Kad je ljetos Victor Sanchez ljetos stigao na Rujevicu raspoloženje je bilo podijeljeno.
Značajan dio navijača žalio je za njegovim prethodnikom, Radomirom Đalovićem.
Riječki Crnogorac je naklonost riječke publike stekao još kao igrač kad se srčano borio za bijeli dres. Svoju odanost klubu dokazao je kad nije otišao kao ostatak stručnog stožera s Jakirovićem u Dinamo i tu je dodatno osvojio srca Riječana.
Taj ga je veliki bonus kod predsjednika Miškovića doveo u poziciju da mu prvi klub u kojem će stjecati iskustvo na mjestu glavnog trenera bude Rijeka, a on mu je, kao u bajci, uzvratio duplom krunom. Odlično je Đalović funkcionirao iz pozicije “underdoga”.
Njegovo umijeće da kod igrača probudi inat i suprotno svim prognozama poremeti planove favoriziranim Dinamu i Hajduku bilo je presudno u sezoni u kojoj su tri najveća kluba gubili puno bodova u takozvanim malim utakmicama.
S početkom nove sezone i nešto slabijim ulaskom u nju, odjednom više nismo gledali Đaleta kojeg poznajemo. Umjesto širenja zaraznog optimizma Crnogorac se počeo žaliti u medijima da mu nedostaje igrača ne određenim pozicijama te da se spremaju prodaje nekih nositelja igre.
Đalović je vrlo dobro poznavao sportsku i poslovnu politiku Rijeke koju je već nebrojeno puta iznosio, a i provodio, njen predsjednik. Svaki igrač za kojeg dođe dobra ponuda je na prodaju.
To je realnost klubova koji nemaju „džokera zovi” u nacionalnoj ili lokalnoj vlasti koji će pokriti dugove. Stoga je još čudniji taj neočekivani obrat iz momka koji prihvaća sve uvjete i širi optimizam u nezadovoljnika koji plače jer će mu se roster igrača smanjiti.
To je naravno bila kardinalna pogreška jer u situaciji u kojoj je klub privatiziran takve kritike uvijek idu na račun većinskog vlasnika, odnosno onoga koji daje posao i uručuje otkaze.
Potpuno razumljivo, uskoro je bez tog posla i ostao.
Dvostruku krunu Rijeci je donio na guranje, na nevjerojatnu energiju i kako smo već spomenuli, zarazni optimizam. Barem je to tako izgledalo na van.
Kad je, istina na jedvite jade, ostvario i onu treću krunu, sudjelovanje u grupnoj fazi neke europske lige došlo je vrijeme za promjenu.
Promatrajući racionalno ekonomski, možda ga je baš taj europski uspjeh u kombinaciji s neshvatljivim javnim kukanjem udaljio s mjesta šefa stručnog stožera Rijeke na kojemu je samo nekoliko mjeseci ranije dosegnuo zvjezdane visine.
Plasman u grupnu fazu prilika je za podizanje kluba na višu razinu. Klubovi koji igraju grupne faze europskih natjecanja dobivaju i priliku dodatne zarade, ali ono što je vjerojatno i bitnije od samih Uefinih financijskih nagrada jest činjenica da su klubovi primorani organizacijski i komunikacijski funkcionirati po višim standardima.
Igrači koji igraju europske utakmice nalaze se u izlogu i mnogo je lakše ostvariti unosne transfere. Osvajanje bodova podiže Uefin koeficijent klubu koji onda idućih godina ima lakši put do grupne faze.
Iz perspektive razvoja kluba, sudjelovanje u grupnoj fazi europskog natjecanja ne zaostaje za osvojenim titulama, naprotiv.
Ne treba ni spominjati što redovito igranje u europskom „izlogu” znači za Miškovićev poslovni plan.
Đale je doveo klub do Europe, a Đaleta Europa nije mazila.
Nakon što je doživio najveći europski debakl Rijeke u Ljubljani kad je Olimpija prošlog ljeta isprašila momčad s Kvarnera s pet komada izgubio je u dvije utakmice od Ludogoretsa i tako ispao iz kvalifikacija za Champions ligu da bi potom u kvalifikacijama za Europa ligu izgubio i domaću utakmicu od Shelbournea, kasnije se ipak provukao protiv Iraca u Dublinu da bi u play offu Europa lige u Solunu od Paoka opet popio petardu i tako ponovio najveći Rijekin rezultatski debakl u europskim natjecanjima.
Ipak, prolazak protiv Iraca bio je već osiguravanje europske jeseni u grupnoj fazi Konferencijske lige.
