Vrijeme u kojem živimo donosi dramatične promjene na svim područjima života. Događaji koji određuju sudbine milijuna ljudi izmjenjuju se kao na pokretnoj traci. Svijet se još nije oporavio od globalne histerije koju je prouzročila fabricirana pandemija covida da bi ratna razaranja na europskom tlu zaprijetila globalnim sukobom epskih razmjera.
I ne vrije samo u Europi, osim rata u Ukrajini i na Bliskom istoku su u tijeku ratni sukobi koji mogu zapaliti regiju i potom se preliti na cijeli svijet. Odnosi između Indije i Pakistana i Kine i Tajvana prijete da svakog trenutka prerastu u nova velika ratna žarišta.
Istovremeno, zapadna je civilizacija odustala od svojih temelja. Zdrav razum i kršćansko naslijeđe zamijenili su WOKE kultura i izopačenost svake vrste.
Međunarodne organizacije civilnog društva financiraju i usmjeravaju prema zapadnim zemljama veliku seobu naroda drugih vjera i kultura.
Iz područja na kojima su zapadne vođe posijali kaos stigli su milijuni ljudi koji ne mare za navike domicilnog stanovništva kojeg vrlo često i preziru.
Zapad je više od svih drugih zala napala bijela kuga.
Kultura smrti, promoviranje pobačaja i istospolnih odnosa koji su zatvoreni životu, sve više uzimaju danak. Duhovni teret takvih pojava ima i konkretni učinak. Zapad odumire u svom demografskom, kulturološkom, ekonomskom, a ponajviše duhovnom smislu.
Kršćani su nakon silnog medijskog i kulturološkog nasilja sve češće izloženi i zakonskim zabranama javnog prakticiranja svoje vjere.
U takvim se okolnostima našao i hrvatski narod, prvenstveno onaj koji je svoju sreću potražio u zemljama zapadne Europe.
A upravo je iseljena Hrvatska ta koja je odigrala možda i presudnu ulogu u stvaranju preduvjeta za formiranje neovisne hrvatske države. Nesebična financijska pomoć, diplomatski i svi drugi napori naše dijaspore za naoružavanje hrvatskog naroda dok mu je međunarodna zajednica nametnula embargo na uvoz oružja, u bitnome su pripomogli ostvarivanju vjekovnih težnji za nacionalnom samostalnosti.
Nikako ne smijemo zanemariti ni konkretan doprinos u borbenom sektoru mnogih hrabrih hrvatskih iseljenika koji su se odazvali pozivu za stvaranje hrvatske države i priključili se hrvatskim vojnim snagama.
Kao i devedesetih godina prošlog stoljeća, domovina opet zove svoje raspršene sinove i kćeri. Ipak, ovaj su put okolnosti ponešto izmijenjene.
Hrvatska, zbog naznačene pogubne bijele kuge nasušno treba svoju biološku supstancu, treba svoje ljude. Ali, i hrvatski ljudi trebaju svoju Domovinu jer zemlje koje su ih u različitim periodima prihvaćale i ponudile slobodu i mir više nisu iste kao u vrijeme kad su se doseljavali.
Koliko to god nevjerojatno zvuči, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini još uvijek možeš biti svoj. Još uvijek gradovi i sela u kojima većinski žive Hrvati ne prihvaćaju nametnute vrijednosti, još uvijek zastave duginih boja nisu preplavile pročelja crkvi. Još uvijek su nedjeljama crkve pune, a sve su punije i preko tjedna.
I što nam se čini još nevjerojatnije, upravo su Hrvatski gradovi najsigurniji u Europi. Prema istraživanjima Eurostata, najmanja stopa kriminala i nasilja na ulicama, uzimajući u obzir sve europske zemlje, događa se baš u Hrvatskoj.
Ali, da bi to tako i ostalo onda manjak radne snage, taj deficit ljudstva, ne smijemo nadoknađivati uvozom ljudi koji ne dijele naše vrijednosti.
