Otac James Manjackal, indijski katolički svećenik iz Kerale i jedan od najpoznatijih propovjednika karizmatske obnove u svijetu ne prestaje buditi značajan interes velikog dijela vjernika, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Za svećenika je zaređen 23. travnja 1973. u Kongregaciji misionara sv. Franje Saleškog. Godine 1989. osnovao je Charis Bhavan, poznati karizmatski centar u Kerali, a hrvatskim je vjernicima ostao u sjećanju po desecima seminara održanih u Hrvatskoj početkom novoga milenija.
Tako je u kolovozu 2002., na svojoj trećoj turneji po Hrvatskoj, nakon Koprivnice i Pule održao četverodnevni seminar u Splitu, u dvorani na Gripama, pred više desetaka tisuća vjernika, a godinu ranije u Međugorju je, na poticaj fra Slavka Barbarića, okupio nevjerojatnih 100 tisuća ljudi.
Nakon tih okupljanja, kako prenose katolički portali, hrvatski su biskupi odlučili stranim karizmaticima zabraniti duhovne obnove u Hrvatskoj, pa otac James otada nije dolazio. Službeno obrazloženje te odluke nikada nije javno predstavljeno.
Vjernici iz Hrvatske odlaze ga slušati u Austriju, gdje ima sjedište i gdje je, primjerice, u veljači 2023. održao trodnevnu duhovnu obnovu za Hrvate i Slovence u crkvi u St. Peteru am Ottersbachu.
Govor koji donosimo mogao bi baciti nešto svjetla na pozadinu toga raskoraka. Otac James u njemu opisuje viđenje tijekom klanjanja na prvi petak i prenosi poruku koju pripisuje samome Kristu. Riječ je o oštroj kritici današnjih pastira: brinu o sebi umjesto o stadu, razvodnjavaju nauk i prilagođuju ga svijetu, kreću se među elitama, žive u udobnosti, ne propovijedaju obraćenje i drugima ne dopuštaju evangelizirati. Pritom izričito navodi da su mu u Europi vrata uglavnom zatvorena.
Zabrana je, doduše, starija od ovoga govora. Ipak, moguće je da upravo takav ton objašnjava zašto mu crkvene vlasti u Hrvatskoj ne otvaraju vrata.
Govor prenosimo u cijelosti;
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Amen.
Drugog listopada, na prvi petak, dok sam molio pred Presvetim Sakramentom, posebno prikazujući sve probleme današnjega svijeta — rat, progone i krizu u Crkvi, vidio sam skupinu biskupa, svećenika, nekoliko redovnica i, mislim, đakona, koji su bili vezani lisicama i nalazili se u tami. Inače to činim svakoga dana, a na prvi petak na osobit način.
Kad sam ih pogledao, ruke su im bile međusobno vezane užetom ili lancem, a njihove su reverende bile poderane.
Odjednom sam pomislio na neke zemlje u Africi u kojima su biskupi ubijani, a biskupi i svećenici zatvarani.
Žalost Djevice Marije
Ubrzo sam vidio Mariju, dobru Majku, Blaženu Djevicu Mariju.
Bila je odjevena u crno, a ne kao obično u plavo, i prolijevala je suze. Suze su se skupljale u čaši, ne u običnoj čaši, nego u nečemu što je izgledalo poput kaleža.
Odjednom sam se sjetio kako sam prije mnogo godina u Sirakuzi, u Italiji, vodio veliki skup. Bilo je to u vrijeme kada se slavio blagdan suza Majke Marije.
Mislim da se čudo dogodilo 1953. godine. Marija je plakala, a suze, za koje je znanstvenim ispitivanjem utvrđeno da su ljudske, prikupljene su i pohranjene u relikvijaru koji izgleda poput kaleža. Držao sam ga tijekom procesije.
Pomislio sam da je Majka Marija veoma tužna zbog onoga što se danas događa te da plače i moli protiv tih progona i patnje tamošnjih kršćana.
Božja kritika pastira
Odjednom, u blistavoj svjetlosti, nisam vidio ni Božje ni anđeosko lice, začuo sam glas koji mi je govorio:
Postavio sam apostole za pastire Crkve.
Želio sam da budu uz ovce kao pastiri, da čine moja djela i govore ono čemu sam ih poučio te da čine čudesa i znamenja među ljudima, osobito među onima koji pate.
Današnji su biskupi nasljednici apostola i od njih se također očekuje da čine ono što su apostoli činili.
Ali oni ne brinu o stadu, nego o sebi. Ne govore ono što sam ja govorio, nego iznose vlastite teorije.
Više nisu moji glasnogovornici koji propovijedaju moje riječi i vode ovce u kraljevstvo Božje.
