Kad smo pisali o aferi Rodni studiji i analizirali situaciju u kojoj su katolički intelektualci, dekani katoličkih fakulteta, čak i jedan član komisije Justitia et pax, u tijelima Zagrebačkog sveučilišta glasovali za uvođenje rodnih studija, smatrali smo da je to najveća afera u Crkvi u Hrvata u moderno vrijeme.
Podsjetimo se da su tada za rodne studije, u različitim prigodama i na različitim sjednicama različitih tijela Zagrebačkog sveučilišta, njih petero glasovali za uvođenje Rodnih studija osam puta, a u 24 navrata službeno su im bili dostavljeni materijali o rodnim studijima, tako da je njihovo „nismo znali” bilo teško održivo s obzirom na broj i učestalost dostavljenih materijala.
Nakon inicijalnog teksta Hrvatskog tjednika i naših temeljitih istraživanja ovog slučaja, dekani koji su pozitivno glasovali naknadno su razriješeni svojih funkcija.
Karcinom hereze 21. stoljeća
Tada nismo mogli ni slutiti da je riječ ustvari o perifernoj aferi, metastazi karcinoma koji je zahvatio dijelove visokih krugova naše Crkve.
Uključeni katolički intelektualci glasovanjem za Rodne studije, zbog kojih god razloga da se ono dogodilo, ustvari su signalizirali korijen problema, herezu 21. stoljeća i u nebo vapijući grijeh sodomije i pederastije. Prema navodima o kojima ovaj tekst izvještava, takva moralna posrnuća rezultirala su silovanjima i podvođenjima maloljetnika koja su se odvijala unutar pojedinih hrvatskih sjemeništa i bogoslovija.
Dok smo istraživali ovu temu, osjećali smo duboku tugu zbog izgubljenih sudbina i teških rana koje su nastale kao posljedica homoseksualnog iskorištavanja maloljetnih vjernika, kandidata za buduće svećenike.
Prožimao nas je i osjećaj napuštenosti zbog postupaka jednog dijela onih koji su dobili poslanje da vode našu Crkvu. Oni koji su se o mladićima trebali brinuti, čuvati ih i usmjeravati, umjesto toga, isporučili su ih direktno njihovom emocionalnom i duhovnom uništenju.
Postupanja pretpostavljenih za koje se navodi da su informacije zataškavali, uklanjali dokaze ili oštećenicima savjetovali „da sve zaborave” – duhovni su ponor iz kojeg se naša Crkva može i mora izbaviti.
Kad smo, konačno, sklopili cijeli mozaik, pojavio se i optimizam jer je potpuno jasno da ovaj put zlo neće proći bez posljedica za one koji ga činili. Time će i počiniteljima biti pružena prilika za iskreno pokajanje, prihvaćanje pravedne kazne i spas njihovih duša.
Bitka za čast majke Crkve
Lijevoliberalni mediji iskorištavaju ovu aferu da nabace blato na majku Crkvu, sve njezine biskupe i svećenike, vjernike koji sve pasivno promatraju, a posredno i na Glavu Katoličke Crkve, Gospodina našega Isusa Krista. Njegovi su udovi, prema njihovim interpretacijama ovih događaja, oličenje, licemjerja, zla i nastranosti.
Zbog kritike kojom se želi optužiti cijelu Crkvu, ali i nužnosti da kao vjernici pristajemo uz Istinu, koliko god ona bolna bila, odlučili smo temeljito istražiti navode, iskreno iznijeti sve činjenice do kojih smo došli i tako, sukladno poslanju koje imaju mediji kojima je do Crkve stalo, dati svoj doprinos njezinom unutarnjem pročišćenju.
Poluge moći
Ophođenje osoba, koje žrtve i naši izvori označavaju kao zlostavljače, ukazuju na neshvatljivu izopačenost u zadovoljavanju njihovih nagona i bezosjećajnost kojom su se obračunavali s onima koji nisu pristajali na njihovu moć pa su se drznuli takve pojave prijaviti pretpostavljenima.
U svojoj sigurnosti zbog poluga moći koje su im omogućavale određenu medijsku, crkvenu i političku zaštitu, postali su previše bahati, previše neoprezni i prešli su granicu nakon koje se više neće moći vratiti novim zlostavljanjima.
Prikupljeni navodi upućuju na ozbiljnu mogućnost da su i pojedini biskupi imali saznanja o ovim događajima, a ipak ih nisu proslijedili crkvenim i civilnim istražnim tijelima.
Ako se pokaže točnim da su prešutjeli sumnje na tako teška djela i ostavili osobe, na koje se navodi odnose, na službama u dodiru s maloljetnicima, time bi ti crkveni velikodostojnici mogli snositi odgovornost za stvaranje okolnosti u kojima je zlostavljanje moglo biti (ili je bilo) nastavljeno.
Ovaj put, čvrsto vjerujemo, djelovanjem Duha Svetoga, sprega određenih, duhovno kontaminiranih dijelova crkvene vlasti i dijelova civilnih vlasti, jednako kontaminiranih, koji međusobno usko surađuju, neće moći zaštiti one pastire koji su umjesto svoga stada štitili vukove u toru, a neki od njih su možda i sami bili vukovi.
