HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA PROSLAVLJENA I NAZOČNA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Srijeda je – dan posvećen napose svetomu Josipu – zaštitniku Crkve i obitelji, našega naroda i ove biskupije. Isusovu hranitelju i branitelju dok nije odrastao.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, svježe i vedro, a dan će biti vruć kao i jučer. Nu, svejedno, ovdje je kao u košnici. Hodočasnika sa svih strana, ispovjednika uz crkvu više nego prekjučer, a tako isto i pokornika koji čekaju riječ olakšanja: “Ja te odriješujem od tvojih grijeha.” U ime Božje, jer pokornik stupa pred Gospodina – Confiteor Deo omnipotenti – Ispovijedam se Bogu svemogućemu.
Hvala Isusu za sakramente, za Crkvu, hvala Mariji što je u službi svoga Sina i evangelizacije od samih početaka Crkve. Jer ona nosi Crkvu u sebi.
Ovih dana čitamo iz Markova evanđelja – deseto poglavlje. Jučer i prekjučer imali smo onoga mladića koji je došao Isusu s upitom što mu je činiti da baštini život vječni. I nakon testiranja, vidi se da je bio korektan, da je obdržavao sve zapovijedi po Zakonu, pa ipak nešto mu manjka. Isus ga suočava – prodaj što imaš, a bio je vrlo bogat, podaj novac siromasima (ne kaže Isus – donesi nama u “Judinu kesu” za naše potrebe) pa onda slijedi mene. Mladić se smrknuo i otišao tužan od Isusa, a Isus ga – veli se – zavoli. Da, ode u svoj nedohod.
Isusova računica i stostruki plod
Potom Isus upućuje teške riječi o bogatašima, o devi i iglenim ušicama itd. Petar ga pita: “A što je s nama? Ostavili smo sve i krenuli za tobom.” Nije to baš žalopojka, Petar to zna – ali to je “račun”. Donosi Gospodinu svoju računicu. Ostavio je mreže, čamac, kuću, oca. Podnosi knjigu računa i čeka da vidi što će Isus na to reći.
Isus ga ne prekorava. Uzima račun i vraća ga sa stostruko velikim kamatama da to postaje gotovo komično: „Nema nikoga tko bi zbog mene i zbog evanđelja žrtvovao kuću, braću, sestre, majku, oca, djecu ili zemlju, a da ne bi primio sto puta više sada u ovom svijetu.“ Ne na kraju – ne samo u budućem vijeku. Već sada. U ovom sadašnjem vijeku.
A onda, prije nego što prijeđe na vječni život koji čeka u budućem vijeku, Isus dodaje nešto skoro u istom dahu, u rečenici tako tihoj da ju je lako izostaviti: makar „s progonima“. Isus to ne tumači niti objašnjava. Ne ublažava to niti kvalificira niti razvija u teologiju patnje. On to jednostavno uključuje u računicu, kao da to prirodno pripada uz kuće, braću, sestre i zemlju. Progoni također.
Stostruko dolazi s cijenom koja je imenovana, ali se o njoj ne raspravlja. To je dio obećanja, a ne fusnota uz njega. Isus obećaje stostruko više! Nevjerojatno. Ali istinito. Isus zna što govori. To je nalik zrnu koje pada u zemlju pa klija i raste te donosi klas. I u njemu – ako je oprašen – stotine zrnja! Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ne može donijeti roda.
Treba biti dovoljno spreman i ponizan te umrijeti za Gospodina. Mi koji smo odrasli na selu znamo kako se ponaša klas koji nema zrnja. Strši uvis. Prazan je. Upravo kao i oholi čovjek. Ponizni se prigiba i služi, dok se oholi u svojoj praznini izvija. Ali nema ploda.
Zamka samouzdizanja i istinska veličina
Ljudi vole isticanje. Žele stršiti iznad ostalih. O tome govori danas Isus učenicima nakon što su ona dvojica Zebedejevih htjela biti Isusu zdesna i slijeva. Ministarske fotelje u njegovoj vladi. Isus im daje savršenu lekciju poniznosti i služenja.
