Darivanje krvi – transfuzija ljubavi 6/6 – Priče o ljudima velikog srca
Ovim tekstom na portalu Dijalog.hr zaokružujem serijal od šest priča o transfuzijskoj medicini u Hrvatskoj, o dobrim ljudima – dobrovoljnim darivateljima krvi koji su spremni u svakom trenutku pružiti ruku i pomoći čovjeku kojemu je krv potrebna. Kroz njihove osobne priče, iskustva i razmišljanja nastojala sam približiti važnost darivanja krvi, ali i ponuditi ideje i poticaje za očuvanje i povećanje broja darivatelja u Republici Hrvatskoj. Svih šest priča povezuje zajednički nazivnik: „Darivanje krvi – transfuzija ljubavi”.
Postoje trenuci kada potreba za krvlju postaje osobito velika, a pomoć darivatelja doslovno znači razliku između života i smrti. Teške prometne nesreće, velike ozljede krvnih žila i hitne operacije situacije su u kojima su potrebne velike količine krvi odmah i bez mogućnosti čekanja. Posebno zahtjevni mogu biti i transplantacijski zahvati, za koje je, uz stručnost liječnika i spremnost obitelji darivatelja organa, nužno osigurati dovoljne količine različitih krvnih pripravaka.
Iako Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu tijekom godine nastoji ravnomjerno organizirati akcije darivanja krvi i osigurati stabilne zalihe, potrebe nije uvijek moguće predvidjeti. Veća potražnja bilježi se i uoči blagdana, kada se građane dodatno poziva da daruju krv, ali i tijekom ljetnih mjeseci, kada je zbog pojačanog prometa povećana mogućnost prometnih nesreća. Krv je, naime, nezamjenjiva. Ne može se proizvesti, kupiti ni posuditi. Može se samo darovati.
Upravo zato iza svake doze krvi stoji jedan čovjek, njegova odluka i spremnost da pomogne nekome koga možda nikada neće upoznati.
Jedan od takvih ljudi je Željko Jurić, rođen 1962. godine u Đakovu, u srcu Slavonije. Život ga je doveo u Veliku Goricu, gdje je pronašao suprugu, stvorio obiteljski dom i dobio kćer Niku, danas studenticu Učiteljskog fakulteta. Tijekom godina krv je darovao čak 128 puta. No, njegova priča dobila je posebno značenje 2010. godine, kada je nakon teške prometne nesreće i sam završio u bolnici te primio krv.
Čovjek koji je godinama pomagao drugima tada je iz prve ruke spoznao koliko znači kada netko, ne poznajući vas, odluči darovati dio sebe kako biste nastavili živjeti.
Ovo je priča o humanosti koja traje desetljećima, o zahvalnosti, solidarnosti i dobroti koja se prenosi s čovjeka na čovjeka.

Kako ste se odlučili postati dobrovoljnim darivateljem krvi?
Osamdesetih godina prošlog stoljeća došao sam u Zagreb na školovanje. Tada sam pohađao Policijsku akademiju, današnju Srednju školu unutarnjih poslova. Bila je organizirana akcija darivanja krvi, a mi dečki koji smo pohađali Akademiju željeli smo učiniti nešto dobro, nešto iz humanih razloga.
Sjećam se plakata koji su pozivali na dobrovoljno darivanje krvi. Odlučili smo se odazvati. Privuklo nas je i to što smo čuli da ćemo na dan darivanja dobiti slobodan dan. Ako si zdrav i daruješ krv, taj dan možeš biti slobodan. Nama je to tada bilo važno. Spojili smo ugodno s korisnim – ugodno je bio slobodan dan, a korisno darivanje krvi.
Mislim da i danas mladi ponekad dolaze iz sličnih motiva. Na početku možda postoji neki interes, ali s vremenom čovjek shvati pravu vrijednost onoga što radi. Shvati da je najvažnije upravo to što nekome može pomoći.
Prvi put darovali ste krv zbog jednog pozivan na plakatu. Kako se ta odluka pretvorila u dugogodišnju naviku? Koliko ste puta dosad darovali krv?
Krv sam darovao 128 puta. Nakon prvog darivanja nastavio sam redovito dolaziti, otprilike svaka tri mjeseca. Sve je išlo normalno, tijekom školovanja, a i poslije kada sam se zaposlio.
Tako je bilo sve do 2010. godine, kada sam doživio tešku prometnu nesreću. Završio sam u Traumatološkoj bolnici i tada sam ja primio krv. Nakon toga u meni se pojavila još snažnija želja da nastavim darivati krv. Ako sam ja dobio krv i oporavio se, zašto ne bih i sam nastavio pomagati drugima?!
Naravno, rehabilitacija je trajala oko godinu dana i u tom razdoblju nisam smio darivati krv. Bilo mi je žao što moram napraviti stanku.
Jeste li nakon nesreće i tijekom boravka u bolnici bili svjesni da primate krv koju je netko drugi darovao, možda upravo netko poput vas?
