Novi broj tjednika Nacional „ekskluzivno” predstavlja dva pisma koja je, kako se navodi, kardinal Stepinac 1941. poslao papi Piju XII. i koja će uskoro biti objavljena u knjizi publicista Franje Maletića o Stepinčevu djelovanju tijekom Drugoga svjetskog rata. U njima je, navodi Nacional, iskazao simpatije prema NDH i njezinu političkom vodstvu te sugerirao Papi da prizna novu hrvatsku državu. Istovremeno se o pripadnicima drugih vjera izražavao, potpuno neprimjereno.
Ovo novo nabacivanje blata na omiljenog hrvatskog blaženika zapravo ima nekoliko ciljeva. Prvi je nastavak pokušaja da se makne fokus s bestijalnosti njegovih progonitelja koji su počinili najveći poslijeratni masakr na europskom kontinentu. Stotine tisuća razoružanih vojnika, civila, žena, staraca, pa čak i njihove djece, završilo je u jamama s metkom u potiljku ili su živi zazidani u napuštena rudarska okna.
Napadajući Stepinca, diskurs se usmjerava s komunističkih ubojstava kojih se prisjećamo ovih dana zbog njihovih obljetnica, ali i pronalaska novih masovnih grobnica iz tog vremena. Cilj zagovornika bivšeg sustava jest javnu raspravu dovesti u poziciju u kojoj jednom katoličkom blaženiku sada treba odrediti stupanj njegove suradnje s tadašnjom državnom vlašću i zbog nje ga iznova osuditi.
Osuda Stepinca zbog simpatija prema NDH automatski osuđuje i političko vodstvo i vojnike te države, a onda su i ubojstva relativizirana jer su oni, eto, dobili što su i zaslužili. Koliko je ovo zapravo đavolska podvala najbolje oslikava činjenica da niti jedan jedini prelat u cijeloj Europi s područja koje je bilo pod vlašću Sila osovine ili njihovih saveznika nije uputio ni približan broj prosvjednih nota, kritičkih homilija i pisama s kritikama toj istoj vlasti kao što je to činio zagrebački nadbiskup Stepinac.
Svjetionik u tami: Povijesna istina o Stepinčevu otporu
Radi boljeg uvida u temu, u nastavku donosimo isječak iz teksta“Stepinac između ustaškog pritiska i komunističkog progona: Svetost nasuprot totalitarizmu” kojeg smo objavili na našem portalu:
Na komunističkom suđenju Stepincu, koje će uslijediti nakon rata, njegov branitelj Ivo Politeo iznosi: „Na propovijedi su masovno dolazili ne samo katolici nego čak i oni koji inače nisu išli u crkvu. Te su se propovijedi širile, prepričavale, kopirale i distribuirale u tisućama primjeraka među narodom te su čak prodrle i na oslobođeni teritorij… Postale su tisak podzemlja, sredstvo uspješne propagande protiv ustaša, djelomični supstitut za oporbeni tisak.“
Stepinac je bio čvrsti svjetionik, izvor svjetla u kaotičnim vremenima rata, smrti i laži. Njemački agenti izvještavali su svoje centrale o nadbiskupu Stepincu koji je „judenfreundlich“ (prijatelj Židova) i koji svojim pozivom na mir demoralizira ustaške snage i potkopava vojne napore Trećeg Reicha. Stepinčeva brata Miju Nijemci su strijeljali zbog suradnje s partizanima. Ipak, Stepinac je bio prevažan i prejak da bi ga njemačke službe ili ustaške vlasti jednostavno eliminirale.
Nacistima je bilo preopasno obračunati se s njim jer su željeli podršku stanovništva koje je Stepincu vjerovalo, dok su se komunisti kasnije plašili međunarodne reakcije jer Stepinčevo držanje tijekom rata, kao ni tisuće spašenih ljudi, nije moglo ostati skriveno.
Prema istraživanjima mons. Jurja Batelje,dokumentirano je da je nadbiskup tijekom 48 mjeseci Pavelićeva režima vlastima NDH uputio čak 211 pisanih molbi i prosvjednih nota te održao 111 javnih propovijedi u kojima je osuđivao tadašnje nepravde. Ukupno je u najmanje 354 navrata izrijekom reagirao protiv poteza ustaških vlasti. U prosjeku se Stepinac o ovoj temi oglašavao svaka četiri dana.