Isto tako, baš je Hrvatska zemlja u kojoj se katolička vjera, vjera u trojedinoga Boga ne čuva nego živi. “U maloj zemlji oblikovanoj patnjom i otpornošću odvija se revolucija koja osvjetljava kontinent za kojeg mnogi vjeruju da je utonuo u tamu” citat je iz YouTube priloga o vjeri u Hrvatskoj kojeg toplo preporučujemo, a može se pogledati na poveznici ovdje (trajanje 14 min 24 sek).
A, da ta naša čistoća vjere ne bude okaljana modernističkim podvalama kao u Njemačkoj i Austriji ne smijemo dozvoliti progresivnoj manjini da s vremenom prevlada i u Crkvi.
Osjećaju to i naši sunarodnjaci, autentični vjernici koji žive u drugim europskim zemljama. Zov Domovine sve jače odzvanja srcima naših iseljenika.
Hodočašće dijaspore u Međugorje
Upravo taj osjećaj potaknuo je vrijedne hrvatske domoljube koji žive u Njemačkoj da prošle godine pokrenu prvo hodočašće hrvatske dijaspore u Međugorje. Inicijatori i glavni organizatori hodočašća bili su Ivan Martić i Anđelka Knezović Svetec. Podrška je došla i iz crkvenih krugova. Pozivu se odazvalo mnoštvo vjernika, Posjet Kraljici Mira ispunio je njihova srca, a organizatore učvrstio u odluci da hodočašće postane tradicionalno.
Drugo izdanje hodočašća dijaspore u Međugorje je, u vikendu kad smo obilježavali blagdan svetog Josipa Radnika, okupilo petstotinjak hodočasnika koji su stigli s pet autobusa, a znatan dio njih stigao je u vlastitom aranžmanu. I ovo je hodočašće bilo jednako uspješno kao i prvo ili da budemo konkretniji još i uspješnije ako gledamo duhovne plodove.
Iako živim u Hrvatskoj, imao sam tu sreću i bio sudionik drugog izdanja hodočašća dijaspore u Međugorje. Priključio sam se našim hodočasnicima na prvoj postaji u Udbini, gdje su u crkvi Hrvatskih mučenika imali misu i kraći odmor. Naši su iseljenici i ovdje iznova pokazali veliko srce i aktivno se uključili u završetak projekta reljefa Krbavskog križa na pročelju crkve.
Duhovno okrijepljeni nastavili su put prema svom cilju, prema ponosnoj, čvrstoj i kamenitoj, a prelijepoj Hercegovini, prema Majčinom krilu u Međugorju, na granicu dviju država u kojima su Hrvati domicilan narod.
Kako smo se približavali odredištu kao da je napetost rasla, duše kao da su bile nestrpljive da polete Majčici u zagrljaj. I nemoguće je opisati tu radost, ta srca prepuna miline, tu ljubav s kojom su se hodočasnici jedni prema drugima odnosili dok su se u idućim danima izmjenjivali njihovi usponi na Križevac i Podbrdo s molitvenim programom u crkvi Svetog Jakova i programima koji su posebno za njih organizirani.
A, program nikog nije ostavio ravnodušnim. Očinski blag pater Mihovil Filipović tako je pitko približio duhovnost svetog Ljudevita Montfortskog da su se knjižice o Pravoj pobožnosti Djevici Mariji u hipu razgrabile, a posveta Isusu Kristu po Mariji i posveta arkanđelu Mihaelu napravile bez iznimke.
Duhovni savjeti fra Josipa Ikića pretočeni u svakodnevni život putokaz su kojim kroz njega možemo ploviti na Spasiteljev pogon, a pojedinačni blagoslov kojeg je udijelio svakom tko ga je želio primiti dragocijeno je duhovno iskustvo koje je ovaj autentični svećenik donio otvorenim srcima naših hodočasnika. Velečasni Ivica Tola tjerao nas je do suza čas od ganuća zbog prisutnosti Duha Svetoga dok nam je svjedočio epizode iz svoga života, čas od smijeha zbog duhovite interpretacije vjerskih istina.