U početku nisam bio svjestan jer sam nakon prometne nesreće bio u komi. Tek poslije, kada sam izlazio iz bolnice, pregledavajući nalaze i povijest bolesti, vidio sam da sam primio krv. Tada sam još snažnije poželio što prije ponovno početi darivati krv. Osjećao sam potrebu na neki način uzvratiti onima koji su meni pomogli. Naravno, ne znam tko su ti ljudi i možda ih nikada neću upoznati, ali znam da je netko svojom humanošću pomogao meni. I želio sam nastaviti istim putem.
Kada ste ponovno mogli početi darivati krv?
Nakon nesreće morao sam pričekati godinu dana. Godine 2010. završio sam u bolnici, a 2011. ponovno sam počeo darivati krv. Čim mi je zdravstveno stanje to dopustilo, vratio sam se darivanju.
Gdje ste tijekom svih tih godina darivali krv?
U početku sam odlazio na akcije koje su se organizirale u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu. Kada sam počeo raditi i preselio se u Veliku Goricu, darivanje krvi nastavio sam u Velikoj Gorici. Ondje sam se ustalio i redovito dolazim na organizirane akcije.
Je li vas netko morao podsjećati da je prošlo tri mjeseca i da je vrijeme za novo darivanje?
Nije. Bio sam svjestan svega što sam prošao i imao sam dodatnu motivaciju. Želio sam na neki način zahvaliti ljudima koji su meni pomogli. Naravno, dobivali smo pozive na darivanje, a dobivamo ih i danas, ali ja sam pratio kada sam posljednji put darovao krv i znao sam kada ponovno mogu doći. Osim toga, svako darivanje ujedno je i određena provjera zdravstvenog stanja čovjeka.
Je li se dogodilo da ste došli na darivanje, a liječnici su vas ipak odbili?
Moram priznati da se to dogodilo, mislim dvaput. Znate kako je bilo u mladosti – mladost, ludost. Cijelu noć uživaš, negdje si bio s ekipom, a znaš da je sutradan darivanje krvi. I onda ujutro ipak odeš, ali to nije dobro. Za darivanje treba biti odmoran, naspavan i spreman. To sam naučio i poslije se više nije ponavljalo.
Dakle, darivanje krvi ipak zahtijeva određenu odgovornost prema vlastitom zdravlju?
Svakako. Darivatelj može biti samo osoba koja je zdrava i ispunjava sve potrebne uvjete. Važno je da je odmorna, naspavana i da je prije dolaska nešto pojela. Ja sam toga bio svjestan, ali ono što se dogodilo pripada mojim mladenačkim danima. Poslije sam uvijek pazio.
Krv ste darovali 128 puta. Jeste li bili na svečanostima i prijemima koji se organiziraju u čast višestrukih darivatelja?
Jesam. Organiziraju se proslave i svečani prijemi. Ovih dana bio je i prijem kod predsjednika Republike za muškarce koji su krv darovali više od 100 puta i žene koje su to učinile više od 75 puta. Ja sam na takvom prijemu bio 2018. godine, kod tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Okupili su se darivatelji iz cijele Hrvatske, od Istre i Dalmacije do Zagorja i Slavonije. Bili smo ondje mi koji smo krv darovali više od 100, odnosno 75 puta. Bio je to poseban doživljaj. Lijepo je kada netko prepozna i cijeni ono što godinama radiš. Ne znam hoću li više imati prilike doživjeti nešto slično jer godine idu, a darivanje krvi ograničeno je s dobi.
Prije svakog darivanja prolazite liječnički pregled. Što on obuhvaća?
Prije darivanja provjeravaju nam željezo, odnosno uzimaju krv iz prsta, mjere krvni tlak i obavljaju potrebne provjere. Zaposlenici Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu uzimaju i određenu količinu krvi za analize zdravstvenog stanja. Prilikom darivanja daruje se 450 mililitara krvi, a prije toga provjerava se ispunjavamo li zdravstvene uvjete.
Znači li to da darivanjem krvi brinete i o vlastitom zdravlju?
Točno tako. Ja na neki način nastojim provjeravati svoje zdravstveno stanje svaka tri mjeseca. Imam dosta prijatelja i poznanika koji su nekada darivali krv, ali više ne mogu zbog zdravstvenih razloga. Dogodilo se da su im upravo tijekom pregleda prije darivanja otkrivene neke ozbiljnije bolesti. Zahvaljujući tome što su dolazili darivati krv i prolazili potrebne kontrole, problemi su otkriveni na vrijeme i mogli su se početi liječiti. Možda ne bi ni znali da imaju određenu bolest da nisu otišli na darivanje krvi. Naravno, to nije zamjena za sistematske preglede i druge liječničke kontrole, ali svakako je korisno što se prije svakog darivanja provjerava zdravstveno stanje.
Ljubav prema čovjeku u potrebi i humanost očito su važan dio vašeg života. Jeste li tu vrijednost uspjeli prenijeti i na svoju obitelj, suprugu i kćer?