Ako se navodi svjedoka i žrtava pokažu točnim i nakon toga dođe do sakramentalnog, ali i javnog pokajanja onih koji su propuste u prijavljivanju zlostavljanja počinili, skinut će se teško breme grijeha koje opterećuje našu Crkvu, a time i naš narod u cijelosti.
Skinut će se ljaga koju Đavao posredstvom svojih slugu pokušava nabaciti na sve one vrijedne i autentične crkvene pastire, svećenike i redovnike koji brinu o povjerenom im narodu. Maknut će se stigma licemjerja s naše Crkve.
Zbog svih ovih razloga puna Istina mora izaći na vidjelo, a ove indicije doprinos su tim nastojanjima.
Pa krenimo redom…
Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu
Zbog zaštite identiteta žrtve izostavit ćemo neke podatke koji bi mogli ukazati na osobu čije su zdravlje i život, prema navodima svjedoka, teško narušeni postupanjem pojedinih crkvenih službenika.
Sve je započelo još u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu na Šalati, gdje se srednjoškolski obrazuju mladići u dobi od 14 do 19 godina. Svrha takvih ustanova jest njegovanje i zaštita klica svećeničkog poziva koje se često javljaju upravo u toj ranoj dobi.
Odgoj u takvoj ustanovi treba biti prilagođen dobi, mentalitetu i razvoju mladih kako bi se osigurao njihov zdrav ljudski, moralni, umni i psihološki razvoj.
Umjesto toga, prema navodima svjedoka, to je sjemenište pretvoreno u izlog za pederaste, homoseksualne predatore koji su ga pohodili i iz njega birali svoje buduće žrtve.
Nedavno je u medijima objavljen razgovor s jednom od žrtava koja je izjavila da je „pukla” kad je jedan sjemeništarac počinio samoubojstvo, a mi smo dobili informaciju da su se tamo u kratkom razdoblju dogodila dva takva slučaja.
Jesu li ovi tragični događaji na bilo koji način povezani s opisanim događajima, nadamo se, utvrdit će istraga.
Svećenik Požeške biskupije
Osoba na koju se, prema saznanjima do kojih smo došli, prvo odnose navodi o zlostavljanju jest vlč. Ivica Žuljević.
Taj svećenik Požeške biskupije obnašao je dužnost kanonika stolne crkve, biskupijskog povjerenika za pastoral hodočašća i župnika Župe svetog Petra i Pavla u Kaptolu, a ove je godine u četiri navrata bio biskupov delegat za podjelu krizme.
Prošle je godine u dva navrata bio biskupov delegat za ustoličenje novih župnika. Početkom godine bio je i ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika.
Do prošle je godine bio i predstojnik Ureda za katoličke škole Požeške biskupije. Osim toga, u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji isti svećenik je i nakon izbijanja afere u javnosti, obnašao funkcije predstojnika Nacionalnoga ureda za katoličke škole i predsjednika Povjerenstva za izradu plana i programa katoličkih škola te je bio član Vijeća HBK za katolički odgoj i obrazovanje.
U međuvremenu nije javno objavljena informacija da je s tih dužnosti smijenjen, ali se njegovo ime više ne može pronaći na mrežnim stranicama tih crkvenih tijela.
Prije toga Ivica Žuljević bio je tajnik požeškoga biskupa od 2000. do 2004. i kancelar Požeške biskupije od 2004. do 2011.
Istovremeno, brat Ivice Žuljevića, dr. sc. Želimir Žuljević, godinama je, još od vremena biskupa Antuna Škvorčevića, generalni vikar Požeške biskupije, predstojnik Ureda za crkveno-pravna pitanja, povjerenik za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba te sudac iz Požege pri Međubiskupijskom sudu.
S obzirom na obiteljski odnos i njegove nadležnosti, njegov položaj otvara pitanje mogućeg sukoba interesa u postupanju prema ovom slučaju.
Nakon što smo u našem tekstu upozorili da, unatoč pokrenutim istragama, Žuljević i dalje obnaša službu župnika, ta mu je služba ipak ukinuta, a župljanima pročitano biskupovo pismo u kojem se navodi da su razlog tome medijski napisi i pokrenuta istraga.
Događaji na Šalati
Ivica Žuljević je tijekom 1998. i 1999. na Šalati obnašao dužnost pomoćnika odgojitelja sjemeništaraca. Nekoliko godina kasnije, u svojstvu svojih visokih funkcija u Biskupiji i HBK, a i bivšeg zaposlenika Sjemeništa, Žuljević je pohodio Sjemenište na Šalati i tamo uspostavio kontakt sa žrtvom, naočitim i inteligentnim mladićem iz njegove biskupije.
Prema navodima žrtvinih kolega, mladić je izlazio sa Žuljevićem iz sjemeništa usprkos strogim pravilima koja su vrijedila za sjemeništarce.