Sestra Biserka Jogunić dojmljivo nam je približila Međugorski fenomen, a Marijini ratnici iz Splita zapalili srca za njihov projekt postavljanja kipova Arkanđela Mihaela na razne lokacije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Inicijativu Hod za život nadahnuto su predstavili članovi mostarske ekipe Dijana Planinić i Darko Anđelić, a govorili su još i Mirko Puđa i Antonijo Križan iz KKODS-a. Program su animirali članovi slavljeničkog tima Elshadai iz Mostara.
Organizatori Anđelka i Ivan, Ivanova supruga Senka, moj super cimer Stjepan, simpatična Nina, Sarajlija Jozo, draga Mira, veseli bračni par Ferenčak samo su neki od hodočasnika s kojima sam imao priliku družiti se. Iako se s većinom prije nikad nisam vidio, dojam je bio da se znamo oduvijek, kako to i inače biva kad isti Duh vodi cijelu skupinu.
Ali, ovo hodočašće bilo je puno puno više od samog hodočašća.
Radost zajedničkog pothvata, želja za tim napajanjima na izvorima Duha Svetoga natjerala je organizatore ovog hodočašća da još na povratku započnu planirati nove projekte.
Naime, neposredno prije nego će krenuti put svojih gradova u Njemačkoj i Austriji hodočasnici su imali priliku posjetiti kompleks Herceg etno selo, a tamo je autor podcasta Evanđelje dana iz Međugorja, Vladimir Grebenar imao predstavljanje svoje knjige Isus lider.
Umjesto još jedne doze duhovne miline u vidu pomazanja kojima ih je tijekom hodočašća često blagoslivljao, Duh Sveti je našim hodočasnicima za kraj priredio ipak jednu ozbiljnu, otriježnjujuću dilemu: Trebaju li ostati u tuđini ili se vratiti u Domovinu?
Više od predstavljanja same knjige Grebenar je govorio o nužnosti povratka u Domovinu i odgovornosti koju svaki pojedinac snosi za odluke koje usmjeravaju sudbine njih i njihove djece. Ukazao je na objektivne pokazatelje koji govore u prilog povratku u Domovinu, ali mnogo više od toga, pozvao ih je na direktan odnos s Bogom koji će im u nutrini njihova srca reći što je Njegova volja za njih.
Promatrao sam njihova lica, dijelom zbunjeni, dijelom zabrinuti kretali su prema autobusima koji će ih vratiti njihovim domovima širom Njemačke i Austrije. Tvrda riječ za kraj rezultirala je odlukom da se odmah kreće u nove akcije. Ista ekipa koja je organizirala hodočašće udružila se u inicijativu koja će prerasti u udrugu, a sve aktivnosti bit će prožete marijanskom duhovnosti i usmjerene na ulogu koju je Hrvatima namijenio Gospodin, spajajući tako duhovnost s domoljubljem koje ih sve krasi.
Nije trebalo dugo čekati. Niti mjesec dana kasnije vrijedna ekipa već je u dvanaest gradova u Njemačkoj i Austriji upriličila promociju knjige Isus lider.
Na poziv osnivača svježe pokrenute građanske inicijative imao sam prigodu još jednom družiti se s našim ljudima koji žive u inozemstvu, ovaj put u njihovim drugim domovima u Njemačkoj.
Ulm
Prva večer bila je rezervirana za Ulm. Ugostio me jedan od pokretača hodočašća i inicijative Ivan Martić. Gostoprimstvo je bilo na razini kao i uvijek kad dođeš kod braće i sestara u inozemstvu koji su sretni što mogu ugostiti svoje sunarodnjake. Program prve večeri mog boravka u Njemačkoj nije mogao proći bez zajedničke krunice.
