10. veljače Hrvatska slavi Stepinčevo, blagdan svog omiljenog blaženika, kontroverznog kardinala koji ni 65 godina nakon svoje smrti ne prestaje izazivati pozornost duhovnih, političkih i intelektualnih elita u Hrvatskoj, ali i mnogo šire.
U prvom trenutku ovaj pridjev “kontroverzni” može se činiti podcjenjivački i nedostojan lika i djela Alojzija Stepinca. No je li tome uistinu tako?
Kad promislimo o kontroverznim osobama iz ljudske povijesti složit ćemo se da je najkontroverznija osoba koja je ikada hodala zemljom Isus Krist. On je i središnja osoba ljudske povijesti, a i ujedno je i središnja božanska osoba.
Osoba je to zbog koje sukobi ne prestaju ni 2 tisuće godina nakon Njegovog prvog dolaska na zemlju kad nam je svima poručio:
“Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.”
Najavio je naš Gospodin i što će se događati onima koji Ga budu slijedili:
“Ako su mene progonili,i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati. A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla.”
Kao što je Isus Krist središnja figura ljudske povijesti tako je i Alojzije Stepinac središnja figura hrvatske povijesti, a njegov utjecaj nadilazi narod, prostor i vrijeme u kojem je živio.
Kao što sukobi oko Isusa Krista ne prestaju jednako tako ne jenjavaju ni ovi oko kardinala Stepinca.
Odnos prema Kristu određuje svaku osobu, obitelj, zajednicu ili narod. Tako i odnos prema osobama koje nasljeduju Krista kao što ga je nasljedovao kardinal Stepinac na neki način duhovno definira pojedince i zajednice koje se prema njima određuju.
Kontroverzna zajednička komisija
Crkva i vjernički puk u Hrvatskoj odavno su se odredili i prigrlili omiljenog nadbiskupa. I Vatikanski dužnosnici za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II također su se pozitivno odredili prema našem kardinalu, Stepinac je proglašen blaženim u svetištu kojeg je sam potaknuo, u Mariji Bistrici.
Papa Franjo i Vatikan njegovog vremena uključili su i Srpsku Pravoslavnu Crkvu u procjenjivanje Stepinčeva lika i djela kroz osnivanje mješovite pravoslavno-katoličke komisije koja je imala zadaću donošenja zajedničkog dokumenta o Alojziju Stepincu.
Cilj rada komisije bio je nadilaženje prijepora oko njegove kanonizacije.
Papina namjera bila je kroz dijalog postići približavanje stavova.
Komisiju su sačinjavali hrvatski biskupi i srpski episkopi uz podršku nekoliko članova laika stručnjaka. Sukus srpskog stajališta je da se Stepinac ne može smatrati pozitivnom osobom jer je sudjelovao u pokrštavanju pravoslavnih stanovnika tadašnje NDH i stoga što je premalo govorio o zločinima koje je činila vlast tadašnje Hrvatske države te zato što nije spriječio pripadnike klera da sudjeluju u zločinima protiv Srba.
Kao ključne dokaze za svoje tvrdnje navodili su materijale s montiranog procesa kojeg su komunističke vlasti SFRJ vodile protiv blaženika te dijelove dnevnika samog Alojzija Stepinca koji je bio u nekakvoj formi radnog dnevnika zagrebačkog nadbiskupa.
Iz dnevnika su izdvojili pisma, nepotpisana, često pisana na ekavici, koja su dolazila na adresu nadbiskupije, a njihovi su se pošiljaoci predstavljali kao dobri katolici koji su upozoravali nadbiskupa na teško stanje Srba u tadašnjoj državi za koje su krivi katolički svećenici.
Nadbiskup takva pisma, premda se radilo o klasičnoj anticrkvenoj propagandi, nije bacao u smeće, uredno ih je prilagao u svoj dnevnik ne bi li ostalo zabilježeno s kakvim se situacijama susretao.
Tragikomična je činjenica da itko razborit ovu dokumentaciju koristi kao dokazni materijal.
Kad bi takve pojave prenijeli u današnje doba to bi odgovaralo prilaganju komentara internetskih trolova na društvenim mrežama kao dokaze u nekom ozbiljnom postupku.