Supruga tijekom života nije bila darivateljica krvi, a sada zbog dobi više ne bi mogla darivati. Kći Nika zainteresirana je za darivanje i željela bi krenuti mojim stopama. Vjerujem da će za to doći vrijeme. Bilo bi mi jako drago kada bi nastavila tu tradiciju.
Kakav je osjećaj biti darivatelj krvi? Razmišljate li o tome da je neka od vaših doza možda nekome spasila život?
O tome sam puno puta razmišljao. S obzirom na broj darivanja, mogu reći da sam već stari darivatelj. Nakon darivanja osjećam se mirno i zadovoljno jer znam da sam možda nekome pomogao, baš kao što su drugi pomogli meni.
Često razmišljam o tome da jedna doza krvi može pomoći čak trima osobama jer se krv razdvaja na različite krvne pripravke. Nakon darivanja u sebi samo poželim: „Daj Bože da nekome pomognem, da s mojom krvlju poživi, profunkcionira i nastavi svoj život.” Ne znam tko će primiti moju krv, ali mi je dovoljno znati da će nekome možda biti potrebna upravo u najvažnijem trenutku njegova života.

Osim slobodnog dana kojemu ste se radovali kada ste započeli s darivanjem, jeste li tijekom godina ostvarili neke pogodnosti kao višestruki darivatelj?
Tek kada sam otišao u mirovinu, a već sam dugi niz godina umirovljenik, ostvario sam pravo na besplatno parkiranje u Velikoj Gorici. Grad je tu pogodnost omogućio darivateljima koji imaju više od 50 darivanja. Ali, ako me razumijete, meni to nikada nije bilo važno. Nisam darivao krv zbog pogodnosti. Nije to bila moja motivacija, nego me motivirala želja da nekome pomognem.
Dobivali ste i male znakove pažnje koji su vas podsjećali na sve te godine humanosti, ali i na svako novo darivanje?
Kako ne! Prilikom darivanja dobivali smo privjeske, značke, šalice i druge sitnice sa simbolima darivanja krvi. Puno tih malih znakova pažnje čuvam kod kuće, u vitrinama ormara. Svaki od njih podsjeća me na jedno darivanje i na godine koje sam proveo kao darivatelj.
Jeste li dobili i posebna priznanja za svoj humanitarni doprinos?
Povodom stotog darivanja krvi odlikovan sam Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, koji mi je dodijelila tadašnja predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. Imam, naravno, i zahvalnice, ali to priznanje koje sam primio na Pantovčaku posebno mi znači. Ponosan sam na njega. To je lijepa uspomena i potvrda da se moj dugogodišnji trud prepoznao.
Danas se često govori o tome kako mlade treba motivirati na darivanje krvi. Imate li ideju kako ih potaknuti da se uključe i shvate da darujući krv zapravo daruju dio sebe?
Mogu vam reći da u Velikoj Gorici ne treba previše motivirati ljude. Na gotovo svakom darivanju, otprilike svaka tri mjeseca, vidim jako mnogo mladih koji dolaze samoinicijativno. Možda su neki od njih prvi put došli iz istog razloga kao i ja nekada – zbog slobodnog dana. Ali oni su došli, vidjeli kako to izgleda, shvatili koliko je to potrebno i ponovno se vraćaju.
Čujem ih, vidim iste mlade ljude na sljedećim akcijama. U Velikoj Gorici tijekom mjeseca organiziraju se i dvije do tri akcije darivanja krvi, pa ljudi imaju priliku odazvati se. Kada jednom krenete, teško je stati. Ti mladi ljudi postanu svjesni koliko čine za društvo i koliko njihova odluka može značiti nekome drugome.
Mogli bismo reći da se čovjek nekako navuče na dobrotu i postane ovisnik o pomaganju drugima?
Točno tako! Krv je tekućina koja se ne može kupiti, ne može se posuditi. Jedino se može dati.
Dobrota koja se vraća, ali nikada ne traži ništa zauzvrat
Željkova priča počela je jednim plakatom i željom mladih ljudi da učine nešto dobro. Nastavila se kroz 128 darivanja, a dobila posebno značenje u trenutku kada je i sam postao primatelj krvi. Tada je još snažnije razumio ono što je godinama činio za druge – da iza svake darovane doze stoji nečija prilika za novi dan, novi početak i nastavak života.
Možda nikada neće upoznati ljude čija mu je krv pomogla da se oporavi, kao što ni oni koji su primili njegovu krv možda nikada neće saznati tko im je pružio tu mogućnost. Ali upravo je u tome posebnost dobrovoljnog darivanja krvi. Pomažemo ljudima koje ne poznajemo, bez očekivanja da nam išta vrate.
A možda će jednog dana Nika nastaviti očevim putem. Možda će i ona, poput njega nekada, prvi put doći na darivanje zbog nekog malog poticaja, a zatim otkriti da je dobila priliku činiti nešto mnogo veće.
Jer dobrota se ne nasljeđuje samo riječima. Ona se pokazuje djelima.
I zato Željkove riječi vrijedi još jednom ponoviti: krv se ne može kupiti ni posuditi – ona se može samo darovati.




