Riječki svećenik Goran Žan Lebović Casalonga objavio je 16. listopada na svojem blogu Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana esej „Nesveta fratellanza”, opsežan tekst o zlouporabi crkvene vlasti. Esej se gotovo u cijelosti oslanja na jedan od najtežih skandala u novijoj povijesti Srpske pravoslavne crkve. Autor glavnog optuženog u tekstu zove samo vladikom. Iz izvora koje navodi ipak je jasno o kome piše, jer među njima je i reagiranje odvjetnika koji je zastupao episkopa Vasilija Kačavendu. Riječ je, dakle, o tom umirovljenom episkopu zvorničko-tuzlanskom i njegovu bivšem đakonu Bojanu Jovanoviću.
Tko je vladika Vasilije Kačavenda
Kačavenda je rođen 1938. u Sarajevu kao Ljubomir i godinama je vodio Eparhiju zvorničko-tuzlansku, sa sjedištem u Bijeljini. Zbog bliskih veza s ratnim vodstvom bosanskih Srba, uključujući Ratka Mladića, smatran je jednim od najutjecajnijih ljudi u strukturama SPC-a, kojemu je mreža podrške priskrbila glas vladara iz sjene. Njegov vladičanski dvor u Bijeljini bio je poznat po pozlaćenom namještaju, zbirci slika najpoznatijih srpskih slikara i vrijednim suvenirima iz cijelog svijeta.
Đakon koji je progovorio
Jovanović je Beograđanin koji je kao mladi bogoslov došao na taj dvor. U lipnju 1998. zamonašio se u manastiru Svetog Nikole na Ozrenu i dobio ime Serafim, a odmah zatim rukopoložen je za đakona i nekoliko je godina služio uz vladiku. Prve optužbe iznio je još početkom dvijetisućitih, ali ih je brzo povukao jer su mu, kako tvrdi, prijetili smrću. U javnost je s njima izišao u lipnju 2011., kada je među ostalim ustvrdio da je vladika od njega tražio da mu dovodi djecu ne stariju od jedanaest godina. Vladiku je optužio i da ga je seksualno uznemiravao. Iste je godine slučaj počeo istraživati novinar Vuk Bačanović.
Smrt bogoslova i kaznena prijava
Najteža optužba odnosi se na smrt jednog bogoslova. Milić Blažanović poginuo je 23. svibnja 1999. od eksplozije u manastiru Papraća. Prema službenoj verziji sam se raznio bombom, a Jovanović tvrdi da je ubijen. U svibnju 2014. odvjetnik Duško Tomić i Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita i ravnateljica udruge Gariwo, podnijeli su Tužiteljstvu BiH kaznenu prijavu protiv Kačavende. U njoj ga sumnjiče da je bogoslova od 1997., dok je ovaj još bio maloljetan, višekratno silovao i potom organizirao njegovo ubojstvo. Prijava se oslanjala na iskaze Milićeve majke, bake i djeda, bivšeg starješine Papraće i samog Jovanovića. Prema pisanju Radija Slobodna Europa iz 2022., Kačavenda nikada nije izveden pred svjetovni sud.
Umirovljen, a zatim odlikovan
Do crkvenog raspleta došlo je tek krajem 2012., kad je u javnost procurila snimka na kojoj se vladika strastveno ljubi s jednim mladićem, a pričalo se i o snimci s četvoricom mladića. Kačavenda je 9. studenoga te godine zatražio umirovljenje pozivajući se na teške zdravstvene probleme. U proljeće 2013. Sabor SPC-a razriješio ga je upravljanja eparhijom nakon 35 godina. Mitropolit Amfilohije tada je pojasnio da su za Crkvu zdravstveni razlozi i moralni i duhovni, a Kačavenda je zadržao čin episkopa. Jovanović je u listopadu 2014. u Beogradu predstavio knjigu Mafija u crkvi, punu uznemirujućih opisa. U lipnju 2024. SPC je umirovljenom vladiki dodijelila orden Svetih novomučenika kragujevačkih, koji mu je uručio mitropolit šumadijski Jovan, što je izazvalo val ogorčenja.