Zašto se to događalo, trebao bi znati mons. Juraj Batelja, tadašnji rektor, jer se mladić vraćao pijan i rastresen, a u nekoliko je navrata, prema navodima njegovih kolega, rekao da je bio silovan.
Svakako, neposredno je nad mladićem bdio odgojitelj-prefekt, a u to je vrijeme tu službu obnašao Fabijan Svalina, današnji srijemski biskup.
Prema iskazima svjedoka s kojima smo razgovarali, Svalina je pozivao mladiće koji bi potom odlazili iz sjemeništa sa Žuljevićem, a prema istim iskazima Žuljević je ponekad dolazio u pratnji svoga brata Želimira.
Prema spomenutim iskazima, Svalina i ostalo osoblje sjemeništa bili su upoznati s izbivanjima žrtve i još nekolicine mladića te noćnim sastancima sa Žuljevićem, no nije nam poznato da je itko tada nešto poduzeo.
Svalina je, prema navodima u tekstu Novog lista, na upit novinara Jakova Kršovnika odgovorio da za vrijeme njegove odgojiteljske službe nikada nije došla niti jedna prijava ili možebitna indicija o seksualnom zlostavljanju sjemeništaraca. Također je ustvrdio da nije nikada, ni od koga, osobno ili na drugi način, informiran o navodnom slučaju seksualnog ili bilo kakvog drugog zlostavljanja sjemeništaraca.
Duhovnik žrtve u sjemeništu bio je vlč. Anđelko Košćak, današnji biskupski vikar za kler Varaždinske biskupije. Prema navodu žrtve, Košćak mu je, nakon što mu se povjerio o zlostavljanju, savjetovao da to zaboravi.
U već spominjanom tekstu u Novom listu, neimenovani duhovnik navodi da o spomenutom slučaju nema nikakvih saznanja te podsjeća da duhovnika veže ispovjedna tajna.
Dodajemo da je neupitno da je ispovjedna tajna apsolutna i nepovrediva, ali ako je pokornik žrtva, ispovjednik ga treba poučiti o njegovim pravima i uputiti ga na pravne i pastoralne instrumente kojima može potražiti pomoć i pravdu izvan ispovijedi.
Događaji u Bogoslovnom sjemeništu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu
Nakon sjemeništa, žrtva je upisala Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, a prema navodima svjedoka, Žuljević je nastavio s ponašanjem koje se može opisati kao “grooming”, odnosno manipulativno postupanje kojim zlostavljač postupno stječe povjerenje djeteta ili mlađe osobe kako bi je kasnije iskoristio, najčešće u seksualne svrhe.
Pri tom je trošio i velike količine novca pa je tako, pored darova u novcu, žrtvi kupio i automobil (crvenu Škodu), iako ga bogoslovi nisu smjeli imati.
Zlostavljani mladić postupno je prihvatio grešne navike u koje ga je „inicirao” njegov navodni zlostavljač te je na studiju u Đakovu skoro pa otvoreno manifestirao i „neplatonske” veze s još dvojicom bogoslova, a i njih je Žuljević uključivao u izlete na koje ih je vodio izvan bogoslovije.
Ovu trojku su na fakultetu kolokvijalno nazivali „Žuljevićevi dečki” ili „bogoslovi iz P – biskupije”. Prema navodima svjedoka, žrtvinih kolega s fakulteta, više je njih čulo kad je, prilikom jednog zajedničkog izleta, žrtva u pripitom stanju u kombiju izjavio da je on Žuljevićeva i biskupova (Škvorčevićeva) prostitutka. Studenti laici prijavili su ovaj slučaj nadležnima.
Pokojni rektor đakovačke bogoslovije mons. Josip Bernatović navodno je također prijavljivao ove nepravilnosti i biskupu Škvorčeviću i nadbiskupu Marinu Srakiću i nadbiskupu Đuri Hraniću (tadašnjem pomoćnom biskupu), ali jedina posljedica tih prijava bila je ta da je trojka otpuštena s bogoslovije, a studij su nastavili u svojstvu laika.
Prema iskazima svjedoka, tadašnji vicerektor Bogoslovnoga sjemeništa, a današnji pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Ivan Ćurić, znao je kroz šalu žrtvi i drugoj dvojici bogoslova naznačiti da zna za njihove sklonosti pa ih je kritizirao zbog pretjerane pažnje koju su ovi poklanjali svom izgledu.
Mons. Hranić je na upit Novog lista odgovorio da nema baš nikakvih saznanja o bilo kakvom zlostavljanju u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, a niti u Zagrebu. Ne zna ni za kakve materijale i dokaze o tome, niti je išta vidio ili čuo.
Izjavio je i da Ivica Žuljević nije nikada bio niti u formaciji, ni na službi u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu i da nikada nije ništa čuo o njegovu navodno neprihvatljivom ponašanju.
Budući hrvatski svećenici i vjeroučitelji koji su se školovali na đakovačkoj bogosloviji i fakultetu, prema navodima svjedoka, promatrali su ponašanje svećenika i bogoslova koje su opisivali kao razvratno, a sankcije su snosili samo bogoslovi, dok su svećenici ostali nedodirnuti.
