HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, KOJI JE BIO POSLUŠAN MARIJI I JOSIPU! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radošću ispunjen novi dan. Srijeda je, dan kad se napose molimo svetomu Josipu, zaštitniku Svete obitelji i Crkve te našega naroda i naših obitelji, ali i zaštitniku sretne smrti.
Zahvalimo za ovo jutro. Ovdje nije hladno kao jučer, kao da se najavljuje promjena vremena. Zahvalimo za sve s kojima živimo, koji su nam darovani i povjereni. Izmolimo svoje uobičajene molitve, i one za zaštitu. Obucimo se u Božju opremu, kako nam savjetuje sveti Pavao u svojim poslanicama. Odbacimo djela tame i obucimo oružje svjetla!
Ovdje ne prestaje rijeka hodočasnika, a ne prestaju ni ispovijedi. I sinoć je cijeli istočni zid crkve bio pun ispovjednika koji su ispovijedali na raznim stranim jezicima. Zahvaljujmo Bogu za milosti koje se ovdje izlijevaju na hodočasnike.
Ovdje u samostanu sestre peku hostije, i jučer je sestra iz župne crkve odnijela više od 200 tisuća hostija. I tako svaki mjesec! Velik je to posao za sestre, ali sretni smo što taj kruh postaje Kristovo tijelo.
Bog, Majka, kruh
Mislim da je vrijeme da naš hrvatski narod prestane s bogopsovkom, s bogohuljenjem. Ništa me u ispovjedaonici ne pogodi toliko kao kad pokornik ispovijeda da je psovao Boga, Isusa ili Majku Božju. Uvijek ističem: gdje vlada bogopsovka, ondje gospodari Zli i ima svoj stalno otvoreni ured.
Drugi grijesi mogu biti iz slabosti. Čovjek je napastovan pa popije koju čašu više ili sagriješi bludno. Ali psovka dolazi iz zla srca. Sam je Isus rekao da usta govore ono čega je srce puno. Psovkom stvaramo zid između sebe i Gospodina, odnosno nepremostivu provaliju. Gdje je psovka, na kući nema blagoslova.
Uvijek ističem da su tri stvari svete: Bog, majka, kruh! Tko psuje Boga, huli na Stvoritelja. Tko psuje majku, uništava izvor života. A znamo i što je kruh u našem životu. Sjetimo se samo kako su i Abraham i Jakovljevi sinovi morali ići u Egipat po žito, a put do Egipta bio je dug.
Kruh je svetinja i nerijetko se dogodi da se u obitelji u kojoj se psuje kruh pojavi celijakija, pa želudac ne podnosi kruh! Doduše, u Europi je bilo gladi sve dok iz Amerike nisu stigli krumpir i kukuruz, ali kruh je svejedno ostao glavna namirnica. I kruh se ne baca! Dakle, poštujmo Boga, majku, kruh!
Adame, gdje si?
Raduje činjenica da mnogo vjernika upravo ovdje traži pravu ispovijed. Opušteni su i slobodni, mogu neopterećeno pristupiti svećeniku i otvoriti mu svoju dušu. A to je zapravo samo odgovor na ono Božje pitanje: „Adame, gdje si?”
Prvo pitanje u Bibliji nakon grijeha i pada ne postavlja čovjek. Postavlja ga Bog: „Adame, gdje si?” (Post 3,9). Nije tražio informacije. Tražio je svoje dijete. I još uvijek pita i traži.
Pet simptoma jedne rane
Dakle, budimo na minutu iskreni. Zašto se osjećamo usamljeno, čak i kad smo okruženi ljubljenim osobama? Zašto krivimo druge za svoje pogreške? Zašto toliko želimo stvari, a onda se osjećamo prazno čim ih dobijemo? Zašto budilicu pomičemo za sat vremena kako bismo dulje spavali, a ustajemo umorniji nego prije? Zašto je oko mene sve u redu, a u meni ništa nije u redu?
To nije skup problema. To je pet simptoma jedne rane.
Osjećamo se usamljeno jer smo stvoreni za zajedništvo, a nakon grijeha i pada čovjekov je prvi korak bio sakriti se: „Bojao sam se… i sakrio sam se” (Post 3,10). Krivimo druge jer je Adam to prvi učinio: „Žena koju si mi dao, ona mi je pružila plod…” (Post 3,12). To je najstariji refleks srca koje se okrenulo od Boga. Nikada nismo zadovoljni jer egzistencijalnu glad pokušavamo utažiti konačnim, stvorenim stvarima. Ističemo se jer čeznemo da nas drugi vide i vole. Trebali bismo stajati pred Božjim licem, a zadovoljavamo se ljudskim pohvalama. Iznutra osjećamo kaos jer smo sredili sve osim srca.
