Grad Rijeka priprema studiju o energani na otpad, a u javnosti se kao moguća lokacija spominje Sušačka Draga ili Mlaka, nedaleko od sušačkog ili riječkog KBC-a. Potpredsjednik Mosta Josip Katalinić za Dijalog objašnjava zašto Rijeci ne treba spalionica, gdje vidi rupe u računici gradonačelnice Ive Rinčić i što Grad treba napraviti umjesto peći.
Rinčić traži novac za studiju i uvjerava da to Grad ne obvezuje na gradnju. U projektu vidi „našu energiju, našu sigurnost i našu neovisnost“. Most tvrdi da je riječ o prvom koraku prema investiciji od oko 210 milijuna eura, ugovoru s privatnim partnerom na 25 do 30 godina i dimnjaku nekoliko stotina metara od bolnice. U pozadini je problem koji Rijeka godinama ne rješava: biootpad, kojeg u miješanom otpadu ima oko 40 posto, a za koji grad nema nijednu kompostanu.
Otpad je Katalinićeva dugogodišnja tema. Kao mještanin Marčelja godinama je bio jedno od glavnih lica Kriznog eko stožera Marišćina, a kao vijećnik Mosta u Županijskoj skupštini Primorsko-goranske županije otvarao je teme Marišćine, rafinerije u Urinju, jame Sovjak i otpada iz Senja. Riječanin je, profesor matematike i informatike i trideset godina poduzetnik u IT sektoru. Jedan je od rijetkih hrvatskih političara koji je osvojio saborski mandat i zatim ga prepustio drugome.
O brojkama, zdravlju, Kopenhagenu i Trevisu, ali i o optužbama za populizam, razgovarali smo s Josipom Katalinićem.
Gradonačelnica kaže da traži novac samo za studiju, ne za gradnju, i da to Grad ni na što ne obvezuje. Studija je, uostalom, alat da se dođe do odgovora. Zašto onda dižete toliku buku oko jednog papira?
Zato što taj papir nije bezazlen. Studija usmjerava tri godine rada stručnih službi i cijelu javnu raspravu u jedan projekt. Kad jednom uložite tri godine i novac u energanu, vrlo je teško reći „predomislili smo se“. Inercija postaje jača od argumenata.
Isti novac i isto vrijeme mogli bi otići u ono što Rijeci stvarno nedostaje: odvojeno prikupljanje biootpada, kompostanu ili bioplinsko postrojenje, reciklažnu industriju i naplatu po količini.
Ali studija bi mogla pokazati i da se energana ne isplati. Ne bojite li se možda upravo njezina odgovora?
Ne bojimo se odgovora, nego pitanja koje se postavlja. Studija koja se bavi samo energanom ne odgovara na ono bitno: kako Rijeka može smanjiti otpad i više reciklirati. Zato tražimo da studija obvezno usporedi energanu s modelom bez spaljivanja, po uzoru na Treviso. Ako gradonačelnica vjeruje u svoj projekt, nema razloga da tu usporedbu odbije.
Vi ste informatičar i poduzetnik, a ne inženjer zaštite okoliša. Zašto bi vam Riječani vjerovali više nego studiji koju naručuje Grad?
Ne tražim da vjeruju meni, nego brojkama. Ja sam cijeli život radio s podacima i procesima, a gospodarenje otpadom je upravo to: proces. Ako na ulazu imate 40 posto biootpada, a na izlazu peć, proces je loše postavljen. Za to ne treba diploma, treba pogledati podatke.
Krenimo od stanja na terenu. Rijeka je 2024. odvojeno prikupila 43,7 posto otpada. To nije sjajno, ali nije ni katastrofa. Zašto onda kažete da je tražiti spalionicu „suludo“?
Zato što je glavni problem nešto što ne gori. Oko 40 posto onoga što Riječani bace čini biootpad, a Rijeka nema nijednu kompostanu. Nema je ni cijela Primorsko-goranska županija. KD Čistoća je 2024. prikupila 44.352 tone miješanog komunalnog otpada, a biootpad iz kućanstava i dalje završava u njemu.