Druga strana priče
Autor navode o zlostavljanju i korupciji od početka prenosi kao tvrdnje koje sud nije potvrdio. Zato prostor daje i drugoj strani, odnosno tekstu Kačavendina dugogodišnjeg odvjetnika Ilije Radulovića, koji je u veljači 2019. objavio beogradski Danas. Radulović u njemu Jovanovića naziva klevetnikom i prevarantom i navodi da ga je Crkva 13. rujna 2012. raščinila i vratila među laike jer je sklopio brak i time prekršio monaški zavjet. Tvrdi i da se Jovanović episkopu ispričao 2010., a zatim ponovno tijekom sudskog postupka 2018. Te podatke autor uzima u obzir, ali razdvaja kanonsku kaznu zbog prekršenog zavjeta od pitanja jesu li se prijavljene zlouporabe dogodile. Napominje i da bez punog teksta isprika nitko ne može reći što je Jovanović zapravo povukao. Primjećuje da se obrana oslanja na osobne diskvalifikacije, čime se razgovor o djelima vladike seli na karakter čovjeka koji o njima govori. Zato traži da se vjerodostojnost svjedoka i istinitost događaja provjeravaju odvojeno i da nijedna strana ne bude oslobođena provjere.
Od pojedinačnog skandala do sustava
Temeljna je autorova teza da se pojedinačni skandal pretvara u pitanje sustava kad se uz postupke jednog čovjeka pogleda i kako su reagirali nadležni. Takvu patologiju vidi jednako mogućom u katoličkoj biskupiji i u pravoslavnoj eparhiji, jer joj je bit u pretvaranju duhovnog autoriteta u zaštitu privatnih interesa. Kao usporedni materijal navodi privatnu prepisku jednog pravoslavnog monaha i osobe iz crkvenog okruženja u Rijeci, koju esej spominje kao „Bengalskog tigra” iz riječke afere. Prepiska je puna seksualnih aluzija u kojima liturgijski pojmovi postaju šifra za intimne susrete. Iz toga autor izvodi pojam „nesveta fratellanza”, polemički naziv za neformalne veze bez statuta i vodstva. U takvim vezama zaštita, novac ili šutnja o tuđim tajnama postaju važniji od odgovornosti prema zajednici. Autor pritom napominje da tim nazivom opisuje obrazac ponašanja i ne tvrdi da je riječ o nekakvoj međunarodnoj organizaciji čije je postojanje dokazano.
Kako bi pokazao da odgovornost seže od pojedinačnih počinitelja do same ustanove, poziva se na papu Lava XIV. Nakon što se u Lourdesu susreo sa sedmero žrtava seksualnog zlostavljanja u crkvenom okruženju, papa je na povratnom letu 28. rujna 2026. rekao da su se neke organizacije unutar Crkve povremeno ponašale zlostavljački kao sustav. Iz papinih se riječi nameće zaključak da institucija postaje dio mehanizma koji omogućuje nastavak ili prikrivanje zlostavljanja čim nadležni zanemaruju prijave i obeshrabruju svjedoke. Za to su dovoljni strah od nadređenih i briga za ugled, bez ikakva pisanog naloga. Često ponavljanu tezu da seksualno zlostavljanje u Katoličkoj crkvi proizlazi iz obveznog celibata autor smatra nedostatnom, jer pravoslavlje redovito ima oženjene svećenike, a ipak nije pošteđeno sličnih optužbi. Presudnim smatra odnos moći u kojem episkop odlučuje o ređenju i cijeloj budućnosti mladog bogoslova.
Teološko mjerilo eseja daje sveti Bazilije Veliki. On je u 92. pismu još u četvrtom stoljeću opisao poglavare koji su položaj dobili ljudskom naklonošću, pa zato popuštaju prijestupnicima i boje se progovoriti pred onima kojima duguju napredovanje.
Život na vladikinu dvoru
U središnjem dijelu eseja Lebović Casalonga prepričava Jovanovićevo svjedočanstvo. Kad je kao mladi bogoslov stigao u Bijeljinu, očekivao je da će otići u neki od manastira eparhije, ali vladika ga je zadržao uz sebe na dvoru, stavio mu mitru na glavu i obećao da će mu biti nasljednik. Prema Jovanovićevu iskazu, ubrzo su uslijedili neželjeni poljupci, zahtjev da se svuče i noćni pozivi opravdavani srčanim tegobama. Upravitelj dvora poručio mu je pritom da ondje vrijede „drugi zakoni”. Autor taj slijed od obećane budućnosti do seksualnih zahtjeva opisuje kao tipičan grooming, odnosno postupno pridobivanje žrtve radi seksualnog iskorištavanja. Kao najtežu tvrdnju iz tog razdoblja navodi Jovanovićev iskaz da mu je vladika donio 30.000 njemačkih maraka i predložio da pod krinkom crkvene pomoći pridobiva dječake bez roditelja i dovodi ih njemu i njegovu društvu. Jovanović kaže da je to odbio.