Kroz razgovore je postalo očito da se u stajalištima predstavnika SPC‑a ne nazire jasno i nedvosmisleno distanciranje od velikosrpskih interpretacija prošlosti, što je ozbiljno otežavalo njihovo objektivno sagledavanje Stepinčeve uloge kao i prirode same hrvatske državnosti. Značajan dio njih teško prihvaća hrvatsku državnost jer oni svaku hrvatsku državu gledaju kroz prizmu Nezavisne države Hrvatske.
Tako možemo reći da je izostanak jasnog otklona predstavnika SPC od velikosrpskih interpretacija bila glavna smetnja uspjehu rada ove mješovite komisije, a doza naivnosti vatikanskih dužnosnika i pape Franje i njihovo nepoznavanje složenosti nacionalnih i vjerskih odnosa na prostorima jugoistoka Europe razlogom je da je do njene uspostave uopće došlo.
Dio vjernika doživio je rad ove komisije kao svojevrsno novo suđenje Stepincu.
No, cijeli projekt zajedničke komisije ipak je imao i svoju pozitivnu stranu jer visoki predstavnici Crkava, dviju različitih konfesija, dva naroda koji su unutar 50 godina imali međusobne ratne sukobe u kojima je poginulo mnogo ljudi, sjedili su, raspravljali, ručali i večerali zajedno i određeni napredak u ukupnosti njihova odnosa ipak je postignut i to opet zahvaljujući blaženom kardinalu Stepincu.
Izvještaj o radu komisije javnosti je na tribini nazvanoj “Stepinac – razbijanje mitova” predstavio njen sudionik dr. Jure Krišto, a cijela tribina može se pogledati ovdje.
Đavolska inverzija
Istina se ne može sakriti, skrivanje Istine, bijeg je od Boga. Skrivanje istine možemo nazvati i laž.
A otac laži je Đavao, on se oduvijek služi inverzijom. Zlo se pod njegovim utjecajem proglašava dobrim, dobro zlom.
Zavođenjem lakomih duša đavao je, i ne sluteći da će mu upravo taj čin doći glave, postigao čak i da najveći Svetac, Kralj svih kraljeva, bude osuđen i ubijen na križu kao najveći razbojnik.
Suđenju Isusu pristupili su mnogi lažni svjedoci koji nisu imali nikakvih valjanih argumenata, Isus je svejedno bio osuđen na smrt.
U hrvatskoj povijesti vrhunac laži i sotonske inverzije najbolje se očituje u liku Alojzija Stepinca i suđenju koje su mu priredile komunističke vlasti.
Biskup koji je najviše od svih prelata i crkvenih velikodostojnika katoličke ili pravoslavnih Crkava koje su bile pod okupacijom Sila Osovine kritizirao vlast osuđen je zbog navodne suradnje s istom.
Dakle, nema ni jednog talijanskog, francuskog, mađarskog, slovačkog ili biskupa iz bilo koje druge zemlje u kojoj su na vlasti bili nacisti, fašisti ili njihovi kolaboracionisti, koji bi uputio toliko javnih kritika i službenih pisama protestirajući protiv postupaka vlasti kao što je to učinio naš Alojzije Stepinac, u što ćemo se uvjeriti kasnije u nastavku teksta. Isto vrijedi i za rumunjske ili srpske episkope.
Hrvatski duhovni vođa tako je dijelio sudbinu svog najvećeg uzora, Isusa Krista, a svoj narod nikada nije napuštao koliko god da ga je to koštalo kao što ni Dobri Pastir nije napuštao ovce svoje već je život svoj položio za njih.
Povijesne okolnosti između dva rata
Podsjetimo se u kakvim je povijesnim okolnostima živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac.
Mladi Alojzije 1. svjetski rat dočekao je u gimnaziji, a nakon mature 1917. bio je pozvan u vojnu službu. Nakon kraćeg časničkog tečaja u Rijeci poslan je na Talijanski front gdje je na prvoj liniji iskusio rat u njegovom najbrutalnijem izdanju. Sudjelovao je u pješačkim bitkama, svjedočio pogibijama suboraca, iskazao se hrabrošću i dogurao do čina poručnika 96. pukovnije da bi na posljetku bio zarobljen na rijeci Piave.
U logoru u Noceri pratio je politička zbivanja, a nakon raspada Austrougarske monarhije kao manje loša opcija od talijanskog i mađarskog posezanja za hrvatskim teritorijem izgledala je pojava Jugoslavenskog odbora, kojem je na čelu bio Ante Trumbić, i Stepinac je prihvatio njegov poziv upućen ratnim zarobljenicima iz Hrvatske da se kao dobrovoljci priključe u Jugoslavensku diviziju. To je ujedno bio i izlazak iz zarobljeništva gdje je, kako će se ispostaviti i kako će i sam kasnije reći, skupljao iskustvo za zatvoreništvo koje ga je čekalo.