Europski cilj je 65 posto recikliranja do 2035. Treviso odvaja 90 posto. Mi smo daleko i od jednog i od drugog.
Što se onda događa s otpadom kad stigne na Marišćinu?
Od svakih 100 kilograma miješanog otpada koji stigne na Marišćinu, 60 završi na odlagalištu. Ondje se godišnje proizvede oko 40.000 tona goriva iz otpada, a odveze se tek četvrtina. Ostatak se odlaže.
Marišćina smrdi 14 godina upravo zato što ondje ide biootpad kojem je mjesto u kompostani. Grad, umjesto da popravi ulaz u sustav, predlaže skuplju peć na izlazu. Gradili bismo skupu peć za problem koji smo sami stvorili jer nismo odvajali otpad.
Gradonačelnica tvrdi da bi energana bila jeftinija od sadašnjeg odvoza takozvanog goriva iz otpada u inozemstvo, koji stoji 199 eura po toni. Vi kažete da računica ne štima. Gdje je, po vama, greška?
U količini. Ali prvo treba razjasniti što je to „gorivo iz otpada“. Marišćina iz miješanog otpada iz kanti izdvaja dio koji gori i to zove gorivom. Zapravo je to i dalje otpad, i to toliko loše kvalitete da ga nitko ne želi kupiti. Mi plaćamo da ga netko preuzme i spali. Danas tako u Sloveniju odvozimo tek četvrtinu, oko 10.000 tona, a ostatak odlažemo na Marišćini. Taj odvoz nas stoji oko dva milijuna eura godišnje. U energanu bi išlo svih 40.000 tona. Čak i uz najoptimističniju cijenu od 100 eura po toni, to je najmanje četiri milijuna eura, dvostruko više nego danas.
Uz realnu cijenu od oko 150 eura po toni, koja uključuje otplatu investicije i CO₂ naknade, dolazimo do oko šest milijuna eura. Iskreno, ne znam kako je gradonačelnica izračunala da će spaljivanje biti jeftinije.
Dobro, ali niste li i vi malo selektivni? Ostatak goriva danas se odlaže, a ni to nije besplatno. Uspoređujete li jabuke i kruške?
Ostatak se odlaže, da, i to je problem. Ali rješenje nije zbrinuti ga na skuplji način, nego proizvesti manje goriva. Ako se biootpad izdvoji prije Marišćine, količina miješanog otpada pada za 35 do 45 posto, a s njom i gorivo koje treba nekamo zbrinuti.
Gradonačelnica upozorava da bi nas, ako se jednog dana svih 40.000 tona bude moralo odvoziti, to stajalo osam milijuna eura godišnje. Ta brojka nije izmišljena.
Nije izmišljena, ali služi za zastrašivanje. Taj scenarij pretpostavlja da ćemo zauvijek proizvoditi istu količinu goriva. Mi kažemo: smanjimo je. To je jeftinije od svake peći.
Pogledajmo širu sliku. Koliko bi energana stajala?
Prema procjeni temeljenoj na usporedivim europskim postrojenjima, energana od 100.000 tona godišnje stajala bi oko 210 milijuna eura. Spaljivanje bi realno koštalo od 100 do 275 eura po toni, uz ugovornu obvezu na 25 do 30 godina.
Čekajte, 100.000 tona? Marišćina proizvodi 40.000. Odakle ostatak?
To je ključno pitanje. Stručnjaci na tribini na FSB-u rekli su da je energana komercijalno isplativa tek od 100.000 do 150.000 tona godišnje. Dakle, otpad bi se morao dovoziti iz Istre, Karlovca i drugih županija. Rijeka bi postala odredište tuđeg smeća.
Gradonačelnica kaže da studija mora dokazati isplativost i uz 65 posto recikliranja. Zvuči kao da je uzela u obzir i vaš prigovor.
Upravo se tu njezina logika ruši. Ako Rijeka zaista dosegne 65 posto recikliranja, goriva će biti puno manje od današnjih 40.000 tona. Veliko recikliranje i velika energana međusobno se isključuju.