Krenuli smo u crkvu Svetog Ivana Krstitelja u Novom Ulmu gdje se jedna skupina Hrvata redovito nalazi i subotom moli krunicu u kripti crkve. Svojim zalaganjem za župu stekli su povjerenje župnika koji je inače svećenički poziv dobio baš na jednom hodočašću u Međugorje. Bili smo na drugoj desetici kad su iz crkve počeli dolaziti neočekivani zvukovi.
Najprije se začuo zveket kao kad nekakav stakleni predmet padne na pod, a ipak se ne razbije, a potom i snažna cika i žamor. Muški dio moliteljske skupine odmah se zaletio prema glavnoj prostoriji. Kad smo došli do oltara imali smo što vidjeti. Crkva je već bila dopola puna polupijanih ljudi različitih godišta koji su sa sobom donosili pivo u gajbama, limenkama, bocama.
Moj domaćin Ivan baš kao i Marko Sušac koji je vodio molitvu i bio odgovoran za ključ, a time i red u crkvi krenuli su razgovarati s iznenadnim posjetiteljima, moliti ih da ne galame, ispijaju pive pred svetohraništem i da se ne ponašaju nedolično na bilo koji način.
Uskoro se pojavio i župnik koji je prilično nemoćno promatrao cijeli taj prizor i izvijestio nas da ga je nazvala policija i zatražila da zbog snažnog nevremena prihvati sudionike festivala dio kojeg se održavao na obližnjem trgu. Radilo se o Deutsches Musikfest, vjerojatno najvećoj glazbenoj manifestaciji za puhačke orkestre i amatersku glazbu koji na raznim gradskim lokacijama tijekom jednog vikenda u Ulmu okuplja više od 20 tisuća glazbenika.
Za razliku od župnika, naši vjernici upustili su se u razgovor s polupijanim iznenadnim posjetiteljima crkve i nekako ih potaknuli da repertoar pjesama kojeg će izvoditi bude duhovan. Uskoro su se u ispunjenoj crkvi orili taktovi duhovnih pjesama, tenzije smirile, a kiseli smiješak župnika postao iskren. Atmosferu u crkvi može se vidjeti na poveznici ovdje. Ubrzo se među glazbenicima pronašao i jedan orguljaš, a na poveznici ovdje može se vidjeti da je doživljaj uz orguljašku pratnju bio potpun.
Bez pretjerivanja možemo konstatirati da se kojim slučajem ovaj neobični događaj zbio bez prisustva naših ljudi, vrlo vjerojatno bi se dogodila blasfemija, izrugivanje svetinjama i nedolično ponašanje značajnijeg broja prisutnih. Ovako su naši ljudi pripomogli da polupijani glazbenici ne učine dodatni grijeh, a duhovni prostor Ulma ne bude dodatno opterećen.
Ovu epizodu ne prenosimo zato da bismo ukazali na herojstvo naših vjernika već stoga što mi je Gospodin tu večer pokazao da je možda ipak nekim našim ljudima namijenio da ostanu u zemljama u koje ih je doveo da tamo budu sol zemlje. Moderni misionari pripadat će onim najhrabrijim, najspremnijim na žrtvu koji će donositi svijetlo pripadnicima naroda zemalja u kojima žive.
Inače, predstavljanje knjige Isus lider u Ulmu održano je prije mog dolaska u Njemačku, a ostat će upamćeno po govoru omiljenog biskupa Franje Komarice koji je tom prilikom dao svesrdnu podršku autoru knjige i njegovim nastojanjima da se hrvatski narod vrati u svoju domovinu o čemu smo već pisali u Dijalogu, a tekst i video biskupovog govora može se pogledati ovdje.
Frankfurt
Idući dan na programu je bilo već deveto predstavljanje knjige Isus lider u Njemačkoj i Austriji. Nakon Graza, Beča, Linza, Salzburga,Welsa, Ulma, Stuttgarta i Nürnberga na red je došao Frankfurt. Do odredišta su me povela braća Antunović, blizanci, mladi ljudi, koji su, iako rođeni u Njemačkoj, ponosni na svoju pripadnost hrvatskom narodu. .