Mladi Stepinac tako završava na Solunskom frontu, a taj status pomoći će mu kasnije da ga Kralj Aleksandar Karađorđević prihvati za zagrebačkog nadbiskupa, čelnog čovjeka Katoličke Crkve u Kraljevini Jugoslaviji. O ratnom iskustvu mladog Stepinca više se može pročitati u tekstu Darka Pavičića ovdje.
Hrvatski je narod ubrzo nakon ulaska u državnu zajednicu sa Srbima uvidio da je prvotni dogovor izigran, da Srbi, odnosno kralj Aleksandar Karađorđević, teže srpskoj hegemoniji i na tom valu nezadovoljstva rasla je podrška Stjepanu Radiću koji se prometnuo u glavnog hrvatskog političara između dva rata. Nakon niza podmetanja, političkih manevara i policijskih brutalnosti srpski je hegemonizam odnosno velikosrpska politika svoj radikalni vrhunac imala u lipnju 1928. u činu ubojstva Stjepana i Pavla Radića i Đure Basaričeka u saveznoj skupštini u Beogradu.
Umjesto djelomične autonomije koju su Hrvati već ostvarili unutar Austrougarske monarhije bili su prisiljeni trpjeti centralizaciju iz Beograda od gospodarski nerazvijenije jedinice koja je k tomu još i kulturološki bitno različita. Naime, Srbija je imala nasljeđe višestoljetne dominacije Otomanskog carstva nad njenim teritorijem za razliku od srednjoeuropskog kulturnog kruga kojem je pripadala Hrvatska.
Nakon Radićeva ubojstva i nemira koji su uslijedili, u siječnju 1929. kralj Aleksandar je ukinuo ustav, raspustio skupštinu i proglasio kraljevu diktaturu.
Dan nakon uvođenja 6. siječanjske diktature u Italiji je osnovana UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija) koja je u suradnji s VMRO (Vnutarnja makedonska revolucionarna organizacija) pokrenula niz akcija za oslobođenje od srpske diktature i uspostavu samostalnih država Hrvatske odnosno Makedonije. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja atentata, 9. listopada 1934. u Marseilleu je ubijen kralj Aleksandar Karađorđević. Atentator je bio iz redova VMRO, a jedan od organizatora atentata bio je Ante Pavelić.
Državna zajednica Srba i Hrvata u kojima bi ova dva naroda živjela u miru i slozi nakon svih ovih događaja i okolnosti koje su prethodile početku 2. svjetskog rata bila je vrlo teško ostvariva.
Stepinac između dva rata
Stepinac je u međuvremenu nakon završetka 1. svjetskog rata odustao od prvotno željenog svećeničkog zvanja i upisao je agronomski fakultet da bi opet razočaran razvratnošću gradskog života prekinuo fakultet i vratio se na roditeljsko poljoprivredno imanje gdje se potpuno posvetio teškim fizičkim radovima i zasigurno prebirao po svom već velikom životnom iskustvu kojeg je sabrao u malo godina.
Nakon zaruka s Marijom Horvat koja je prepoznala poziv kojeg je Stepinac imao i pomogla mu prekidom te veze da ga i sam otkrije, Stepinac odlazi u Rim gdje studira na prestižnoj Gregorijani. 1930. je zaređen za svećenika, a u Zagreb se vraća godinu dana kasnije. Katolička crkva u to vrijeme u podređenom je položaju prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.
Alojzije Stepinac nakon povratka u Zagreb potpuno se posvećuje karitativnim aktivnostima te je upravo on glavni pokretač Caritasa Zagrebačke nadbiskupije kao i dnevne kuhinje za najsiromašnije slojeve pučanstva. Pod vodstvom Alojzija Stepinca uskoro su sve župe u Zagrebu, osim jedne, imale svoje župne organizacije Caritasa.
Stepinac se pokazao kao sposoban, okretan i potpuno formiran i već je 1934., u dobi od samo 36 godina i sa samo 4 godine svećeništva iza sebe, imenovan biskupom koadjutorom s pravom nasljedstva i u to je vrijeme bio najmlađi biskup na svijetu.