Procjena vodstva kluba bila je da za europski projekt i sve što on donosi ipak na mjestu glavnog trenera treba biti netko s europskim iskustvom i više utakmica na klupi u ulozi šefa struke nego što je to bio slučaj sa simpatičnim Đaletom.
Damir Mišković odlučio se za njegovog i Rijekinog krvnika iz Olimpije Victora Sancheza. Nakon faze žaljenja koja u nogometu kratko traje, apetiti na Kvarneru su porasli, bilo je jasno da na mjesto čovjeka sa srcem dolazi čovjek sa znanjem. Nakon oproštajnog remija na Poljudu, Crnogorca je i službeno zamijenio Španjolac.
Kako smo u uvodu istaknuli, osjećaji u nogometnom puku bili su podijeljeni, žalovalo se za simpatičnim Đaletom, ali se vratila i nada da se sezona koja je krenula nizbrdo može izvući. Informacije da je klub u fazi prodaje abicioznom stranom vlasniku dodatno su potaknuli maštanja o novim vjetrovima koji će zapuhati Rujevicom, a možda i obnovljenom Kantridom.
Ipak, od prodaje na kraju nije bilo ništa, a kako ćemo kasnije vidjeti, umjesto naglog uzleta Rijeka se samo malo stabilizirala i nastavila je igrati toplo – hladno. Momčad nikako nije uspijevala povezati ni dvije pobjede u HNL-u, a kamo li napraviti seriju.
Nakon što je Đalović osvojio 5 bodova u prvih pet utakmica, Sanchez je u idućih 5 osvojio tek jedan bod više. Igrači su u ponekim situacijama izgledali zbunjeno, tražili se po terenu, bilo je jasno da još uvijek usvajaju taktičke zamisli novog šefa struke, ali bodovi su curili, a Rijeka sve više zaostajala za vodećima.
U Konferencijskoj ligi pod Sanchezom je najprije doživljeno razočaranje u Armeniji gdje je Rijeka izgubila od Noaha da bi sa strepnjom čekala susret s praškom Spartom.
Za razliku od Armenaca, Česi su ozbiljniji klub s dužom tradicijom, većim budžetom i većom vrijednosti momčadi nego što je ima Rijeka. U utakmici koja se zbog proloma oblaka i količine oborina koje čak ni dobro drenirani stadion na Rujevici nije uspio apsorbirati, igrala dva dana, Rijeka je uspjela golom Adu Adjeija pobijediti 1:0.
Pobjeda protiv renomiranog protivnika bila je prekretnica sezone. Iako je nakon neočekivanog europskog slavlja došlo novo neočekivano europsko prosipanje bodova na Gibraltaru u remiju s Lincolnom, razina samopouzdanja kod nogometaša Rijeke kao da je rasla usporedo s usvajanjem Sanchezovih vizija igre.
Reprezentativna stanka u studenom bila je predah koji je trebao Španjolcu da momčad u miru utvrdi gradivo koje im je ovaj prenosio u hodu.
Pauza je došla taman pred utakmicu kojoj se na Kvarneru ipak daje najveća pozornost, a riječ je naravno, o Jadranskom derbiju. U toj je utakmici na oduševljenje svekolikog nogometnog puka pod Učkom Rijeka teško torpedirala Hajduk. Pet projektila probilo je do tada najuspješniju obranu lige za najveći poraz Hajduka u povijesti HNL-a i najveću pobjedu u Jadranskim derbijima od kad se oni igraju, uključujući i one iz bivše države.
Viktor Sanchez je na taktičkom planu potpuno deklasirao svog sunarodnjaka na klupi Hajduka, Gonzala Garciu. Rijeka je Splićanima prepustila posjed, a onda visokim pritiskom oduzimala lopte i neumoljivo trpala. Fruk je bio glavni egzekutor koji je već nakon tridesetak minuta igre postigao heat trick.
Nakon Sparte, Sanchez je dobio i drugu ključnu utakmicu polusezone. Pobjeda nad jadranskim rivalom u Rijeci se drugačije vrednuje od pobjeda u drugim utakmicama.
Puni samopouzdanja nakon povijesne pobjede protiv Hajduka, Riječani su dočekali ciparski AEK i u utakmici u kojoj su pokazali više, više inzistirali, ipak nisu uspjeli zabilježiti pobjedu, završilo je 0:0.
Rijeka je s 5 bodova na svom kontu ušla u zadnje dvije utakmice grupne faze natjecanja u kojem je prošle godine za europsko proljeće bilo dovoljno 7 bodova.
Na domaćem planu Rijeka je nakon potapanja Hajduka remizirala s Lokomotivom na Maksimiru i pobijedila Vukovar na Rujevici. Iako to još uvijek nije ni približno onome što navijači od Rijeke očekuju, ipak se je pomakla s dna ljestvice i sada joj treće mjesto koje vodi u kvalifikacije za europska natjecanja bježi 4 boda.