Zamonašenje, kojim je u lipnju 1998. dobio ime Serafim, trebalo mu je donijeti novi početak. Kad ga je vladika nakon obreda zazvao starim imenom, Jovanović mu je pred svima odgovorio da je sada otac Serafim. Autor u tom prizoru vidi otpor poslušnosti izopačenoj u sluganstvo i podsjeća da se valja više pokoravati Bogu nego ljudima. Slijede opisi seksualno obilježenih zabava na dvoru i noći u kojoj je Jovanović, bojeći se nasrtaja, uz sebe držao nož. Kad je premješten iz vladičanskog dvora u stan na prvom katu obližnje zgrade, u kojoj su živjele svećeničke i profesorske obitelji, Jovanović se nadao da će ondje imati mira. Prema njegovu iskazu, jedne ga je noći probudilo lupanje po prozoru. Pijani vladika stajao je ispred zgrade, bacao kamenčiće i dozivao ga da mu otvori. Kad ga je pustio unutra, vladika se svukao, iznio seksualni zahtjev i zaspao na njegovu krevetu, a ujutro je isticao kako će sada svi u zgradi vjerovati da su njih dvojica zajedno. Autor u tome vidi pokušaj da se stvori privid intimnog odnosa i Jovanovića kompromitira pred okolinom.
Osobitu pažnju autor posvećuje događaju u jednom manastiru. Vladika je odlučio istjerati mladog monaha i naredio Jovanoviću da mu pomogne spakirati stvari. Prema Jovanovićevu iskazu, monah je u sobi izvukao kalašnjikov ispod kreveta, uperio ga u njega i zaprijetio da će ih sve pobiti. Jovanović je uspio pobjeći i otrčati dolje upozoriti vladiku. Vladika ga je vratio gore riječima da ga monah slobodno može ubiti, samo da on pobjegne kroz prozor, koji je već počeo otvarati. Kad se Jovanović vratio u sobu, monah mu je rekao da zna kako on nije kriv i otišao s puškom. Autor tu epizodu suprotstavlja Kristu, koji u Getsemaniju traži od onih koji su ga došli uhititi da puste njegove učenike, i dobrom pastiru koji polaže život za ovce. Krist štiti učenike izlažući sebe, a vladika iz Jovanovićeva svjedočanstva štiti sebe izlažući podređenoga.
Pismo, baka i tajni ukop
Najteži dio Jovanovićeva svjedočanstva odnosi se na smrt Milića Blažanovića, kojeg esej spominje samo inicijalima. Mladi bogoslov poginuo je 1999. od eksplozije u manastiru Papraća. Prema službenoj verziji, koja je prenesena i u emisiji „Život priča”, ubio se eksplozivnom napravom. U istoj je emisiji pročitano pismo predstavljeno kao Milićevo obraćanje svećeniku koji ga je, kako u njemu piše, odveo vladiki. Mladić u pismu vladiku naziva krvnikom i piše da mu od tog dana život više ne pripada i da je uništen. Spominje i namjeru da ubije vladiku kako bi druge monahe oslobodio muka, a završava najavom da ni sam nakon toga neće ostati živ.
Jovanović odbacuje službenu verziju i tvrdi da je mladić ubijen. Poziva se na Milićevu baku, kojoj se unuk, prema njezinu iskazu, prije smrti povjerio da ga je vladika seksualno napastovao. Bio je duboko uznemiren i zamolio ju je da o tome ništa ne kaže njegovoj majci. Jovanović se poziva i na jednog svećenika koji mu je opisao noć kad je bogoslov izgubio život. Netko nepoznat pozvonio je na vrata manastirskog konaka i otišao u Milićevu sobu, nakon čega su se začuli koraci niz stepenice, a zatim eksplozija.