Važno je naglasiti da on nije bio prvi izbor, ali njegovi iskusniji kolege nisu bili potvrđeni ili od Vatikana ili od Kralja. Status solunskog dragovoljca bio je ključan faktor za kraljevo odobrenje.
1937. umire nadbiskup Bauer i Alojzije Stepinac postaje zagrebački nadbiskup. Na toj poziciji dočekao ga je II svjetski rat.
Sile Osovine proglasile su Nezavisnu državu Hrvatsku 10. travnja 1941. nakon što je njemačka vojska ušla u Zagreb. Na gusjenicama njemačkih tenkova, a na inicijativu fašističke Italije i nacističke Njemačke, 5 dana nakon okupacije stiže i nova vlast, Ante Pavelić s nekoliko stotina svojih pristaša. Pavelić nije izabran od hrvatskog naroda, on mu nikada nije dao mandat niti je bilo izgledno da bi ga dobio u nekakvom demokratskom razvoju tadašnje situacije.
Ipak, ostvarivanje vjekovnih težnji hrvatskog naroda za nacionalnim suverenitetom i vlastitom državnosti nakon neuspješne jugoslovenske epizode i srpske diktature i policijskog terora koju ju je pratio, bila je ideja koja je s olakšanjem dočekana u hrvatskom puku pa tako i na Kaptolu.
Stepinčev otpor nacizmu i Ustašama
No, Stepinac je bio vrlo oprezan. U Vijencu, književnom listu Matice hrvatske za umjetnost kulturu i znanost u tekstu Stepinac – spasitelj Židova i Srba.
Gojko Borić piše:
Nakon proglašenje NDH 10. travnja 1941. Stepinac je u više navrata izražavao zabrinutost glede savezništva s nacističkom Njemačkom, rekavši jednom sugovorniku: „Ne viruj Nimcu, ko ni suncu zimsku“, što su bile riječi Petra Zrinskog zasnovane na lošem iskustvu s austrijskim Nijemcima. Kad je ugledao mladež na Jelačić-placu kako pozdravlja njemačke postrojbe, zabrinuto je rekao:
„Tko sretniji od mene da nastupi slobodna Hrvatska, no ne mogu je očekivati od poganske Njemačke … Osim toga u političkom pogledu ne vjerujem Hitleru, da će nam pomoći do samostalne Hrvatske, za čime i te kako čeznem.“
To su bile proročanske riječi jer Hitler je planirao nakon uništenja Židova masovne progone kršćana, prije svega katolika, za što postoje svjedočanstva.
U situaciji naizgled povoljnoj za Hrvate, Stepinac je prepoznao đavolsku podvalu njegovom narodu. Ubrzo nakon što se očitovao vazalski odnos nove hrvatske vlasti u smislu prihvaćanja rasnih zakona koje su Pavelićevoj vlasti nametnuli nacisti kao uvjet financijske i vojne potpore, Stepinac se nije ustezao dignuti glas.
Već na prvom susretu Hitlera i Pavelića nakon uspostave NDH spominje se zagrebački nadbiskup kao problematičan.
Ustaške vlasti ubrzo uspostavljaju kontrolu nad katoličkim tiskom i Stepinac ostaje izoliran i jedini kanal kojim odašilje svoje poruke ostaju njegove propovijedi. Crkve su uvijek bile pune kad bi on slavio misu. Homilije zagrebačkog nadbiskupa prepričavale su se na kavama, pisale, prepisivale i dijelile među pukom. Na komunističkom suđenju Stepincu koje će uslijediti nakon rata, njegov branitelj Ivo Politeo tako iznosi:
Na propovijedi su masovno dolazili ne samo katolici nego čak i oni koji inače nisu išli u crkvu. Te su se propovijedi širile, prepričavale, kopirale i distribuirale u tisućama i tisućama primjeraka među narodom te su čak prodrle i na oslobođeni teritorij… Postale su tisak podzemlja, sredstvo uspješne propagande protiv ustaša, djelomični supstitut za oporbeni tisak.
Stepinac je bio čvrsti svjetionik, izvor svijetla u kaotičnim vremenima rata, smrti i laži.
Njemački agenti su izvještavali svoje centrale o nadbiskupu Stepincu koji je “judenfreundlich” (prijatelj židova) i koji svojim pozivom na mir demoralizira ustaške snage i potkopava vojne napore Trećeg Reicha.