Ivica Žuljević ostao je na svojim pozicijama i nakon tih prijava. Prema navodima svjedoka, Žuljević je u to vrijeme često pozivao žrtvu da prespava u požeškoj biskupskoj kuriji, a potom joj je unajmio stan u Đakovu.
Prema istim navodima, više osoba bilo je upoznato s tim okolnostima, ali nije nam poznato da su reagirale. Neki od njih kasnije su napredovali sve do biskupske službe.
Tako je na bogosloviji u Đakovu, u to vrijeme, službu duhovnika obnašao današnji varaždinski biskup Bože Radoš. Prema navodima kojima raspolažemo, i on je bio upoznat s ovim događajima, no nije nam poznato da je nešto poduzeo. Navodno je jednom prilikom čak i opomenuo žrtvu zbog nedoličnog ponašanja, na što mu je ovaj odgovorio: „Ti meni nećeš ništa zapovijedati jer mene j… požeški biskup.”
O ovoj konkretnoj epizodi, kao i o navodnim Žuljevićevim zlostavljanjima žrtve te mogućem sudjelovanju požeškog biskupa u tim nečasnim radnjama, prema navodima više osoba bio je obaviješten apostolski nuncij mons. Alessandro D’Errico, a poslije i mons. Giorgio Lingua.
Nije nam poznato da je D’Errico išta poduzimao.
Nuncijeva propovijed
Također, nije poznato ni što je poduzimao mons. Lingua, no on je tri godine nakon što je informaciju dobio, održao znakovitu propovijed prilikom proslave Gospe od suza 31. kolovoza 2025. u Pleternici, na području Požeške biskupije.
Tom je prilikom mons. Lingua okupljenim svećenicima i vjernicima izrekao i sljedeće:
Dopustite mi da uputim nekoliko riječi svećenicima ove biskupije i cijele Hrvatske.
Ovdje, pod plaštem Gospe od suza, potičem vas: ne bojte se doći k ovoj Majci plakati zbog svojih grijeha. Nebeska nas Majka ne osuđuje, Ona plače s nama.Ako imamo hrabrosti isplakati suze pokajanja, Ona će nam nadahnuti i prikladne riječi i dat će nam potrebnu snagu da zatražimo oprost od onih koje smo povrijedili, zlostavljali ili čak zloupotrijebili.
Samo onaj koji ima hrabrosti zaplakati, priznajući svoje pogreške, može započeti novi život i, moleći za oprost, može se nadati, barem djelomičnom, iscjeljenju rana koje je nanio.Dragi svećenici, suze su poput drugoga krštenja: mogu oprati blato naših grijeha!
Dostojanstvo onih koje smo omalovažili može se povratiti ako imamo hrabrosti kleknuti, sa suzama u očima, duboko se pokajati, spremni podnijeti odgovarajuću kaznu, u nadi da ćemo popraviti, barem malo, zlo koje smo učinili.Neka nitko ne misli: „Pa nije tako strašno to što sam učinio!“ Ne, nije na nama da mjerimo zlo koje činimo, mjeri ga onaj koji ga podnosi! Možda nam neće svi biti spremni oprostiti, ali barem im dajmo priliku da to učine. Samo ćemo tako vratiti dostojanstvo onima kojima smo ga oduzeli, a i naša će sramota zbog počinjenog zla biti izliječena primljenim oprostom.
Svi smo mi, u to sam siguran, iskusili moć suza! Suze boli ili suze radosnice, uvijek otkrivaju srce osjetljivo prema braći, posebno spremno na pomirenje.
Cijela propovijed dostupna je na poveznici ovdje, ili u videu ispod, a dio o grijesima zlostavljanja započinje od 10:00
Ovime postaje razvidno da je Vatikan poslao jasan signal Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj da započne s procesom unutarnjeg pročišćenja.
Horor u Beču
Kad je žrtva završila fakultet, Žuljević ju je navodno uputio u Beč. A u Beču je započela jedna od najbrutalnijih epizoda žrtvina zlostavljanja. Neobično je da ovu epizodu većina „srednjostrujaških“ medija ne spominje.
Naime, tamo je žrtva s još jednim mladim kolegom iz svoje biskupije bio smješten kod don Jerka Matoša.
Kroz kuću su, prema navodima svjedoka, prolazili brojni visokorangirani svećenici, poslovni ljudi i drugi uglednici na zabavama na kojima se, prema istim navodima, obilato konzumirao alkohol, a navodno i opijati. Čest gost bio je i još jedan svećenik iz Požeške biskupije vlč. Mario Rašić.
Kolega bi mladića, koji je prema njegovu opisu bio u teškom stanju, s vidljivim tragovima nasilja, prljav i krvav, odnosio u sobu nakon što bi po završetku „zabava” ostao ležati na stepeništu spomenute kuće.
Žrtva je, prema navodima njegovog kolege, sve češće konzumirala alkohol i opijate i nerijetko je zbog njegova stanja intervenirala policija i hitna pomoć.