U takvoj situaciji Rijeka je dočekala svoju utakmicu istine u Konferencijskoj ligi ove godine.
Celje je hit momčad koja je u slovenskom prvenstvu na kraju polusezone konkurenciju ostavila 12 bodova iza sebe, a u Konferencijskoj ligi je već u prva tri kola skupila 9 bodova koji joj garantiraju europsko proljeće. Pritom je momčad ostvarila pobjede nad renomiranim klubovima poput AEK-a iz Atene i varšavske Legije čije su momčadi višestruko skuplje od Celjana.
Slovenci su u svojoj najavi pohoda na sva tri boda na Rujevici iskazali dozu drskosti, možda i bahatosti koja im se kako to najčešće i biva, na kraju razbila o glavu.
A, nije izgledalo da će to biti tako nakon prvih 45 minuta. Celjani su bili ravnopravan protivnik, vidjelo se da njihova igra ima i glavu i rep i da nisu slučajno nanizali sve te uspjehe u posljednje vrijeme.
Ali, i Riječani su krenuli hrabro i odlučno i općenito se utakmica, osobito u prvoj polovici prvoga dijela igrala na visokoj razini. Gledatelji su mogli vidjeti mnoštvo trke, duela, pokrivanja, sve u svemu dopadljivu igru oba protivnika. Na odmor se otišlo bez golova, a u nastavku je mrežu Celjana otključao Adu Adjei i tako iskazao kandidaturu za ključnog igrača riječke europske sezone.
Nakon primljenog pogotka u 56. minuti gostujući nogometaši nestali su s terena, Rijeka se digla, a uskoro je, opet nakon prekida kao i kod prvog gola, Rijeka zabila i povećala prednost. Isključenje braniča Celja Tutyskinasa nakon namjernog grubog starta na Oreču bio je znak da slavlje može početi. Još jednom svojom majstorijom Fruk je postavio konačan rezultat, Rijeka je svladala Celje 3:0.
Riječka sezona je spašena i može biti proglašena uspješnom već u prosincu.
Samo još malo izgledne teoretske mogućnosti da se to ne dogodi, dijele Rijeku od službene potvrde još jednog velikog sportskog uspjeha koji će 2025. godinu postaviti u sam vrh kao najuspješniju godinu u riječkoj nogometnoj povijesti.
2025. Rijeka je osvojila duplu krunu, upisala rekordnu pobjedu u povijesti Jadranskih derbija i plasirala se u europsko proljeće nakon punih 45. godina.
Zadnji put da je Rijeka dočekala proljeće u Europi dogodilo još daleke 1980. Igrala je tada dva susreta četvrtfinala Kupa pobjednika kupova s talijanskim velikanom Juventusom. Nakon 0:0 na Kantridi, Juventus je u uzvratu u Torinu slavio s 2:0 i otišao u polufinale.
Da nije riječ o „tamo nekom” usputnom rezultatu i koliko je teško prezimiti u Europi iz perspektive hrvatskih klubova pokazuje nam činjenica da je Dinamo od 1970. čekao 49 godina da bi tek 2019. opet igrao neku europsku utakmicu na proljeće.
Hajduk je za vrijeme bivše države u više navrata igrao važne uloge u proljetnim utakmicama u Europi, no od hrvatske neovisnosti to se dogodilo samo jednom, isto tako daleke 1995. u utakmicama četvrtfinala Lige prvaka protiv Ajaxa koji je kasnije te godine i osvojio titulu.
Osim Dinama, Hajduka i Rijeke, Varaždin je zadnji klub koji zatvara popis hrvatskih momčadi koje su prezimile u Europi. Radi se o sezoni 1998./99 i utakmici s Mallorcom u četvrtfinalu Kupa kupova.
Odluka da se angažira Viktora Sancheza sada se doimlje izuzetno mudrom. Rijekina momčad sada može odgovriti na potrebe s više različitih taktičkih formacija, igra izgleda sve smislenije i što je najvažnije počela je donositi plodove.
Španjolac je s Olimpijom nanio najveći europski poraz Rijeci, a s Rijekom najveći poraz u povijesti HNL-a Hajduku. Plasmanom u eliminacijsku fazu Konferencijske lige ostvario je s Rijekom i najveći uspjeh u europskim natjecanjima u zadnjih 45 godina.
Nema sumnje da, nakon odrađenih priprema, uz malo sreće može skinuti još poneki europski skalp. Pitanje koje golica maštu riječkih zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu jest može li nadoknaditi i najveći zaostatak za vodećima…