Stepinčevog brata Miju, Nijemci su strijeljali zbog suradnje s partizanima.
Ipak, i dalje je Stepinac bio prevažan i prejak da bi ga njemačke službe ili ustaške vlasti jednostavno eliminirale. To nisu mogle ni komunističke vlasti nekoliko godina kasnije. Nacistima je bilo preopasno obračunati se s njim jer su željeli podršku stanovništva koje je Stepincu vjerovalo i zato su taktizirali, komunisti su se plašili međunarodne reakcije jer Stepinčevo držanje tijekom rata kao ni tisuće spašenih ljudi nije moglo ostati skriveno.
Prema iscrpnim istraživanjima mons. Jurja Batelje, postulatora Stepinčeve kauze, dokumentirano je da je nadbiskup tijekom 48 mjeseci Pavelićeva režima, vlastima NDH, uključujući i samog Pavelića, uputio čak 211 pisanih molbi i prosvjednih nota te održao 111 javnih propovijedi u kojima je osuđivao tadašnje nepravde. Prema tim istraživanjima, Stepinac je ukupno u najmanje 354 navrata izrijekom reagirao protiv zakona, stavova i poteza ustaških vlasti..
U prosjeku se Stepinac o ovoj temi oglašavao svaka 4 dana.
Osobno se zauzeo za spašavanje tisuća kozaračke djece koje je dobrim dijelom vodio Caritas kojeg je, kako smo već napomenuli, upravo on pokrenuo.
Nevjerojatna je predanost laži kao i lakoća kojom se pronalaze sredstva za produkciju uradaka da bi se sakrila prava istina o djelovanju blaženog Kardinala poput primjerice filma Dnevnik Diane Budisavljević.
Istovremeno, namjerno se prešućuje postojanje kapitalnog povijesnog djela „Spašavanje djece“ dr. Narcise Lengel-Krizman,ugledne povjesničarke lijeve, komunističke i projugoslavenske provenijencije koji donosi istinu o ulozi katolika u ovoj akciji u kojoj je spašeno 10 tisuća djece većinom srpske nacionalnosti, a o čemu se više može pročitati u tekstu Kazimira Mikašeka “Drugo lice istine o spašavanju kozaračke djece” ovdje.
Stepincu se često predbacuje da je pokrštavao Srbe. Istina je da je blaženi Alojzije Stepinac sudjelovao u pokrštavanju pravoslavnih vjernika. Ali tu odredbu nije donio on nego ustaške vlasti. A, on je dao uputu svojim svećenicima da pojednostave taj proces uz napomenu da on uvijek mora biti dragovoljan, a kad rat završi da se svi slobodno mogu vratiti na svoju vjeru. Najbolju obranu tog svog čina sam je nadbiskup izrekao na komunističkom sudskom procesu kad je tužiteljima odgovorio: Da sam kojim slučajem odbio pokrštavati pravoslavne vjernike sad bi me sudili jer nisam želio spašavati Srbe.
Što god da je Stepinac napravio osuda od strane neprijatelja Crkve i Boga bila je spremna. Blaženik je učinio ono što je pomoglo spašavanju ljudi. Kako će i sam na suđenju reći, njegova savjest bila je mirna.
Zanimljivo je da je u radu već spomenute mješovite komisije hrvatska strana iznenadila svoje kolege iz Srbije kad su im predočili podatke koji pokazuju da je jednak broj vjernika katolika nakon rata prešao na pravoslavlje zbog straha od komunističke odmazde kao što je i vjernika pravoslavaca prešao na katolicizam tijekom rata zbog straha od ustaškog režima.
Cijeli ovaj odnos omiljenog blaženika prema Pavelićevoj vlasti potvrda je da je ona, usprkos svim plemenitim i dobrim namjerama najvećeg broja mladića koji su joj se stavili na raspolaganje, bila duhovno teško kontaminirana i neprihvatljiva Stepinčevoj svetosti.
Stepinčev otpor komunizmu
Kardinal Stepinac u mnogim je svojim propovijedima, notama i izrečenim stavovima iskazivao neobičnu hrabrost i nepokolebljivost u nasljedovanju Krista, ali jedno se pismo ističe iz njegovog neprocjenjivog opusa. Riječ je o pastirskom pismu Katoličkih biskupa Jugoslavije od 20. rujna 1945. U tom su pismu upućenom svojim vjernicima katolički biskupi predvođeni Stepincem jasno i nedvosmisleno osudili ubojstva svećenika uključujući i fratara u Širokom Brijegu, osudili su materijalizam i bezboštvo novih vlasti. Biskupi su, iako su znali totalitarnu prirodu novog režima zahtijevati punu slobodu za svoje djelovanje i za prakticiranje vjere za svoj vjernički puk.