Taj žrtvin kolega, koji žrtvu poznaje još iz boravka u sjemeništu na Šalati pa potom i studentskih dana u Đakovu, pritisnut savješću, naivno je, navodno uz odobravanje vlč. Matoša, osobe na koju se također odnose navodi o zlostavljanju, prijavio taj slučaj Požeškoj biskupiji.
Kalvarija prijavitelja
I ovdje počinje kalvarija prijavitelja. Taj je kolega prijavio vlč. Ivicu Žuljevića i vlč. Marija Rašića zbog navodnog zlostavljanja žrtve.
Biskup Škvorčević odredio je vlč. Roberta Mokrog da provede istragu. Prijavitelj je predao Mokrom dokazne materijale, inkriminirajuće snimke na kojima su se navodno nalazile eksplicitne snimke individualnih i grupnih istospolnih odnosa, kao i konverzacija između žrtve i vlč. Rašića, osobe koju je prijavitelj označio kao jednog od zlostavljača.
Prema navodu prijavitelja, Mokri je te dokaze uništio, a prema istom navodu to je učinio po biskupovu nalogu. Tu tvrdnju nismo mogli neovisno potvrditi. Međutim, u arhivi je navodno ostalo zabilježeno da je materijal predan, a ako je to točno, bit će zanimljivo pratiti kako će biskup Škvorčević i vlč. Mokri civilnim istražiteljima objasniti kako su, zašto i gdje nestali ti materijali.
Baš kao što će biti zanimljivo pratiti i koliko je civilnim istražiteljima uopće stalo do ovog slučaja. Naime, Telegram je u svom tekstu „Niz čudnih momenata u policijskoj istrazi skandala u sjemeništu na Šalati: ‘Smrdi na novo zataškavanje“ iznio ozbiljne sumnje vezano uz ovaj slučaj.
Prema navodu prijavitelja, i prvotna crkvena istraga bila je opstruirana i nije dovela do utvrđivanja odgovornosti.
Još prije nego što su materijali predani, prijavitelju su, prema njegovim navodima, dolazile prijetnje od Žuljevića i Rašića, čije su se snimke nalazile među materijalima, a prijavitelj je uz snimke predao i dokaze o tim prijetnjama.
„Nitko ti neće vjerovati!”, „Ti si psihički bolestan”, „Uništit ćemo te ako nastaviš govoriti” i slične prijetnje bile su sadržaj poruka koje je dobivao prijavitelj koji tvrdi i da su mnoge od tih prijetnji poslije i ostvarene.
Tada nitko prijavu nije proslijedio policiji.
Pritisnut nečinjenjem biskupije i prijetnjama osoba koje je prijavio, kao i prijetnji njihovih odvjetnika koji su najavljivali pokretanje postupaka, prijavitelj se slomio i povukao svoju tadašnju crkvenu prijavu.
Bez obzira na to, isti svećenik i danas trpi posljedice svog poštenja. Je li utjecaj osoba koje je prijavio bio još uvijek presnažan da bi njegove prijave urodile plodom pa je to platio posljedicama koje i dalje trpi u smislu svog statusa, uvjereni smo, doznat će se prije ili kasnije.
Suparništvo za naklonost ili test odanosti?
Ostaje nerazjašnjeno zašto je vlč. Matoš, osoba na koju se također odnose navodi o zlostavljanju, potaknuo prijavitelja da se sa svojim saznanjima javi Požeškoj biskupiji.
Vlč. Matoš inače je na raspolaganju hrvatskim vjernicima u Austriji, surađuje s Hrvatskim povijesnim institutom u Beču, a svojedobno je bivšeg hrvatskog premijera Ivu Sanadera poučavao njemački jezik.
Zanimljivo je da je u svojoj bečkoj fazi Ivo Sanader ostvario karijeru u erotskoj publicistici, osobito onoj crkvene tematike. O tome je svojedobno pisao i srednjostrujaški Index u tekstu „Uredio Ivo Sanader: Monsinjorovo svršavanje bi se čulo na tisuće koraka da nije sobar obložio biskupski stan.“
Je li među osobama na koje se odnose navodi o zlostavljanju došlo do sukoba zbog suparništva za naklonost žrtve ili je bila riječ o provjeri odanosti ili je u pitanju nešto treće, zasad se ne može pouzdano utvrditi.
Događaji u Stonu
U svakom slučaju, vlč. Matoš žrtvu je vodio i u svoju kuću u Stonu. Neobično ponašanje ovih svećenika vjernici su prijavljivali tadašnjem dubrovačkom biskupu Mati Uziniću.
Kao i u slučaju drugih osoba za koje se u ovom tekstu navodi da nisu odgovarajuće reagirale, ni Mate Uzinić, prema dostupnim informacijama, nije poduzeo korake da zaštiti žrtvu ni da spriječi orgije za koje se navodi da su se ondje odvijale.
Na upit iz Dnevnik.hr koji je ovu aferu plasirao u javnost, mons. Mate Uzinić je poručio da se događaja ne sjeća, kao i da u arhivi nema nikakvih materijala vezanih uz taj slučaj. Postavlja se pitanje zašto tih materijala nema i tko ih je i po čijem nalogu iz arhive uklonio.