Prema Jovanovićevu iskazu, nakon policijskog očevida u manastiru su ostali dijelovi mladićeva tijela. Jedan ih je svećenik skupio u mali drveni sanduk, a zatim su ih noću potajno pokopali u manastirskoj porti i četrdeset dana u tajnosti služili liturgiju za pokojnika. I beogradski Kurir pisao je 2014. da su glava i šake poginulog bogoslova potajno pokopani u manastirskom dvorištu, a ostatak tijela u njegovu rodnom Petrovu. U knjizi Jovanović navodi i da mu je jedan član Svetog sinoda u rujnu 2012. priznao kako crkveni vrh zna da je mladić ubijen. Autor zaključuje da je dužnost ustanove pomoći da se utvrdi istina o smrti mladog čovjeka, umjesto da se poziva na vlastiti ugled.
Svjedočanstvo iz rata
Esej spominje i zasebno javno svjedočanstvo žene koja tvrdi da je tijekom rata, kad je imala šesnaest godina, bila seksualno zlostavljana, među ostalima i od istog vladike. Prema njezinu iskazu, dovedena je u mjesto u kojem se nalazi vladičanski dvor kako bi bila prisilno krštena. Tamo je, kako tvrdi, čula razgovor u kojem je jedan zapovjednik pitao Vladiku želi li je odmah ili kasnije, kad nakon krštenja bude „njihova”. Vladika je navodno odgovorio da bi to poslije krštenja bio grijeh i da je hoće odmah. Nakon toga ju je silovao, a zatim su je krstili. Autor upozorava da je krštenje sakrament novog života u Kristu, a izopačuje se kad nakon seksualnog nasilja posluži kao sredstvo prisile i poniženja. Jednako odlučno traži da se patnja žrtve ne pretvori u optužnicu protiv cijelog naroda ili vjere, jer ratno seksualno nasilje zahtijeva istinu i pravdu bez obzira na to kojem narodu pripadaju žrtva i navodni počinitelj.
Sedam pisama patrijarhu
Treći dio eseja pokazuje kako se sustav brani. Jovanović je, prema vlastitim riječima, isprva želio da Crkva sama postupi protiv odgovornih i da sve ostane izvan javnosti, jer je pravoslavnu crkvu razlikovao od ljudi koje je nazivao banditima. Tadašnjem patrijarhu uputio je sedam pisama prije nego što ga je uspio osobno susresti i iznijeti mu optužbe. Kad je u tom razgovoru došao do smrti bogoslova, patrijarh mu je rekao da to ne može slušati. Jovanović mu je odgovorio: „A tko će slušati ako vi nećete? Vi ste patrijarh i morate to saslušati.” Na saslušanju u Patrijaršiji 31. kolovoza 2012. tražili su od njega da sve ostane unutar crkvenih zidova, uz upozorenje da će „svi biti gotovi” ako priča izađe iz Patrijaršije. Autor u tome vidi trenutak u kojem se briga za moguće žrtve zamjenjuje brigom za ugled ustanove, pa umjesto pitanja što se dogodilo dolazi pitanje što će biti ako se dozna. Jovanović je odgovarao da zakon mora biti jednak za sve, bez obzira na to nosi li netko uniformu ili crkvenu odoru.
Kritizirao je i episkope koji su s optuženim vladikom nastavili zajedno služiti liturgiju, jer su takva bogoslužja vjernicima djelovala kao javna potvrda njegove nevinosti. Vladika je 2013. umirovljen, službeno zbog zdravstvenih razloga, a zahtjev koji je sam podnio poslije je pokušao povući, ali prekasno. Jovanović nije vjerovao da je time izgubio stvarni utjecaj. Umirovljenjem je tako riješeno pitanje upravljanja eparhijom, dok je otvoreno ostalo jesu li prijave bile osnovane i tko je za njih znao, a šutio.
Cijenu te šutnje plaćaju i nevini, što Jovanović opisuje na vlastitom primjeru. Kad se pod vladikinim pritiskom vraćao u jedan manastir iste eparhije, pred ulazom u selo zaustavio ga je jedan mještanin. Uz vulgarnu primjedbu da bi mu prije oprostio ženu ili kćer, zaprijetio je da će ga osobno ubiti ako ikada takne njegova sina. Mještani su, kako Jovanović piše, i njega smatrali homoseksualcem samo zato što je živio na vladikinu dvoru, jer je bilo dovoljno prespavati jednu noć kod vladike da svi pomisle isto.