Tvrdite li time da bi Grad imao interes da građani manje recikliraju?
Tvrdim da bi ugovor stvorio takav interes. Privatni partner s ugovorom na 25 godina tražit će zajamčene količine. Kad potpišete obvezu isporuke određene količine otpada, svaka tona koju građani odvoje postaje tona koja nedostaje peći. Drugim riječima, energana opstaje samo dok Riječani slabo recikliraju.
Gradonačelnica naglašava da se ne radi o spaljivanju smeća iz kanti, nego pripremljenog goriva. To ipak nije isto.
Promjena imena ne mijenja sastav. Gorivo s Marišćine proizvodi se upravo od miješanog otpada iz kanti. Cementara Holcim prestala ga je preuzimati 2018. jer „kvaliteta nije sukladna“. Cementare i danas uzimaju samo četvrtinu proizvedenog goriva. Da je to tako kvalitetno gorivo, valjda bi se za njega otimali.
Njezin slogan glasi „Naša energija. Naša sigurnost. Naša neovisnost.“ Priznajte da je teško biti protiv toga.
Lijepo zvuči, priznajem. Zato pogledajmo što se iza tih riječi krije.
Naša energija? Energija koja po kilovatsatu ispušta gotovo jednako CO₂ kao ugljen i koju plaćamo dvaput: jednom kad kupimo ambalažu, drugi put kad je spalimo.
Naša sigurnost? Sigurnost od 25.000 tona pepela i šljake godišnje, dijelom opasnog otpada, koji opet treba negdje odložiti.
Naša neovisnost? Neovisnost koja ovisi o otpadu iz Istre i Karlovca, o privatnom partneru i o cijeni emisijskih jedinica u Bruxellesu. To u praksi znači 25 godina ovisnosti o vlastitom smeću.
Ali gradska društva troše više od sedam milijuna eura na plin i gorivo, a plin je poskupio dvostruko. Zar vlastiti izvor energije u takvim okolnostima nije razuman odgovor?
Problem skupog plina ne rješava se prljavom energijom koja će i sama poskupjeti. U Velikoj Britaniji spaljivanje otpada emitira oko 720 grama CO₂ po kilovatsatu, gotovo kao ugljen. Od 2028. spalionice ulaze u europski sustav trgovanja emisijama, a prema studiji CE Delfta to će cijenu spaljivanja podići za 74 do 132 eura po toni.
Prava energija, sigurnost i neovisnost izgledaju drukčije: kompost i bioplin iz biootpada, sirovine koje prodajemo umjesto da ih palimo, i radna mjesta u reciklažnoj industriji.
Spominjete limfome, sarkome, prijevremene porode i pobačaje. Kritičari bi rekli da plašite ljude kako biste skupili političke bodove. Kako to komentirate?
Ne bih se složio. Ne plašimo, nego navodimo istraživanja. Pregled 25 godina istraživanja pokazuje povezanost spalionica s ne-Hodgkinovim limfomom, sarkomima mekih tkiva, prijevremenim porodima i pobačajima. Uz modernu spalionicu u Modeni u krvi i urinu stanovnika izmjereni su povišeni kadmij, živa i PAH-ovi. Ne govorimo o pećima iz sedamdesetih, nego o modernim postrojenjima.
Proizvođači tvrde da moderni filtri uklanjaju više od 99 posto dioksina i da su emisije ispod europske granice. Nije li vaše upozorenje pretjerano?
Kad sve radi kako treba, moderna spalionica može držati dioksine ispod propisane granice. To ne sporim. Ali tko nam garantira da dugotrajna izloženost manjim vrijednostima dioksina i furana neće stvoriti zdravstvene probleme. Na to upozoravaju i izvođači studija. Oni kažu da za sada ne možemo tvrditi niti da spalionice novijeg datuma štete ali niti da ne štete. Tu treba primeniti pravilo predostrožnosti.