Nažalost, sličan slučaj kao što su ovi događaji na Šalati, Uzinić je kasnije imao i u svojoj Riječkoj nadbiskupiji.
Podsjetimo se, sudbina žrtve iz sjemeništa na Šalati i žrtve iz Bogoslovije u Rijeci gotovo pa je identična, a to najbolje potvrđuju riječi oca riječkog bogoslova koje je svojedobno prenio Nacional, navodeći da je imao uvid u faksimil njegova pisma:
„Reći ću samo da smo vam na Bogosloviju poslali i dali normalno i zdravo dijete, a od tog 9. rujna smo od Marka Stipetića (vicerektora riječke bogoslovije) otrgnuli alkoholičara, narkomana itd. Usput rečeno, naš sin je dva puta pokušao izvršiti suicid za vrijeme boravka kod Marka Stipetića. Dijete nam je emocionalno i psihički osakaćeno.“
I u slučaju žrtve iz sjemeništa na zagrebačkoj Šalati i u slučaju žrtve iz riječke bogoslovije – žrtvama je uništen život, postali su alkoholičari i ovisnici o opijatima i imali su suicidalne misli.
Prve prijave i slučaja na Šalati i slučaja na riječkoj bogosloviji završile su identično.
Naime, kad mu je obitelj zlostavljanog bogoslova prijavila vlč. Marka Stipetića, vicerektora u riječkoj bogosloviji, Uzinić je za vođenje slučaja odredio dr. sc. Marija Tomljanovića, generalnog vikara Riječke nadbiskupije, kojeg Nacional opisuje kao prijatelja prijavljenog svećenika.
Njegova istraga je optužbe odbacila, a prijavljeni svećenik Marko Stipetić navodno je nastavio odnos s bogoslovom i nakon premještaja na druge župe.
Analogija predmeta i rezultata istraga koje su nakon prijava pokrenuli nadbiskup Uzinić preko vikara Tomljanovića i biskup Škvorčević preko vlč. Mokrog, očigledna je.
Prema dostupnim informacijama, protiv velečasnog Marka Stipetića podnesena je kaznena prijava te je pokrenut sudski postupak, no više detalja o samom procesu zasad nam nije poznato.
Prema navodima naših izvora, nakon izbijanja afere vlč. Stipetić nije viđen na području Riječke nadbiskupije, a pretpostavlja se da je napustio Hrvatsku.
Prijava kardinala Schönborna
I tko zna kako bi završila sudbina mladića iz sjemeništa na zagrebačkoj Šalati, zlostavljanje kojeg je, prema svim dostupnim informacijama, ostalo obavijeno zidom šutnje crkvenih pastira upoznatih sa situacijom, da se u priču nije umiješao kardinal Schönborn.
Naime, u Beču se žrtva javila kardinalu s namjerom da upiše Glazbeni institut Bečke nadbiskupije. Nakon što mu se žrtva povjerila, kardinal Schönborn o svemu je obavijestio Kongregaciju za nauk vjere u Vatikanu.
Prijava kardinala Schönborna bila je prva informacija koja je o ovom slučaju došla do Vatikana. Na upit Kongregacije, Škvorčević je negirao sve navode, a Vatikan se time zadovoljio i zaključio slučaj vjerujući svome biskupu.
Međutim, bečki kardinal nije tu stao. Uputio je žrtvu na liječenje. Prema informacijama kojima raspolažemo, do kardinala je potom stigla i vijest da je biskup Škvorčević predložio Žuljevića za svog nasljednika, kojeg je navodno godinama pripremao za tu službu, te da se u HBK, navodno uz blagoslov i saznanje nuncija D’Erricoa, a kasnije i nuncija Linguae, ozbiljno razmatrala ta mogućnost.
Kada je kardinal dočuo informaciju o budućem kandidatu za biskupstvo, o svojim je saznanjima o konkretnom slučaju obavijestio i Kongregaciju za biskupe te svojom reakcijom osporio kandidata zbog sumnji da je zlostavljač.
Sveta Stolica nakon toga je navodno provela sveobuhvatnu istragu na području cijele Hrvatske. Naši izvori upoznati s crkvenim postupkom tvrde da su rezultati istrage poduprli navode o zlostavljanju te upozorili na moguće postojanje širih struktura umiješanih u prikrivanje, kao i na moguću odgovornost pojedinih hrvatskih biskupa i tadašnjih nuncija zbog zataškavanja, šutnje ili neprijavljivanja nadležnim građanskim vlastima.
Neuobičajen odnos medija prema ovoj crkvenoj aferi
Ono što svakako valja istaknuti jest neobičan odnos tzv. „srednjostrujaških“ medija prema ovom slučaju.
Usprkos određenim tekstovima o ovoj aferi, vidljivo je da se njome aktivno bavi samo nekolicina njih. A čini se da je i dio njih više zainteresiran za kontrolu štete koju temi homoseksualnosti unutar Crkve i homoseksualnosti općenito nanosi ovaj slučaj nego iznošenje pune istine.