Iza svakog „zašto” stoji isti odgovor: čežnja za domom. Nedostaje nam Bog, naš Otac, raj u kojem smo stvoreni i ljubav koja nikada ne prestaje. „O Bože, ti si Bog moj. Gorljivo tebe tražim. Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna”, pjeva već psalmist. Duša naša žudi za Gospodinom i tražimo ga u suzama. Ta bol u nama nije naš neprijatelj. To je sjećanje na dom.
Ali odlutali smo i zašli s puta. Neprijatelj nam je šapnuo istu laž koju je izrekao u Edenu: „Bit ćete poput Boga” (Post 3,5), samo bez Boga. Povjerovali smo mu. Izgubili smo put istine i iskrenost koja jasno vidi. Prestali smo obraćati pozornost na nevidljivi svijet, ali on nikada nije prestao obraćati pozornost na nas.
Došao je k sebi
Put natrag počinje ondje gdje ga je započeo rasipni sin: „Došao je k sebi” (Lk 15,17). Prije nego što se vratio ocu, morao je prestati lagati i zavaravati samoga sebe. Put je jednostavan, iako nije lagan.
Prvi je korak iskrenost: prestanimo se pravdati i počnimo gledati. Božje pitanje nikada nije bilo „Zašto si pao?” ni „Zašto si sagriješio?”, nego „Gdje si?” Odgovorimo mu danas iskreno. Taj odgovor može biti početak našega spasenja. Nastavimo pitati „zašto?” sve dok ne dođemo do korijena, a ne samo do simptoma.
Drugi je korak budnost: pazimo na svoje misli prije nego što postanu djela. Treći je korak slušati vlastitu savjest, koju je Bog pri stvaranju stavio u nas poput božanske iskre.
Ispovjedaonica svijeta
Bog nam daje mogućnost novoga početka. To je ono što je tako divno u Katoličkoj Crkvi. U Crkvi nam je dano graditi zajednicu utemeljenu na oprostu i istini. Znamo da smo milošću pozvani na svetost, ali ne moramo se pretvarati da smo savršeni. Možemo priznati svoje nedostatke, a ipak ostati udovi Kristova tijela. Možemo pomagati jedni drugima i ponuditi rame za plakanje kad je potrebno. Možemo jedni drugima pružiti utjehu i ohrabrenje. Upravo pročišćena poniznošću, pokorom i pomirenjem, Crkva sjajno zasvijetli kao izraz Božjega milosrđa u svijetu.
„Dajte Bogu što je Božje” znači da mu doista povjerimo cijelo svoje postojanje, a to uključuje i naše najintimnije potrebe, naše tjeskobe i naše grijehe. I tu vidim veliku blagodat Međugorja, koje je postalo ispovjedaonicom svijeta, kako ga popularno nazivaju. Kad se predamo Gospodinu, čak i tama u nama može postati svjetlo. Ono čega se sramimo može postati nešto lijepo.
Božja je namjera s nama blagoslov i sreća. Povjerio nas je jedne drugima da ostvarimo to poslanje i njegov plan s nama. Ovih smo dana mnogo slušali o tome kako smo svi izašli iz Božje ruke, iz Božje „kovnice”. Ako vraćamo caru carevo, onda je na nama da Bogu vratimo Božje, očišćeno i sjajno, upravo kao što se numizmatičari trude očistiti stare kovanice da utisnuti lik ponovno zasja.
Bog traži svoju zalutalu djecu i čeka nas kao izgubljene sinove! Ali najprije trebamo doći k sebi, vratiti se u svoje srce i ondje začuti poziv na povratak u Očev dom.
Ljepota koju je stvorila vjera
Ispod su slike rozeta s čuvenih katedrala. Kakva samo ljepota boja, kakva simetrija odnosa, kakva ljepota izričaja! Sve je to stvorila vjera, a kroz te rozete u katedrale ulazi svjetlost i obasjava ih čudesnim bojama. Zahvalimo Gospodinu i naučimo ljubiti lijepo, jer Bog je dobrota, ljepota i čistoća!