Njihova spremnost da pomognu domovini svojih roditelja očituje se u svakoj žrtvi koji su spremni podnijeti za njeno duhovno i svako drugo dobro. Aktivno su se uključili u inicijativu prikupljanja sredstava za već spomenuto podizanje kipova arkanđela Mihaela po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pa putuju od mjesta do mjesta gdje se okupljaju naši ljudi i promoviraju ovu ideju i prikupljaju sredstva za njenu realizaciju. Vrijedi napomenuti i da je gospođa Jasna Antunović, njihova majka, bila organizatorica promocije knjige u Stuttgartu koja je bila izrazito uspješna. Nakon što su me ona i njena obitelj ugostili u svojoj kući zaputili smo se prema Frankfurtu.
Grad je to koji je zbog svog položaja i sajmova koji se tamo održavaju već stoljećima, izrastao u ključno prometno čvorište u Europi. Trgovina i financijske transakcije koje je prate pretvorile su Frankfurt u gospodarsko i financijsko središte Europe. Frankfurtska burza osnovana je još 1585., a dolazak bankarske obitelji Rothschild u 19. stoljeću potvrdio je Frankfurt kao jedno od bankarskih središta svijeta. Centralna europska banka nalazi se tu, a pripreme za digitalni euro koji će europskim birokratima iz Vijeća Europe omogućiti potpunu kontrolu troškova cjelokupnog stanovništva u punom su tijeku.
Po mnogo čemu simboličan grad za vrijeme u kojem živimo, bio je pun simbolike i za turneju Vladimira Grebenara i predstavljanje knjige Isus lider hrvatskoj dijaspori. Mlada poduzetnica Ružica Pekić opisala je u svom svjedočanstvu koje se može pogledati ovdje kako je došlo do ad hoc organizacije ovog događaja i koji su njeni daljnji planovi. Ova uspješna magistrica ekonomije prelomila je, vraća se u Domovinu, a u međuvremenu je dala svoj doprinos nastojanjima da i drugi naši iseljenici razmisle o toj perspektivi.
Frankfurtsko predstavljanje knjige bilo je po mnogo čemu osobito. Najprije stoga što je fra Petar koji brine o duhovnim potrebama naših ljudi u Frankfurtu svesrdno pozdravio ideju da se ono održi u crkvenim prostorijama, potom zbog najvećeg odaziva koji je uslijedio. Više od četiri stotine posjetitelja učinilo je ovaj događaj najposjećenijim od svih upriličenih izvan Hrvatske, a samo je predstavljanje u zagrebačkom Sheratonu bilo brojnije.
Veliki odaziv natjerao je organizatore da umjesto u pomoćnoj dvorani kako je bilo prvotno planirano predstavljanje bude održano u samoj crkvi. Prvi je put tako autor knjige predstavljanje održao u crkvi, uz tabernakul, uz duhovno, ali i materijalno prisustvo živog Isusa. Potpisivanje knjiga i druženje nakon predstavljanja potrajalo je do ponoći, a iznova sam imao priliku upoznati mnoge naše drage ljude koji žive daleko od svojih korijena.
Tako su nam Tomislav Ivošević i njegov sin Vjeran približili sve nedaće s kojima se molitelji inicijative 40 dana za život suočavaju u Frankfurtu, u današnjoj Njemačkoj. Iako ima i predstavnika drugih naroda, Hrvati su i ovdje apsolutno najbrojniji u borbi za prava onih najranjivijih, za prava nerođenih. Zagreb i Rijeka tijekom molitve muške krunice na trgovima obična su kamilica u usporedbi sa svime s čim se susreću ovi autentični Kristovi ratnici.
München
Nakon Frankfurta na red je došao München, Bavarska prijestolnica u kojoj živi više od 45 tisuća Hrvata što je čini najvećim središtem hrvatske dijaspore u Njemačkoj.