Količina tekstova i njihova oprema pokazuju da najznačajniji mediji ipak nisu toliko zgroženi homoseksualnim zlostavljanjima maloljetnika, čak ni kada dolaze iz crkvenih redova.
Neobično, s obzirom na to da jedan župnik koji odbije orašara kao božićni ukras ili odredi cijenu za blagoslov kuća dobije značajniju pažnju medija nego što je to slučaj u ovom predmetu.
Ostaje za promišljati događa li se to slučajno ili ipak postoji neki konkretan razlog.
Duhovni aspekt ovoga slučaja
Bez obzira na medijski ili konačni pravosudni tretman ovog slučaja, ostaje onaj najvažniji aspekt – duhovni.
Prilikom istraživanja ovog slučaja, mnogi sugovornici upitali su nas: „Zar se ne bojite dirnuti u osinje gnijezdo? Znate li da iza ovih ljudi stoje moćni zaštitnici?”
Naš je odgovor da kad se čovjek susreće s demonskom naravi uvijek osjeti jezu. Ali, onaj pravi strah kojeg osjećamo jest strah Gospodnji ako zatvorimo oči, začepimo uši i pravimo se kao da nas se ovaj slučaj ne tiče.
Jednom je svakomu od nas stati pred Gospodina. Svaka od spomenutih osoba iz Crkve, baš kao i mi do kojih su ove informacije došle, gledat ćemo Ga oči u oči! Spoznat ćemo tada sve naše grijehe i njihove posljedice.
Ako prešutimo situaciju u kojoj Sotona otima nevine, mlade duše koje je Gospodin pozvao da mu služe na osobit način – svećeničkim pozivom – komu onda mi služimo?
Komu pogodujemo i za koga radimo?
Koliko je mladih sjemeništaraca, bogoslova i svećenika otpalo zbog užasa kojima su svjedočili, koliko je zbog toga manje sakramenata podijeljeno, koliko naroda otpalo od vjere, koliko ljudi umrlo neispovjeđeno?
Više od beskrupuloznosti moćnih zaštitnika bilo kojeg homoseksualnog prijestupnika bojimo se vječnosti bez Božje blizine.
Tu vječnost ne želimo nikomu, čak ni zlostavljačima, a svakako ih ne želimo ni našim pastirima kojima je pripala zadaća da donesu epilog ovih događaja. I njihova se vječnost u ovom trenutku također nalazi u procijepu između utjecaja moćnika ovoga svijeta i vlastite savjesti.
Razumljivo je i da se s dužnom pažnjom moraju odnositi prema ugledu Crkve koju im je Bog namijenio da njome upravljaju, ali tom je ugledu već nanesena značajna šteta i samo iznošenjem pune Istine može započeti proces njegova oporavka. Svaka neistinita informacija iz usta osoba koje predstavljaju Crkva nova je rana u mističnom tijelu Kristovu.
Prilika za novi početak
Rješavanje ovog problema tako je formalno prebačeno na požeškog biskupa Martinovića. Biskup je autonoman na području svoje odgovornosti i kad bi ovaj slučaj bio izdvojen, kad bi se radilo o jednom potencijalnom zlostavljaču i da nisu prisutne sumnje o mogućem prikrivanju čina zlostavljanja maloljetnika od šireg kruga klerika koji pripadaju potpuno različitim biskupijama, to bi bio logičan izbor.
Ali, ovdje to nije slučaj.
Moguće zlostavljanje i potencijalno zataškavanje događalo se od Zagreba do Đakova pa sve do Stona i Beča, a u njega su, kako smo vidjeli, prema navodima svjedoka, uključeni svećenici i (ili) biskupi iz Zagrebačke, Riječke i Đakovačko-osječke nadbiskupije te Požeške, Srijemske i Subotičke biskupije.
Slijedom toga, ovaj je događaj najveći izazov u dosadašnjem mandatu, a dodali bismo i najveća kušnja za zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika HBK-a mons. Dražena Kutlešu.
Petorica aktualnih i dvojica biskupa u miru te dva bivša nuncija direktno su uključeni u navode svjedoka i žrtve vezano uz moguće zataškavanje slučaja, a jedan među njima, požeški biskup u miru, čak se navodi i kao mogući zlostavljač.
Slijedom iznesenog, kao i zbog činjenice da ovakav slučaj utječe ne samo na ugled Crkve u Hrvatskoj nego Crkve općenito, prebacivanje odgovornosti na mjesnog biskupa mogućih zlostavljača (i to ne svih) ne ulijeva povjerenje u volju da se ovaj slučaj pošteno i pravedno riješi.
Afera ovih razmjera zahtjeva sudjelovanje najvećeg duhovnog autoriteta Crkve u Hrvatskoj, a pozicija zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika HBK je nesumnjivo nosi.
Osim toga, Zagrebački je nadbiskup bivši djelatnik, a sadašnji član Kongregacije za biskupe koja je pored ostalog zadužena i za imenovanje biskupa u RH.