Želio sam da vode ovce i idu ispred njih. Čak i da budu spremni dati svoje živote za ovce, da im budu put i vrata te da im daju život u punini, kao što sam ja došao učiniti.
Ali, suprotno onome što sam im rekao, današnji pastiri ne vode ovce primjerom vlastitoga života.
Ne govore moje istinske, beskompromisne riječi, osobito riječi koje pozivaju na obraćenje.
Želim da mojim ovcama govore moje riječi, a ne riječi svjetovne mudrosti.
Želim da propovijedaju i ponašaju se tako da ne ugađaju svijetu i svjetskim vođama, nego Bogu Ocu.
Danas neki od njih čak pristaju na kompromise sa svjetovnim normama i vrijednostima, što ranjava moje srce. To nije ono što sam očekivao od današnjih pastira.
Žalostan sam zbog današnjih pastira.
Razvodnjavaju moj nauk i vrijednosti koje sam im dao usklađuju s vrijednostima svijeta. Neke su moje ovce zavedene, a neke su zalutale.
Neke žive u zbunjenosti i sumnji.
Osjećam da moji pastiri ne hrane ovce.
Ne vode ih na dobre pašnjake, nego sami sebe obilno i udobno hrane u velikim zdanjima i palačama, jedući i pijući, ne poznajući patnje ovaca.
Ne jačaju ih u duhu.
Ne jačaju slabe, ne liječe bolesne i ne povijaju ranjene.
Tako su ovce raspršene i ostale su bez pastira jer pastiri ne mare za to da ih vrate u ovčinjak.
Zanemarivanje i svjetovni utjecaj
I vidimo, ili ja vidim, rekao je Isus, kako se pastiri kreću među društvenom elitom, poput političara, milijardera i bogataša, te imaju svoju kraljevsku pratnju.
A rekao sam im da trebaju biti sluge, a ne gospodari. Ipak, nazivaju ih ocem, gospodinom, uzoritošću i tako dalje.
Ne daju primjer sluge. Ne idu uskim putovima.
Nisu spremni uzeti križ i slijediti me te tako biti primjer ovcama koje pate.
Žele ići autocestama i brzim cestama, u modernom [pročišćava grlo] automobilu.
Ne žele hodati uskim putem i spašavati te ljude.
Da, putuju zrakoplovima, helikopterima ili skupim automobilima, a ne žele hodati po glini od koje su oblikovani, od koje su stvoreni.
Moje ovce, zbog nedostatka vodstva, ponekad postaju plijen neprijatelja, pogana, nevjernika, sotonista i raznih drugih sljedbi.
Moji današnji pastiri ne traže ih niti ih vraćaju.
Ne propovijedaju niti evangeliziraju, a čak ni drugima ne dopuštaju da evangeliziraju.
Zato prokletstvo prati moje tijelo, moju Crkvu, odnosno one koji ne propovijedaju evanđelje.
Ako današnji pastiri uopće propovijedaju, ne propovijedaju mene ni mojega Oca, nego sebe i druge, kako bi zadobili odobravanje ljudi.
Neki od njih stavljaju teške terete na ljude u Crkvi putem crkvenoga poreza, koji se raspodjeljuje za svećeničke plaće i izgradnju materijalnih dobara u Crkvi.
A ovce pate u siromaštvu, gladi i žeđi.
Vrlo malo mare za njihovu bijedu.
Ne odlaze k njima ni u njihove domove niti ih tješe riječima mira.
Oprao sam noge pastirima kako bih im pokazao primjer kako biti sluga.
Pomazao sam ih za pastire kako bi oni prali noge ovcama i hodali s njima. Kako bi poznavali miris ovaca i njihov bilo, a neki od njih žive samo za sramotnu dobit.
Moj Duh Sveti, moj Duh, dan im je da bdiju nad ljudima. Želim da budu čuvari Božjega naroda koji sam stekao vlastitom krvlju.
Moji svećenici, moji pomazanici, krše moj zakon i oskvrnjuju ono što mi je sveto.
Ne razlikuju sveto od svjetovnoga, nečisto od čistoga.
Ne obaziru se na moje subote, a ja sam obeščašćen među njima.
Ponovno me razapinju.
Pred ljudima me izlažu osudi.
Ne govore stadu da me njihovi grijesi ponovno razapinju, da se trebaju odreći grijeha, promijeniti se i slijediti me tako što će slijediti zapovijedi.
A moji pastiri šute.
Obećanje Dobroga Pastira
Sišao sam na zemlju kao čovjek prije dvije tisuće godina.
Uskoro ponovno dolazim.
Prije mojega dolaska, prije dvije tisuće godina, stanje je bilo slično.
Pastiri nisu brinuli o izabranim ovcama. Mnoge su zalutale.