Problem je isto kada spalionica ne radi kako treba. Pri svakom pokretanju i gašenju peći emisije dioksina mogu biti stotinama puta veće, a propisana granica tada se uopće ne primjenjuje. Istraživanja pokazuju da jedno pokretanje peći može ispustiti više od polovice dioksina koje ona ispusti u cijeloj godini normalnog rada.
Ali to se valjda vidi u mjerenjima?
Ne vidi, jer se dioksini mjere svega nekoliko sati godišnje. U nizozemskom Harlingenu, u spalionici najnovije tehnologije, dugotrajno mjerenje pokazalo je da su kratka mjerenja stvarne emisije podcjenjivala stotinama puta, a filtri su pri pokretanju bili zaobiđeni. U jajima kokoši uzgajanih do dva kilometra od te spalionice dioksina je bilo gotovo 300 posto iznad dopuštene granice EU-a.
I još nešto: ono što filter uhvati ne nestaje. Završava u pepelu, koji je opasni otpad i koji opet negdje treba odložiti.
Grad obećava da će se emisije mjeriti stalno i objavljivati u stvarnom vremenu. Nije li to dovoljno jamstvo?
Ljudi čuju „stvarno vrijeme“ i misle da je sve pod kontrolom. Kontinuirano se mjere prašina i plinovi poput dušikovih oksida. Dioksini i furani, najopasnije tvari iz spalionica, u pravilu se uzorkuju povremeno, a ne u stvarnom vremenu.
Osim toga, mjerenje u dimnjaku ne pokazuje kako se dioksini i teški metali nakupljaju u tlu, hrani i ljudima. To su pokazala istraživanja u Modeni i nizozemskom Harlingenu.
I lokacija vam očito smeta.
Dimnjak u Sušačkoj Dragi ili Mlaci, nekoliko stotina metara od KBC-a. Zdravstvene studije pokazuju utjecaj spalionica na ljude koji žive u krugu od pet kilometara. Povucite taj krug na karti Rijeke pa pogledajte koliko ljudi i koje ustanove ostaju unutra.
Vi živite u Marčeljima, nekoliko kilometara od Marišćine, i godinama dišete njezin smrad. Nije li vaša borba protiv spalionice ponajprije osobna?
Zapravo i nije jer po ovom scenariju otpad s Marišćine odlazi u drugi kraj grada. Osobna je utoliko što znam kako izgleda kad vam sustav gospodarenja otpadom ne funkcionira pred kućom. Mi mještani Marčelja i okolnih naselja to znamo bolje od ikoga. Ali upravo zato znam i da se problem ne rješava na izlazu, nego na ulazu. Marišćina smrdi jer u nju ide biootpad. Spalionica to ne mijenja, samo seli problem u drugi kraj grada u dimnjak.
Ne bojite li se da će vas proglasiti klasičnim „ne u mom dvorištu“ protivnicima?
Mi ne kažemo „ne ovdje, nego negdje drugdje“. Kažemo da spalionica ne rješava problem, pa je Rijeci ne treba nigdje. Nakon spaljivanja ostaje oko 25 posto mase u obliku šljake i pepela, dijelom kao opasni otpad. Spalionica ne ukida odlagalište, samo ga puni pepelom umjesto smećem.
[Fotografija: … / Foto: …]
Gradonačelnica se poziva na Beč, Zürich i Kopenhagen. Teško je reći da su to loši primjeri. Ili jesu?
Kopenhagen je primjer upozorenja, a ne uzor. Danska ima toliki višak kapaciteta da uvozi oko pola milijuna tona tuđeg otpada godišnje. Zato je 2020., uz potporu gotovo svih stranaka, odlučila smanjiti kapacitet spaljivanja za 30 posto do 2030.
Ili pogledajte Švedsku. Uvozi više od dva milijuna tona tuđeg otpada, a stopa recikliranja pala joj je s 48 na 39 posto. Kad jednom izgradite peć, morate je hraniti.
A Ljubljana? Gradonačelnica kaže da se ondje recikliranje i energana lijepo nadopunjuju.