Mons. Kutleša na raspolaganju ima i kvalitetan stručni tim za pitanja zlostavljanja na čelu s voditeljem Nacionalnog ureda za zlostavljanje maloljetnika, zadarskim svećenikom don Marinom Baturom. Zbog delikatnosti ovog slučaja i, kako smo već istaknuli, utjecaja kojeg ima na Crkvu u cjelini, bilo bi uputno voditi ga pod nadzorom novog apostolskog nuncija u Hrvatskoj.
Prebacivanje odgovornosti na Požeškog biskupa nije opcija ako mons. Kutleša želi opravdati velike nade koje vjernički narod u njega polaže i ulogu koju mu je Gospodin namijenio dodjeljivanjem čelne uloge u Crkvi u Hrvata.
Uvjereni smo da će Zagrebački nadbiskup spoznati važnost trenutka i preuzeti odgovornost. Ako će se voditi pretpostavkom što bi na njegovom mjestu učinio jedan od njegovih prethodnika, blaženi Alojzije Stepinac, ubrzo će smoći snage i hrabrosti i oduprijeti se svim vanjskim i unutarnjim, prije svega duhovnim silnicama, kojima je u ovakvim slučajevima cilj zaštiti grijeh.
Duhovni entiteti koji se protive Bogu i Crkvi svoj će cilj postići, ako spoznaja o počinjenom grijehu postane javna, (a to se u ovom slučaju već dogodilo) pa onda počinitelji i oni koji su počinitelje prikrivali, a zlostavljanja zataškavali, ostanu zaštićeni i ne snose posljedice svojih grijeha.
Šteta Crkvi tada je višestruka, ugled joj je grijehom načet, a njegovim prikrivanjem uništen. Zaštićeni zlostavljači kao i oni koji su ih štitili nastavljaju živjeti u grijehu bez pokajanja i time je ugroženo njihovo spasenje. Žrtve i svjedoci u tom slučaju otpadaju od Crkve, a vrlo često i od vjere. Zbog dostupnih informacija o nepravednim postupcima Crkve, otpada i sve više drugih vjernika, grijeh se umnaža, spirala zla raste, a narod propada.
Zbog toga je ovo prijelomni trenutak za budućnost Crkve u Hrvata, a time i za sudbinu našeg naroda.
Ali, baš zato, ovu duhovnu tragediju trebamo promatrati i kao prigodu za novi početak.
Afera Šalata križ je na koji je pribijena Crkva u Hrvata. Izašla je na vidjelo njezina golotinja. Razapeti su njezini grijesi i ovo je jedinstvena prilika da uskrsne čista i da baš u našem narodu započne proces koji će s vremenom zahvatiti cijelu Crkvu.
Uvjereni smo da vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj neće izabrati križ prokletnika i ustrajavati u skrivanju svojih grijeha.
Naprotiv, Crkva u Hrvata provest će svoju lustraciju, pročistit će se od nataložene prljavštine i ubuduće i te kako uzimati u obzir naputke koje je 2002. dala Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata u čijem dokumentu izrijekom stoji:
„Ređenje za đakonat ili za prezbiterat homoseksualnih muškaraca ili muškaraca s homoseksualnim sklonostima apsolutno je nepreporučljivo i nerazborito, a s pastoralne točke gledišta vrlo riskantno. Homoseksualna osoba ili osoba s homoseksualnim sklonostima stoga nije prikladna za primanje sakramenta svetoga Reda.”
HBK mora pročistiti vlastite, zataškavanjem zlostavljanja kontaminirane redove, reducirati broj svećenika i u službi zadržati isključivo one koji svoje poslanje žive autentično. Bez đavoljeg sjemenja, Božja će žitnica zasjati. Gospodin će poslati radnike u žetvu svoju, ali prije svega toga, hrvatski pravovjerni pastiri svojim vjernicima moraju objaviti cjelovitu istinu jer:
„Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći“ (Lk 8,17).
Došao je trenutak otrježnjenja, granica je prijeđena, kotač se zakotrljao, anđeli su podigli svoje mačeve i zlo će biti istrijebljeno iz Crkve u Hrvata kojoj je Gospodin po svojoj Majci namijenio da ostvari pobjedu Njezina Bezgrješna Srca u svijetu!
Ishod je već poznat, ali pred svakoga od nas stavljen je sudbonosni izbor: hoćemo li se svojim postupcima svrstati na stranu pobjednika ili ipak – nećemo!?
„Tko nije sa mnom, protiv mene je; i tko sa mnom ne sabire, rasipa“ (Mt 12,30 i Lk 11,23).
Ovom prigodom pozivamo sve čitatelje koje imaju saznanja o ovom i sličnim događajima na nam se jave na e-mail dijalog.hr@gmail.com. Našim čitateljima koji žele ostati anonimni jamčimo diskreciju, a onima koji svoja saznanja žele podijeliti i s istražiteljima obećajemo punu podršku u njihovim nastojanjima.
Dijalog.hr
Više o ovoj temi
Podržavaš neovisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