Moj me Otac poslao u svijet kao Dobroga Pastira.
A kada sam se nakon uskrsnuća vratio svojemu Ocu, želio sam da moji apostoli i njihovi nasljednici budu istinski pastiri.
Sada moram ponovno doći. Da, uskoro dolazim.
Ovo je vrijeme kada ću im oduzeti vlast, moć, povlastice i suverenost.
Sam ću ih voditi svojim Duhom jer ja sam Dobri Pastir.
Iako sam bio kralj, postao sam čovjek, običan čovjek, u svemu osim u grijehu, kako bih se dao za ovce, za svoje vjernike, i kako bih im dao kraljevstvo.
Živio sam kao sluga, perući čak i noge drugima.
Sada ponovno dolazim i dokinut ću sve te vlasti i ovlasti, uspostaviti svoje kraljevstvo i predati ga Bogu Ocu, vašemu Ocu.
Da, djeco moja, kraljevstvo uskoro dolazi.
Vjerujte u mene. Okupit ću sve koji mi pripadaju.
Ovo su posljednja vremena.
Nisam protiv pastira, ali sam tužan zbog njih.
Da, i sami su u okovima. I sami su u tami.
Ne želim da idu pred njima bez davanja dobrog primjera mojim ovcama.
Ja sam Dobri Pastir.
Brinut ću se za svoje ovce i tako će moje kraljevstvo biti uspostavljeno jer me moj Otac poslao u svijet da uspostavim kraljevstvo. To je moja Crkva.
To je kraljevstvo vidljivo na zemlji.
Ovdje želim da ti pastiri vode ovce u vječno kraljevstvo, u kojem sam ja Gospodin i Kralj.
Da, djeco moja, uskoro dolazim. Moje kraljevstvo dolazi.
To je prava Crkva. Pravo tijelo.
Da, moje pravo tijelo, u kojem će oni koji mi pripadaju sjati poput zvijezda.
Djeco moja, čekajte me. U mene položite sve svoje pouzdanje i nadu.
Poziv na obraćenje i djelovanje
Da, braćo moja i sestre, pokušao sam vam prenijeti dio poruka.
Naravno, to nije sve jer ovo snimam nakon dva ili tri dana.
U svojem umu čuvam sve što sam vidio.
Dok sam iznova razmišljao o poruci koju sam čuo, shvatio sam da ona vrlo istinito opisuje današnje stanje.
Ono što je Isus rekao o pismoznancima, farizejima i zakonoznancima u Evanđelju po svetom Mateju vrlo je, vrlo točno.
Pastiri ne brinu o ovcama.
Neki čak kucaju na vrata biskupskih kuća kako bi dobili dopuštenje za održavanje skupa ili propovjedničkoga programa, premda je dužnost propovijedanja upravo na biskupima.
Ne potiču ljude, pomazane svećenike ni druge vjernike da propovijedaju, pa čak ni da se služe svojim karizmama, kako bi oni koji vjeruju u Isusa mogli ostati sveti, u skladu s Božjom voljom.
Da, znate da sam propovjednik. Putujem po svijetu.
Takvo je stanje osobito u Europi. U nekim drugim krajevima, poput Azije ili Afrike, kao i u mojoj domovini Indiji, biskupi su otvoreni propovijedanju i karizmatskoj obnovi.
Ali to nije ono što vidim u mjestima u Europi u kojima propovijedam. Vrata su uglavnom zatvorena. Nema prilika ni mogućnosti da se Gospodinova poruka prenese današnjim ljudima, a oni propadaju u svojim grijesima.
Obraćenje se ne propovijeda. Zbog toga se duše gube.
Budući da sam propovjednik, Gospodin mi je u tom snu pokazao takvo stanje. Mnogo sam molio Gospodina trebam li to javno prenijeti, ali Gospodin je rekao da trebam.
I sam sam osjetio potrebu da ovu poruku prenesem svima vama.
Da, Božja riječ mora se propovijedati.
To je ono što je Pavao rekao: „Jao onima koji ne propovijedaju evanđelje.”
To je prokletstvo nad nama, nad našom Crkvom.
Molimo svi da se kler probudi, da čita znakove vremena, prenosi svete riječi Biblije Božjemu narodu i dovodi ga do vjere, do spasenja, jednom riječju, do Isusa, kako bi kraljevstvo zavladalo, kako bi kraljevstvo Božje zavladalo ovdje na zemlji.
Neka vas Bog sve blagoslovi.
Volim vas i molim za vas i vaše nakane. Ostanite postojani.
Gledajte Gospodina Isusa koji je s vama.
Držite se njega i ustrajte u svojoj vjeri i ljubavi prema Bogu. Amen. Bog vas blagoslovio.
Podržavaš neovisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
