Gruba mlada čimpanza udara odraslu jedinku iz svoje obitelji, a potom bježi i čeka reakciju na svoju drskost.
Međutim, odgovora nema pa se mlada čimpanza Azibo vraća i zadaje još jedan udarac te ovaj put izaziva reakciju: odrasla jedinka preko volje zamahuje u njegovom smjeru, tjerajući dosadnog mladunca od sebe – no, ne zadugo.
Ova scena, snimljena u lajpciškom zoološkom vrtu u Njemačkoj, samo je jedna od mnogih koje su znanstvenici analizirali kako bi pokazali da se veliki čovjekoliki majmuni zaigrano bockaju i zadirkuju slično kao što to čine mala djeca.
Budući da su sve četiri vrste velikih čovjekolikih majmuna snimljene kako se međusobno zadirkuju, “kognitivne predispozicije za šalu” vjerojatno su evoluirale u zajedničkom pretku prije više milijuna godina, tvrde znanstvenici u novom istraživanju u srijedu.
Istraživači su zabilježili širok dijapazon klasičnih šala. Jedan majmun bi drugome ponudio neki predmet, no onda bi ga u zadnjem trenu povukao. Ili bi spriječio drugoga da dohvati nešto što želi. Drugi šaljivdžije bi naprosto radili suprotno od onoga što im je rečeno. Neki pak samo vole bockati.
Dobar dio ovih ponašanja je čest u djece, a kod najnaprednije počinje pri starosti od oko osam mjeseci.
Negdje između normalne igre i agresije, zaigrano zadirkivanje uključuje očekivanje odgovora drugih te uživanje u ponašanju koje je protivno njihovim očekivanjima, prema studiji objavljenoj u časopisu Proceedings of the Royal Society B.
Glavna autorica Isabelle Laumer je za AFP rekla da su se istraživači iznenadili da je ovo nasilno zadirkivanje “rijetko dovelo do bilo kakvog agresivnog ponašanja”.
Legendarna primatologinja Jane Goodall je ranije primijetila da mlade čimpanze “nekad uznemiruju starije životinje kada spavaju tako da skaču na njih ili ih zaigranu grizu ili ih vuku za dlaku”, kazala je Laumer.
“Odrasli su na ovo reagirali poprilično mirno”, dodala je Laumer, kognitivna biologinja i primatologinja na njemačkom institutu za ponašanje životinja Max Planck.
Majmuniranje
Tim istraživača, uključujući znanstvenike s kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, analizirao je 75 sati videosnimki s čimpanzama, bonoboima, gorilama i orangutanima koji u zoološkim vrtovima rade spačke.
Istraživači, koji su se usredotočili na mlađe jedinke svake vrste, identificirali su 18 različitih vrsta zafrkancija.
Neiznenađujuće, čimpanze su im bile najsklonije. Sviđalo im se udarati odrasle koji drijemaju ili im općenito smetati. Orangutani su pokazali vještinu u čupanju dlaka. Gorile pak su preferirale najtradicionalniju provokaciju: guranje.
Kao što je demonstrirao Azibo, većina interakcija se sastoji od toga da mlada jedinka zadirkuje odraslu dok kod nje ne izazove reakciju.
U četvrtini slučajeva, prvotna meta bi preokrenula situaciju i sama počela zafrkavati zafrkanta.
To bi se potom moglo pretvoriti u tradicionalniji oblik igre, u kojoj se majmuni hrvaju, gone ili škakljaju.
Za takvu igru potrebno je dvoje, no zaigrano zadirkivanje mora biti asimetrično, odnosno jedan se mora namjeriti na drugoga, naglasili su istraživači.
Mora da je kognitivna sposobnost za takvu vrstu šale bila prisutna kod zajedničkog pretka ljudi i svih suvremenih primata prije najmanje 13 milijuna godina, rekli su.
No, pored zabave, koja je svrha ovog neprekidnog zezanja među majmunima?
Laumer nije htjela nagađati.
Međutim, rekla je da kod djece takvo zadirkivanje pomaže pri “testiranju društvenih granica”, pri stvaranju uzajamnog zadovoljstva i time potencijalno jača odnos između zafrkanta i njegove mete.
Kolonija sivih tuljana za dom odabrala bivšu hladnoratovsku lokaciju u Suffolku
Berlinski Zoo oplakuje smrt plamenca Inga za kojega se vjeruje da je imao 75 godina
Mace koje pričaju postale pravi hit na društvenim mrežama
© 2024 Dijalog - Designed by House of Code.