smislu, odgovor na pitanje treba li i za koga glasati na izborima u nedjelju formira se sam. Suočeni smo naime s izborom između dva čovjeka.
Prvi predstavlja parapolitičku strukturu pravomoćno osuđenu za korupciju. On je, u maniri djelovanja te interesne skupine, očito spreman obući baš svako društveno-političko odijelo koje mu može donijeti osobni probitak. Spreman je, primjerice, raditi propagandu od svojih odlazaka na svetu misu i nominalno braniti život „od začeća od prirodne smrti“, a istovremeno nazivati poziv na legalizaciju eutanazije legitimnim. No, na stranu njegov zbunjujući životopis, pa čak i niz njegovih afera koje nas neizbježno podsjećaju da on ipak jest punokrvni član spomenute parapolitičke strukture, pa makar trenutno nemao njihovu formalnu iskaznicu. Problem s njim je i osnovniji, a on glasi da se radi o kandidatu koji zbog svoje makijavelističke kameleonštine zaista ne može održati javni dijalog ni petnaest minuta bez da sam sebi skoči u usta.
Od njega smo tako čuli da navodno odbacuje rodnu ideologiju, ali da smatra da ona nije prijetnja Hrvatskoj. Čuli smo da za njega postoje muškarac i žena, ali i da „moramo biti otvoreni“ – što god to značilo. Onaj tko zna što rodna ideologija jest i tko se naziva njezinim protivnikom, zna da samo postojanje te ideologije i njezino rapidno širenje kroz našu civilizaciju ne može ne biti prijetnja svakome od nas. Ironiju toga da je upravo njegova stranka, kako je rečeno, po prvi puta uvela terminologiju rodne ideologije u hrvatske zakone, te ju tako učinila iznimno stvarnom prijetnjom unutar domaćih granica, ne treba posebno naglašavati. Sve u svemu, radi se o tipičnom izdanku partijskog oportunizma, u kojemu ne samo da istina nije superiorna politici već je i sama politika subordinirana osobnom probitku.
Drugi kandidat svoj politički identitet gradi kroz prividnu opoziciju koruptivnim društveno-političkim strukturama, no njegova djela u pravilu ne prate njegove riječi. Primjerice, u vrijeme pandemijskog cirkusa u njegovim smo teorijskim razlaganjima slušali ispravne kritike globalističkih struktura i njihovih segregacijskih naloga, no u praksi nismo vidjeli nijedan potez koji bi se tome suprotstavio. Nismo vidjeli čak ni konzistentnost u tim riječima, već su se one uglavnom ispoljavale kada je trebalo napakostiti “suprotstavljenoj” domaćoj političkoj stranci. Štoviše, kada mu je nešto kasnije ponovno zatrebala izborna pomoć njegove, mislili smo bivše olinjale kvazisocijalističke stranke, on ju je objeručke prihvatio, usprkos tome što je ta stranka eksplicitno podržavala tzv. pandemijske mjere.
Nadalje, ta je stranka, kojoj on malo pripada, a malo ne pripada; igrajući se čas socijaldemokrata, a čas libertarijanca, naličje istog globalističko-progresivnog novčića koji Hrvatsku desetljećima rashrvaćuje, a našu širu civilizaciju raščovječuje. Njegovi nas povremeni suverenistički prizvuci stoga ne smiju zavarati. Suverenizam i razgovori ugodni s udrugama koje promiču rodnu ideologiju – koji su se, usput rečeno, dogodili dugo nakon njegovog ideološkog salta mortalea – jednostavno ne mogu koegzistirati (https://www.predsjednik.hr/vijesti/predsjednik-milanovic-razgovarao-s-predstavnicama-udruge-za-promicanje-i-zastitu-prava-trans-interspolnih-i-rodno-varijantnih-osoba/). Očigledno je da je drugi kandidat svojim nastupom i intelektom superioran prvome, no to ga ne čini „manjim zlom“, već stavlja možda i veći krimen na njegove izdaje istine.
Moramo li sa svim tim na umu izaći na izbore u nedjelju? Moramo. Tu smo pobjedu nad svojom lijenosti dužni ostvariti u ime onih koji su prolili krv za ovu državu. No izaći na biračko mjesto nije isto što i dati svoj glas nekome. Ukoliko su obje strane izbornog listića supstancijalno previše slične, ukoliko bi nas one odvele u približno jednak civilizacijsko-urušavajući status quo, onda postoji treći izbor križanja listića. Svoju smo političku dužnost time ispoštovali, a još i važnije od toga, time smo ispoštovali svoju metafizičku dužnost – dužnost koja nadilazi dnevno-političko inzistiranje na biranju između zla i većeg zla.
