Nije bilo iznenađenja. Zoran Milanović je bez problema pobijedio konkurente, gotovo izborivši drugi predsjednički mandat u prvom krugu.
No, neće ga to posebno zabrinuti. Dapače. Dobio je još dva tjedna da, i bez posebnih dnevnopolitičkih povoda, udara po HDZ-u i Andriji Plenkoviću. Jedino su na mukama HDZ i Dragan Primorac.
Prvi, jer će morati, makar radi forme, stati iza svog kandidata i bez nekog naročitog entuzijazma petnaestak dana pričinjati se da ga podupiru. I nadati se će na birališta izvesti što više svojih članova simpatizera, kako bi isprali gorak okus prvog kruga i stranačku čast.
Primorac, pak, morat će, “kao sportaš” – to su njegove riječi – ponovno u klinč s Milanovićem, unaprijed znajući da je to uzaludna borba u kojoj nema ni minimalne šanse. Ako dobije 35 posto glasova ili više, što bi bio senzacionalan rezultat, i on i HDZ će hiniti relativno zadovoljstvo s “više nego solidnim rezultatom”. Po prilici, onako kako su prije pojave Kostelića naši sportski reporteri izvještavali o odličnom 30. ili 35. mjestu naših skijaša na utrkama svjetskog kupa.
Dakle, Milanović se nema koga bojati u drugom krugu. Sve je na njegovoj strani, uključujući i podjele na desnici. Jer na tom polu političkog spektra, kojeg su predstavljali Tomislav Jonjić, Branka Lozo, Miro Bulj i Marija Selak Raspudić, ima zavidan broj birača koji će prije dati glas Milanoviću nego omraženom HDZ-u i Plenkoviću kao “izdajicama hrvatskih interesa”.
Pa kada se, eto, već “zna” kako će završiti predsjednički izbori, valja se pozabaviti gubicima i dobicima prvog kruga, koji mogu biti znakoviti za ono što će se događati na lokalnim izborima za pet mjeseci, a još više na parlamentarnim izborima za tri godine.
Možemo! je uspio u nakani da još jednom prije lokalnih izbora ispita i homogenizira svoje biračko tijelo “ljevičara treće generacije”. Devet posto glasova Ivane Kekin, u situaciji dominacije Zorana Milanovića u okruženju predsjedničkih izbora, respektabilan je rezultat koji stranci pokazuje stabilnost simpatizera, te signalizira da je uz neke “dorade” na lokalnim izborima moguća penetracija i u dio biračkog tijela SDP-a. Pogotovo onog koji nije baš oduševljen Milanovićevim verbalnim bravurama i načinom na koji ponaša kao predsjednik.
Rezultati Marije Selak Raspudić i Mira Bulja pokazuju dvije stvari. Odlazak oboje Raspudića veliki je gubitak za Most, a bolji rezultat Selak Raspudić u odnosu na Bulja dokaz je da birači ove stranke više vole “građansko desničarenje” bivše članice stranke nego desni ekstremizam kakav često demonstrira Bulj.
Ako žele i dalje imati svoje mjesto na hrvatskoj političkoj pozornici, u Mostu bi trebali shvatiti da trebaju ići bliže centru, a ne se udaljavati od njega na prostor gdje ionako dominiraju Domovinski pokret, Domino, razni suverenisti i svi oni koji su u proteklu nedjelju kao svog kandidata prepoznali Jonjića.
Što je s HDZ-om? Kakve pouke ova stranka može izvući iz prvog kruga predsjedničkih izbora? Pustimo na stranu medijske naslove o katastrofi HDZ-a, teškom porazu Dragana Primorca i ostalim prejakim riječima koje u biti ne znače ništa. Nije, naime, Plenkoviću i HDZ-u problem Primorčev (izvjesni) poraz u srazu s Milanovićem.
Naposljetku je i sam Plenković priznao da se nitko iz vrha HDZ-a nije htio kandidirati pa su našli spas u Primorčevoj kandidaturi, kandidaturi čovjeka kojem su oprostili što je jednom konkurirao HDZ-ovom predsjedničkom kandidatu (Andriji Hebrangu), a koji bi sve dao za još malo medijske pažnje.
Problem HDZ-a je u onome što je ostalo neizgovoreno. Što nije spominjao Plenković, iako je svjestan toga, a čemu izravno nije govorio ni Milanović.
Ukratko, s okupljenim političkim grupacijama koje su stale iza njega i rezultatima prvog kruga predsjedničkih izbora, Milanović je potvrdio status lidera oporbe. Točnije, lidera antihadezeovske koalicije. Možda bi prvu generalnu probu okupljanja svih koji su protiv HDZ-a, a koju bi “u Milanovićevo ime” predvodio SDP odnosno Siniša Hajdaš Dončić, mogli vidjeti već na lokalnim izborima u svibnju. No, finale je, kako sada stvari stoje predviđeno za parlamentarne izbore 2028., ili ranije ako se tako poslože političke kockice.
Naravno da predsjednički izbori nisu parlamentarni, pa birači mogu i drukčije reagirati zavisno od vrste izbora, i da Primorčevih 19 posto u prvom krugu nije realna brojka glasova koju može ostvariti HDZ. No, pokazuje se da Milanović, kakvim ga god ocjenjivali, može okupiti nezadovoljne politikom HDZ-a i da mu je cilj, gotovo pa opsesija, otjerati Plenkovića, koji je svjestan ugroze po HDZ, u opoziciju.
Isto tako, ovakav razvoj događaja tražit će reakciju odnosno pozicioniranje i Možemo! i Mosta, dviju grupacija koje su značajno antihadezeovski nastrojene ali, svaka ioz svojih razloga, nisu sklone koaliranju sa SDP-om. Sumnjamo da bi prišle predizbornoj “Milanovićevoj koaliciji”, ali u postizbornim svođenjima računa sigurno neće biti na strani HDZ-a.
HDZ-u i Andreju Plenkoviću bliže se teški i sve teži dani.