Promocija je održana u Kulturzentrum Trudering u istoimenoj gradskoj četvrti. Dvorana je bila ispunjena, a skupilo se više od tristo posjetitelja. Nagovor autora knjige nije ih ostavio ravnodušnim. Svoje dojmove s nama su podijelile Danijela i Dragica, druga generacija hrvatskih iseljenika u Njemačkoj.
Tijekom promocije knjige Dragica je osjetila poriv da se treba vratiti u domovinu svojih roditelja. Velika je to potvrda autoru knjige, ali i drugim angažiranim laicima, a jednako tako i svećenicima i biskupima da iseljeni hrvatski narod treba poticaj i da mu treba otkrivati duhovnu perspektivu povratka u domovinu. Izjave Danijele i Dragice mogu se poslušati ovdje (trajanje 3 min 50 sek).
U MünchenU nas je ugostila Anita Vilus, također druga generacija naših iseljenika i opet smo svjedočili tom toplom i iskrenom gostoprimstvu naših ljudi. Više od izobilja s ljubavlju pripremljene hrane kojom su ona i njena majka počastile goste iz Domovine dirnula nas je ta želja da se bez obzira na kasne sate i jutarnje obaveze koje će uskoro uslijediti, razgovara o Domovini, vjeri, Isusu.
Augsburg
Nakon Münchena došla je na red zadnja postaja na turneji promocija knjige Isus lider i susreta autora Vladimira Grebenara s našim iseljenicima u Njemačkoj i Austriji.
Augsburg je grad koji je odigrao možda i najvažniju ulogu u pozicioniranju reformacije. Duhovni pokret koji je rezultirao podjelom unutar Crkve svoju legitimaciju dobio je 1530. kada je održan Augsburški vjerski sabor (Augsburger Reichstag) na kojem je predstavljen Augsburški vjeronauk (Confessio Augustana), važan dokument protestantske reformacije.
Dvadeset i pet godina kasnije, 1555. u Augsburgu je sklopljen Augsburški vjerski mir (Augsburger Religionsfrieden), kojim je potvrđeno pravo njemačkih knezova da određuju vjeru svojih podanika (principe cujus regio, ejus religio), čime je formalno priznata legalnost luteranske reformacije unutar Svetoga Rimskog Carstva. Ova dva događaja u Augsburgu predstavljaju ključne prekretnice u povijesti reformacije jer su označili institucionalno priznavanje i regulaciju sukoba između katoličanstva i protestantizma u Njemačkoj i tako trajno legalizirali podjelu unutar Kristove Crkve.
Augsburg je poznat i po slici Marije koja razvezuje čvorove koja se nalazi u crkvi sv. Petra na Perlachu. Istoimenu pobožnost popularizirao je papa Franjo kad je tijekom obrane doktorata boravio u Augsburgu i ostao zapanjen baroknom slikom Johanna Georga Melchiora Schmidtnera u toj isusovačkoj crkvi. Organizatori promocija kao i autor knjige zajednički su se pomolili Mariji koja razvezuje čvorove.
Promocija se održala u dvorani Burgersaal u Stadtbergenu svega četiri kilometra od središta Augsburga. Osim na uobičajenom predstavljanju osnovnih pojmova obrađenih u knjizi i pozivu na povratak u Domovinu ovaj je put naglasak bio i na molitvi i konkretnim savjetima kako spoznati Božju volju za tako važnu odluku. Kao i svaki put, promocija je započela molitvom krunice, a Grebenar je okupljenima prenio i svoje iskustvo s darom molitve u jezicima.
Ovaj dar vidljivi je znak primanja Duha Svetoga i ulazak u puno zajedništvo s Crkvom. Mnogi iskreni i dobri vjernici kako pripadnici klera tako i angažirani laici imaju dosta problema s prihvaćanjem ovog dara koji igra jednu od ključnih uloga u vlastitoj duhovnoj izgradnji. Dar molitve u jezicima priprema osobu za primanje drugih darova iz velikog repertoara kojeg je Gospodin namijenio svojoj Crkvi pa tako i za darove spoznaje i razlučivanja duhova koji pomažu u prepoznavanju volje Božje. Na poticaj autora knjige posjetitelji koji su već razvili ovaj dar molili su skupa s njim u jezicima, a velika se milost spustila na sve prisutne.