Ljubljana je do gotovo 70 posto odvajanja došla bez spalionice. Spalionice ondje danas nema. Tek je planiraju, s puštanjem u rad 2034. i cijenom od 398 do 489 milijuna eura. Ljubljana je, dakle, dokaz da se prvo rješava recikliranje, a tek onda, eventualno, ostatak.
U Europi radi oko 500 takvih postrojenja. Jesu li svi u krivu osim Mosta?
Upravo zato Europi ne treba još jedno. Prema studiji za Zero Waste Europe iz 2023., EU već ima oko 60 milijuna tona viška kapaciteta za spaljivanje, i to nakon ispunjenja svih ciljeva za 2035.
Recimo da Grad ipak krene u gradnju. Tko bi platio tih 210 milijuna? Europa?
To je pitanje koje bi trebalo zabrinuti gradonačelnicu. Kohezijski fondovi za razdoblje 2021. – 2027. isključuju ulaganja u spaljivanje ostatnog otpada. Jedini preostali izvor, Modernizacijski fond, zatvara se krajem 2030.
A Grad sam navodi da mu za dokumentaciju trebaju tri godine, a do puštanja u rad osam do deset. Te se dvije brojke jednostavno ne poklapaju.
Znači, ostaje privatni partner?
I 25-godišnji ugovor s njim. To je račun koji će plaćati generacije Riječana.
Riječani već sad osjećaju posljedice. Minimalna naknada od siječnja je skočila s 8,24 na 14 eura. Neće li vaš model, s prikupljanjem od vrata do vrata i novim postrojenjima, građanima opet podići račune?
Građani već plaćaju cijenu postojećeg, lošeg sustava. KD Čistoća je do kraja 2025. očekivala gubitak od oko četiri milijuna eura, a samo obrada otpada na Marišćini stoji Grad oko 5,4 milijuna eura godišnje.
Pogledajte Treviso. Odvaja 90 posto otpada, a godišnja naknada po kućanstvu iznosi 231 euro, ispod talijanskog prosjeka od 320 eura. Dobro odvajanje nije luksuz, nego ušteda.
Treviso je bogata talijanska pokrajina s tradicijom odvajanja. Nije li usporedba s Rijekom malo nefer?
Zato navodimo i primjere iz susjedstva. Udine prikupljanjem od vrata do vrata i pametnim spremnicima prelazi 70 posto odvojenog prikupljanja. Otok Krk, u našoj županiji, odvaja oko 60 posto i ima vlastitu kompostanu i sortirnicu. Ako može Krk, može i Rijeka.
Bioplinsko postrojenje u Čaporicama kod Trilja obrađuje 12.900 tona biootpada godišnje i od njega proizvodi struju i gnojivo. Stajalo je 17,35 milijuna eura, od čega je 75 posto financirala Europska unija.
17 milijuna naspram 210. To je velika razlika.
Upravo tako. Alternativa spalionici nije ništa, nego pametnija investicija: odvojeno prikupljanje biootpada, kompostana ili bioplinsko postrojenje, sortirnica i naplata po količini. To je 15 do 20 puta jeftinije od energane, EU to sufinancira, a otvaraju se i radna mjesta u reciklažnoj industriji.
Kad smo već kod odvajanja: u siječnju ste snimili s prozora kamion Čistoće koji je u isti spremnik utovarivao odvojeni papir i miješani otpad. Kako građane uvjeriti da odvajaju ako ni Čistoća ne odvaja?
To je bio trenutak koji je mnoge Riječane naljutio, i s pravom. Građani se trude, nose papir u plave spremnike, a onda vide da sve završi u istom kamionu. Miješani otpad skupo se zbrinjava na Marišćini, a odvojeni papir je sirovina koju možete prodati. Zatražio sam od Čistoće očitovanje i javno pitao tko je tako odlučio. Bez povjerenja građana nema ni recikliranja.
Ali time ste zapravo dali argument gradonačelnici: sustav odvajanja ne funkcionira, pa treba peć.