Prijetnje smrću i novac za šutnju
Jovanović godinama govori i o prijetnjama. Već su ga one, kako tvrdi, početkom dvijetisućitih natjerale da povuče prve optužbe. U knjizi opisuje kako je jednog dana k njemu osobno došao otac Lazar, duhovnik manastira Tavna kod Bijeljine, i upozorio ga: „I tebe Kačavenda hoće ubiti!” Dva dana poslije otac Lazar i jedan njegov prijatelj odvezli su ga autom u Beograd. Vladika je zbog toga, kako Jovanović piše, oca Lazara poslije zlostavljao. Prijetnje nisu prestale ni kad je slučaj stigao do tužiteljstva. Kad je u svibnju 2014. podnesena kaznena prijava za smrt Milića Blažanovića, beogradski Kurir objavio je da su svjedoci zbog prijetnji tražili zaštitu institucija Republike Srpske. Jovanovića je, prema tim navodima, zastrašivao jedan inspektor tamošnje policije, a svećeniku Miladinu Erkiću, još jednom od svjedoka, prijetili su da će ubiti njega i njegovu kćer. Za odvjetnika Duška Tomića, koji je prijavu podnio, navodilo se da je netko njegovo ubojstvo naručio kod plaćenih ubojica iz Srbije. Tomić i Svetlana Broz tada su tražili i Kačavendino uhićenje zbog, kako su naveli, dugogodišnjeg zastrašivanja svjedoka.
Na predstavljanju knjige Mafija u crkvi u listopadu 2014. Tomić i Jovanović rekli su da su često bili izloženi pritiscima i prijetnjama, od kojih je jedna glasila „Bit ćete isjeckani na komade”. Tvrdili su i da su im ljudi iz crkvenih krugova nudili goleme svote novca da o svemu šute. Tomić je rekao da su svi koji su radili na knjizi bili u smrtnoj opasnosti, a izdavač Stojan Mandić ustvrdio je da su Jovanovića do tada sedam puta pokušali ubiti. Jovanović je naglašavao da je sve to više puta prijavio policiji. U razgovorima za medije tvrdio je i da se od njega tražilo da promijeni iskaz i odgovornost prebaci na druge ljude, među ostalima na muslimane, kako bi se cijeli slučaj mogao prikazati kao međuvjerska ili politička podvala. Autor u novcu i strahu vidi dva načina ušutkivanja svjedoka. Najopasnijim smatra pokušaj da se prijava seksualnog nasilja pretvori u sukob naroda i vjera, jer se tada pitanje odgovornosti pojedinca guši pričom o uroti protiv cijele zajednice.
Raskoš, grobnica i ucjene
Posebno poglavlje eseja bavi se novcem. Jovanović u knjizi opisuje trgovinu unosnim parohijama i tvrdi da su preporuke i imenovanja ovisili o novcu, zaštitnicima i uzajamnim uslugama. Vladičanski dvor u Bijeljini, prozvan „malim Versaillesom”, opisao je u emisiji Goli život kao prostor pun pozlaćenog namještaja i perzijskih tepiha. Istodobno su druge crkvene ustanove oskudijevale u svemu, od odora do knjiga. Proturječje je sažeo rečenicom da je Crkva možda siromašna, ali su pojedinci u njoj bogati. Autor upozorava da raskoš sama po sebi ne dokazuje korupciju, jer bi za to trebalo utvrditi podrijetlo novca. Najdublji paradoks vidi u tome što se Jovanović usred tog obilja osjećao zarobljenim. U knjizi piše da je živio u svili i kadifi, a čeznuo za komadom plavog neba i kruhom s mašću. Autor zato zaključuje da skupi darovi mogu poslužiti i tome da čovjeka vežu uz onoga tko ih daje.
Toj slici pripada i raskošna grobnica. Vladika ju je, prema Jovanovićevu prikazu, zamislio tako da se vidi s dvora, kako bi se svatko tko pogleda prema njoj sjetio čovjeka koji je sve to sagradio. Autor u njoj vidi spomenik vlastitoj moći podignut još za života. Podsjeća da bi kršćanski grob trebao govoriti o prolaznosti i nadi u uskrsnuće, u duhu Kristovih riječi da će biti ponižen tko se uzvisuje.