Gospodin kao da je okupljenima dao da osjete naznaku onoga što se događalo i u prvoj Crkvi. Neki od prisutnih tada su se prvi put susreli s ovom umalo zaboravljenom milosti, a neki su dar i dobili. Neposredno nakon promocije razgovarali smo s Veselkom na koju je molitva u jezicima ostavila snažan dojam, njeno svjedočanstvo može se preslušati ovdje (trajanje 1 min 47 sek). Magdalena Mihaljević nam je, još sva uzbuđena zbog neočekivanog dara kojeg je dobila tijekom promocije posvjedočila kako se to dogodilo i što je pri tom osjećala, a njeno svjedočanstvo može se čuti ovdje (trajanje 2 min 24 sek).
U Augsburgu smo razgovarali i s mladim Patrikom Krizmanićem, trećoj generaciji hrvatskih iseljenika koji se nedavno vratio u domovinu svojih djedova gdje svom nacionalnom korpusu želi dati puni doprinos, njegovo svjedočanstvo može se poslušati ovdje (trajanje 2 min 37 sek).
Boravak u Augsburgu završili smo u stanu supružnika Bandov gdje smo se u kasnim satima okrijepili prije puta kući, a Monika Bandov nam je posvjedočila kako je slušajući Evanđelje dana iz Međugorja, podcast autora knjige Vladimira Grebenara, dobila dar da može postiti, kako je kao majka troje djece odlučila roditi još jedno dijete te kako su se suprug i ona odlučili vratiti u svoje rodno Livno. Svjedočanstvo Monike Bandov može se poslušati na pozivnici ovdje (trajanje 3 min 30 sek).
Tijekom puta natrag u Hrvatsku, slijegali su se dojmovi od svih tih susreta s našim ljudima.
U danima koji su slijedili dolazile su vijesti kao potvrda da je povratak ona ključna odluka koja ih čeka.
Zatvaranje i prodaja crkvenih objekata
Najprije se društvenim mrežama proširila gotovo dramatična poruka časne sestre iz Berlina s informacijom da Nadbiskupija namjerava prodati crkvu u koju svake nedjelje dolazi tisuću Hrvata. Ispostavilo se da je informacija točna i da nakon 17. godina nadbiskupija opet želi prodati crkvu koju koriste pripadnici našeg naroda.
Iako je prethodno bilo dogovoreno da će crkva sv. Sebastijana, inače treća najstarija i jedna od većih crkvi u Berlinu pripasti Hrvatskoj zajednici izgleda da joj slijedi ista sudbina kao i prethodnoj u kojoj su se okupljali, a koja je prodana turskom poslovnom čovjeku i pretvorena u hostel. Više o odnosu crkvenih vlasti prema hrvatskim vjernicima u Berlinu može se pročitati na poveznici ovdje.
Ostavka dobrog biskupa
Potom je na stranicama Hrvatske Katoličke misije Ingolstadt objavljeno da je Sveti Otac, Papa Lav XIV, prihvatio je ostavku biskupa Gregor-Maria Hanke, koji je bio na čelu biskupije Eichstätt.
Veliki broj svećenika biskupije Eichstätt izrazio je žaljenje zbog ostavke dobrog biskupa.
Ovaj je biskup bio pravi voditelj i uzor, vjeran katoličkom nauku i tradiciji, ali je i propitivao sinodalni put i otklon od vjere kojeg je upravo taj put u Njemačkoj etablirao.
Ratni bubnjevi
I za kraj ove reportaže izabrali smo jednu vijest koju su prenijeli mnogi svjetski mediji, a ne dolazi niti iz Njemačke niti iz Hrvatske, ali bi mogla biti itekako relevantna za teme iz ovog teksta:
Ispitivanje: Rusima je Njemačka sada „najveći neprijatelj“