Upravo suprotno. Sustav ne funkcionira jer ga nitko ozbiljno nije gradio, a ne zato što ne može funkcionirati. Krk pokazuje da može. Ako sustav popravite, imat ćete manje otpada, a ne potrebu za peći.
Lako je biti protiv. Što konkretno tražite od Grada?
Šest stvari. Prvo, da studija obvezno usporedi energanu s modelom bez spaljivanja, po uzoru na Treviso. Drugo, odluku o lokaciji kompostane ili bioplinskog postrojenja u roku od 12 mjeseci. Treće, odvojeno prikupljanje biootpada iz svih kućanstava od 2028. Četvrto, uvođenje naplate po količini otpada. Peto, javnu analizu sastava miješanog otpada koji se odvozi na Marišćinu. I šesto, javnu tribinu s predstavnicima Trevisa, Udina i Krka prije bilo kakve daljnje pripreme energane.
Biootpad iz svih kućanstava od 2028.? To je za nešto više od godinu dana, a kompostane nema. Kamo bi taj otpad išao?
Zato tražimo i da se pronađe oporabitelj. Ne moramo čekati da se sve izgradi da bismo krenuli. Svaka tona biootpada koja ne dođe na Marišćinu tona je manje smrada i manje goriva koje treba zbrinjavati.
Zašto toliko inzistirate na analizi sastava otpada?
Zato što se o projektu od 210 milijuna eura ne može ozbiljno raspravljati bez podataka o tome što zapravo bacamo. Kad se to javno pokaže, mislim da će odgovor biti očit svima.
Most je donedavno bio dio projektne većine gradonačelnice Rinčić u Gradskom vijeću. Sad je napadate oko energane. Je li vaše protivljenje energani samo nastavak političkog razlaza oko zdravstvenog odgoja?
Nije. O spalionicama smo govorili davno prije svih tih rasprava. Most je s gradonačelnicom surađivao projektno, što znači da podržavamo ono što je dobro za Rijeku, a ne podržavamo ono što nije. Energana nije dobra za Rijeku. To bismo rekli i da sjedimo u istim klupama.
Dakle, ne radi se o politici?
Sve je politika, ali ovo je politika otpada, a ne politika stranaka.
Može li Most u Rijeci uopće ostvariti ono što traži ako nema većinu, a s gradonačelnicom se razilazi?
Može, jer ovo nije pitanje većine, nego pitanje argumenata. Kompostana, odvojeno prikupljanje biootpada i naplata po količini nisu ni lijeve ni desne mjere. Vjerujem da će ih, kad se brojke stave na stol, podržati i vijećnici drugih stranaka.
Ako gradonačelnica ipak nastavi s energanom, može li Grad očekivati nove akcije Mosta?
Apsolutno. Nećemo odustati, ni u Gradskom vijeću ni u Županijskoj skupštini ni na terenu. Naš smjer mora biti reciklažna industrija, a ne spalionica, i tražimo da to bude i smjer Grada Rijeke.
Za kraj, Most je prema listopadskom CRO Demoskopu na gotovo 10 posto, a u srpnju je bio na 7,7. Čemu pripisujete taj rast?
Mislim da su građani prepoznali da se Most bori za njihove interese, a ne za interese moćnika i lobija. Upravo je zagađenje okoliša područje na kojem se to najbolje vidi. Mi smo otvorili aferu s opasnim otpadom u Gospiću, koja je građanima, prema istom istraživanju, bila najvažnija tema mjeseca. Godinama upozoravamo na smrad s Marišćine, na rafineriju u Urinju i na jamu Sovjak. Ljudi vide da ne odustajemo, ni kad kamere odu. Spalionica je samo nastavak te borbe.
(Napomena uredništva: Gradonačelnica Iva Rinčić izjavila je za HRT da zasad ne može iznositi podatke o kapacitetu, načinu financiranja ni lokaciji energane te da je Grad naručio studiju koja bi trebala pomoći u donošenju odluke. Upit za komentar tvrdnji iznesenih u intervjuu uputili smo Gradu Rijeci i KD Čistoći. Njihove odgovore objavit ćemo naknadno, kada ih zaprimimo.)