Spregu crkvene i političke moći autor objašnjava na primjeru kompromitirajućih snimaka. U travnju 2013. policija je uhitila jeromonaha Nikolaja Stamatovića iz manastira kod Bijeljine, koji je s jednim mladićem Jovanoviću pokušao za 100.000 eura prodati snimku na kojoj vladika navodno seksualno zlorabi četvoricu mladića. Jovanović je kupnju samo glumio, uz odvjetnika i svjedoke, a primopredaja ispred zgrade Bogoslovije u Beogradu završila je uhićenjem. Prodavači su, prema njegovim riječima, priznali da su snimku već dostavili Sinodu, koji je dio nje vidio još u listopadu 2012. Dvije godine kasnije Jovanović je na televiziji dodao da su mu za prijenosno računalo s još snimaka tražili dva milijuna eura. Iz te priče autor izvodi paradoks. Kompromitirani poglavar može biti koristan upravo zato što ga se može ucjenjivati, pa ga oni koji drže dokaze protiv njega štite umjesto da traže njegovu odgovornost.
Oslanja se pritom na Jovanovićevu izjavu Radiju Slobodna Europa iz istog travnja 2013. Jovanović je tada rekao da je interesnim krugovima draži kompromitirani episkop koji radi što mu se kaže od poštenoga čiju bi krivnju dokazivali dvadeset godina. Dodao je da takve ljude, dok priređuju orgije, čuva i policija. Autor iz toga zaključuje da crkvena i politička vlast, kad jedna drugoj služe, prestaju biti zasebne ustanove koje se mogu međusobno pozivati na odgovornost, pa se gubi i jednakost pred zakonom. Kao potvrdu navodi novinara Vuka Bačanovića, koji slučaj Kačavenda prati od 2011. Kad je Srpska pravoslavna crkva 2024. umirovljenog vladiku odlikovala, Bačanović je za N1 takav crkveni milje opisao kao strukturu koja opravdava svaku zlouporabu vlasti i nema veze s Crkvom kao zajednicom vjernika.
Zarobljena Crkva
Kad crkvenu ustanovu zarobe interesi onih koji njome upravljaju, od monaha se očekuje šutnja prije savjesti, a onaj tko prijavi nepravdu postaje smetnja. Za takvu je korupciju dovoljno da oni koji bi trebali reagirati gledaju na drugu stranu. Sveti Bazilije o tome je napisao možda najoštriju misao cijelog razmatranja. Korumpirani poglavari sami raspiruju razdor kako bi se njihova djela izgubila u općem metežu, jer bi ih mir razotkrio. Upravo se taj obrazac prepoznaje u odgovoru koji je Jovanović dobio iz Srpske pravoslavne crkve. O svemu je, prema vlastitom prikazu, svjedočio pred episkopom zaduženim za slučajeve pedofilije, koji je sastavio zapisnik, a odgovor je stigao tek dvije godine poslije. U njemu je pitanje vladike Vasilija proglašeno trajno riješenim, uz poruku: „Ako imate nešto osobito protiv njega, izvolite pa se s njim obračunajte.” Prijava protiv crkvene hijerarhije time je svedena na privatnu svađu, a odgovornost ustanove na sukob dvojice ljudi.
Jovanovićeve optužbe i dalje traže neovisnu i nepristranu provjeru. Mehanizmi koje otkrivaju mogu se, međutim, pojaviti u svakoj konfesiji, pa i u Katoličkoj crkvi. Crkva gubi vjerodostojnost čim od drugih traži odgovornost od koje izuzima vlastite poglavare, a obrana Crkve nikada ne smije postati obrana svakog njezina poglavara, i to po svaku cijenu. Zato esej završava riječima NON POSSUMUS, odnosno „ne možemo”. Potječu iz Djela apostolskih, gdje Petar i Ivan pred Velikim vijećem odbijaju zašutjeti o onome što su vidjeli i čuli. Ovdje znače obvezu savjesti da se u Kristovo ime ne prihvate nasilje i šutnja, kao ni pretvaranje Crkve u privatni posjed onih koji njome upravljaju. Crkva pripada Kristu, a njezini su poglavari pozvani da joj služe, pa nitko nema pravo u Kristovo ime tražiti ono što je protivno Kristu.
Cijeli tekst bloga može se pročitati na poveznici ovdje.
Vrata paklena neće je nadvladati: cjeloviti kronološki prikaz afere „Šalata“
Afera „Šalata“ i navodna afera „Omnia Deo“: licemjerje i dvostruka mjerila