Pastirsko pismo završava riječima:
“Zato tražimo, i da toga nikada i ni pod kojim uvjetima odustati nećemo: tražimo punu slobodu katoličkog tiska, punu slobodu katoličkih škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke kreativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskog braka, vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija. Samo pod tim uvjetima moći će se srediti prilike u našoj državi i ostvariti trajan unutrašnji mir.
Neka Svemogući blagoslovi sva nastojanja sviju, koji su dobre volje, da se ovi ciljevi ostvare. Neka On, koji je jedini izvor mira, kakvoga svijet ne može dati, dade svima vama, da konačno doživite dane pravednog i trajnog mira! A kao zalog toga neka na sve vas sađe blagoslov Boga Oca i Sina i Duha Svetoga!“
Cijelo pismo može se pročitati ovdje.
Ove riječi, odlučnost i hrabrost koje iz njih proizlaze stoje kao putokaz svim duhovnim pastirima našeg naroda kroz sva vremena pa tako i ova naša.
Komunisti i njihov čelnik Josip Broz Tito nisu mogli trpjeti prgavog nadbiskupa, ali kako smo već pisali, bio je prejak da bi ga samo tako eliminirali kao što su to činili s drugim političkim i ideološkim neprijateljima. Kad je Tito procijenio da je međunarodno dobro pozicioniran, Stepincu je upriličen montirani proces u kojem su svjedoci pomno birani, on je optužen za sve zločine koje je počinila ustaška vlast, a krunski dokaz bio je nadbiskupov izvještaj od 18. svibnja 1943. gdje glorificira Ustaški režim i kritički je nastrojen prema Srbima. Stilski potpuno drugačije napisano pismo od onog kojim bi se nadbiskup obraćao Rimu bilo je podmetnuto, a potpis lažiran što je kardinal na suđenju i rekao tužitelju riječima: “Ovo nije moj potpis:”
Nadbiskup Stepinac osuđen je na 16 godina robije. Njih 5 odslužio je u Lepoglavi, a do svoje smrti 1960. bio je u kućnom pritvoru u rodnom Krašiću.
Prije suđenja Tito mu je nudio da osnuje Hrvatsku katoličku crkvu, Stepinac je odbio, nudili su mu i da ode u Rim, nije želio ostaviti svoj narod, a riječi koje je na suđenju izrekao umjesto obrane i danas odzvanjaju kao ideal kojem smo pozvati težiti;
“Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prijezir i poniženje nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti!”
Nasljedovanje svetog blaženika
Događaji koji su pred nama bit će jednako dramatični i tražit će se jednaka hrabrost koja pretpostavlja spremnost na žrtvu koja je krasila i našeg svetog blaženika. Temelje koje je on postavio potrebno je nadograđivati suprotstavljanjem svakom zlu, onom koje dolazi izvana kao i onom koje razara iznutra.
Zadovoljština koju je Alojzije Stepinac pružio nesebičnim zalaganjem za svaku dušu, hrabrošću u svakoj pogibelji i odlučnošću da svoju sudbinu podredi narodu kojem je služio po svaku cijenu stvorila je duhovne preduvjete za slobodu koju smo kao narod i kao Crkva u Hrvatskoj ostvarili i koje ni po koju cijenu ne smijemo nikada više izgubiti.
Nasljedovanje ovog uzora dar je Božji koji nam je ponuđen, naša je zadaća i naša odgovornost. Nasljedovanje našeg omiljenog sveca pretvorit će nas u sredstvo kojim će se Gospodin služiti za naše spasenje koje će se onda prelijevati i na druge pojedince, zajednice i cijele narode i kad se to dogodi moći ćemo zajednički, poput njega, reći – ‘Naša je savjest mirna!’.
Podržavaš neovisno novinarstvo? Doniraj za Dijalog.hr!
Dan kad je u Rijeci proplakala bista bl. Alojzija Stepinca
Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol
Mučeništvo hercegovačkih Franjevaca – povijesna istina o zločinima 1945.