Živimo u kulturi koja nam stalno govori da se izgradimo u nešto dojmljivo, impresivno. Govori nam da postanemo uspješniji, privlačniji, da nam se dive, da budemo utjecajniji i impresivniji od osobe pored nas. Govori nam da se istaknemo, napredujemo i pokažemo samo onu verziju samih sebe koja se osjeća sigurno. Ali evo u čemu je stvar čudna: mnogo toga što pretpostavljamo o veličini je krivo. Osoba može cijeli život juriti za tim stvarima, a ipak iznutra postati manja.
Svi tražimo sigurnost, mir i smisao. Dakle, instinktivno tražimo te stvari kroz samouzdizanje: dokazivanjem sebe, zaštitom vlastite slike, održavanjem prednosti pred drugima, upravljanjem percepcijom, traženjem odobravanja, skrivanjem slabosti i gomilanjem bogatstva ili statusa kako ne bismo bili odbačeni. Ali upravo strategije koje koristimo kako bismo se osigurali polako uništavaju ono što zapravo želimo.
Pokušaj da postanemo nedodirljivi čini nas krhkima. Pokušaj da nam se dive čini nas nemirnima, pokušaj da postanemo superiorni čini nas usamljenima, a pokušaj zaštite vlastite slike čini nas prijetvornima.
Poniznost kao snaga i služenje
Pokušaj dokazivanja vlastite vrijednosti čini nas praznima. A onda dolazi šokantan preokret. Ono što zapravo želimo ne nalazimo kroz samouzdizanje, nego kroz poniznost, predanje, ovisnost o Bogu i sebedarje, do kraja.
Stalna potreba za dokazivanjem polako smanjuje dušu. Kada vaš identitet ovisi o tome da vam se divi, svaka kritika se čini prijetnjom. Svaki neuspjeh se čini porazom. Svaki uspjeh druge osobe jest moja ugroza.
Posljednji će biti prvi, a prvi posljednji – kaže Isus. Ili ona zgoda s farizejem i carinikom u Hramu. Najjači ljudi nisu oni koji stalno teže biti nadmoćni, već oni koji su dovoljno sigurni u Božju ljubav da žive ponizno, aktivno služeći Bogu i ljudima i s osobnim predanjem. Upravo kao Isus.
Svijet kaže da veličina znači postati središte pažnje. Isus kaže da veličina znači postati osoba koja može voljeti i služiti.
A onda kaže nešto još iznenađujuće: „Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29). Isus, Sin Božji, opisuje sebe kao blagog i poniznog. Onaj koji je stvorio svijet ne hvali se. Onaj koji ima svu vlast ne razmeće se okolo pokušavajući impresionirati ljude, onaj koji zaslužuje svu hvalu ne treba ljudsko odobravanje da bi znao tko je On. On je skroman.
To nam govori nešto bitno. Poniznost nije slabost. Poniznost je snaga. Isusova ideja veličine nije ista kao i svjetovna. U Božjem kraljevstvu, veličina znači postati osoba koja može služiti – definirana aktivnom ljubavlju i nesebičnim karakterom.
Danas se Crkva sjeća svetoga Augustina Canterburyjskog, prvoga biskupa Canterburyja, koga je poslao papa Grgur Veliki s četrdeset redovnika da obrate Englesku početkom sedmoga stoljeća. Njihov je plod bio blagoslovljen. Trajalo je to kojih tisuću godina dok nije došao na vlast Henrik VIII. i odcijepio Englesku od Rima i Pape.
I danas imaju kao poglavaricu svoje kršćanske zajednice jednu žensku. Parodija! Parodija od službe, jer Isus nije zaredio žene. Ona je prije mjesec dana paradirala Rimom i Vatikanom te dijelila blagoslove. I zaredila dvojicu anglikanaca u Rimu za biskupe. Rekoh, prava parodija od službe, jer davno je Leon XIII. proglasio anglikanska ređenja ništetnima. Nevaljanima.
Molimo za jedinstvo. Preporučujem čitanje iz Službe čitanja iz Augustinovih Ispovijesti. To je Augustin iz Hipona, a ne ovaj iz Canterburyja. Svima blagoslovljen dan!
Više od istog autora:
Goruće srce i hladni algoritmi: Poruke sv. Filipa Nerija i prve enciklike pape Lava XIV.
Poslanje upućeno svakom članu Crkve: „Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas“
Pedesetnica: Oganj ljubavi koji pobjeđuje strah
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