Da je Stepinac doista i napisao pisma koja Nacional navodi, ona se nikako ne bi smjela izuzimati iz cjelokupnog konteksta Stepinčeva odnosa prema vlastima NDH.
Analiza Zvonimira Despota: Protokol 4176/41 i vatikanski arhivi
Novinar, kolumnist, publicist te katolički teolog Zvonimir Despot u facebook objavi na stranici Hrvatska povijest nudi dublju raščlambu spornih pisama i donosi širu sliku okolnosti u kojima su ta pisma nastala. Činjenica da su ona doista zavedena u vatikanskim arhivima Nacional navodi kao dokaz njihove autentičnosti.
Despot ističe da oznaka protokola 4176/41 potvrđuje postojanje dokumenata u vatikanskim arhivima pape Pija XII., ali ne dokazuje da je njihov autor osobno Stepinac.
Despot upozorava na ključne historiografske probleme:
- Pitanje izvornika: Dokumenti u Vatikanu su talijanski prijevodi, a ne hrvatski originali s vlastoručnim potpisom. Postoji opravdana sumnja da su izvještaji „frizirani” tijekom prevođenja u ustaškim diplomatskim krugovima kako bi se nadbiskup prikazao lojalnijim režimu nego što je bio.
- Teorija o „taktičkom pokrštavanju”: Ako je Stepinac i spominjao velike brojke prelazaka na katoličanstvo, činio je to kako bi uvjerio Vatikan da Crkva ima kontrolu nad tim ljudima i tako ih zaštitio od progona.
- Manipulacija trećih strana: Povjesničari poput dr. Jure Krište naglašavaju da su mnogi dokumenti pod Stepinčevim imenom zapravo bili memorandumi državnih službenika ili nižeg klera.
Politička pozadina i obavještajni pečat
Despot postavlja pitanje zašto se ovi dokumenti, koji su već bili predmetom rada Mješovite komisije 2016. i 2017. godine, sada ponovno plasiraju kao senzacija i povlači poveznicu s autorom knjige Franjom Maletićem i njegovom povezanošću s ostavštinom Josipa Manolića, ključne figure OZNA-e i UDBA-e.
Obavještajne službe bivšeg sustava desetljećima su selektivno čuvale i prepisivale dokumentaciju s ciljem kompromitacije političkih protivnika. Objavljivanje pisama bez šireg konteksta – poput Stepinčevih oštrih prosvjeda protiv logora – služi održavanju narativa iz 1946. godine. Cilj je stvoriti pritisak na Vatikan da proces kanonizacije ostane blokiran, a presuda Stepincu opravdana.
“Nepogrešivost” posljeratnih komunističkih presuda
Ozbiljna historiografija nalaže da se Stepinčev rad promatra kao evolucija – od početne nade u samostalnu državu do potpunog raskida s režimom zbog njegovih zločina. Izdvajanje samo jedne faze nije znanost, već propaganda.
Despot navodi;
Vatikanu ovi dokumenti nisu nepoznanica; stručnjaci su ih proučili davno prije nego što su dospjeli u medije. Da su u njima vidjeli dokaz moralnog posnuća, Stepinac nikada ne bi bio proglašen blaženim 1998. godine. Današnji pokušaji reaktualizacije procesa iz 1946. više su usmjereni na unutarnjopolitičke borbe i održavanje ideoloških podjela nego na potragu za povijesnom istinom.
Danas je lako osuditi bilo kakvu komunikaciju s režimom NDH, ali povjesničar mora znati da je Stepinac u to vrijeme bio jedini autoritet koji je uopće mogao uputiti pismo Papi ili Paveliću. Objavljivanje ovakvih materijala u knjigama koje se vežu uz imena poput Manolića često ima za cilj stvaranje pritiska na Vatikan (i papu) da proces ostane blokiran te korištenje Stepinca kao simbola oko kojeg se i danas lome koplja u hrvatskom društvu kako bi se održao narativ o “nepogrešivosti” poslijeratnih komunističkih presuda.
